Žrtve „Pascagoula incidenta“: Oteli su nas vanzemaljci sa šiljcima na glavi i račjim kliještima umjesto ruku!

Nakon ispitivanja, šerif je muškarce ostavio same u prostoriji, ali ne prije nego što je postavio skriveni mikrofon u namjeri da ih uhvati u laži. Nesvjesni da se njihov razgovor snima, Charles i Calvin su nastavili pričati, primjetno uznemirenim glasom. Transkript njihovog razgovora postao je svojevrsni „sveti gral“ istraživača paranormalnog i onih koji vjeruju da zaista nismo sami u svemiru

 

Calvin

Sedamdesete godine prošlog vijeka osim po Vijetnamskom ratu, aferi Watergate i Zvjezdanim ratovima, u Americi će ostati upamćene i po ogromnom broju svjedočenja ljudi koji su tvrdili da su vidjeli NLO-e i neobična svjetla na nebu.

U moru slučajeva, jedan incident se ističe po svojoj neobičnosti i detaljima tako da je uspio ostati u centru pažnje istraživača paranormalnog i decenijama kasnije.

 

  Divovsko mehaničko oko

U noći 11. oktobra 1973. godine Charles Hickson (42) i Calvin Parker (19) iz Pascagoule u Mississippiju otišli su u ribolov u blizini mjesta gdje su radili. Sve je bilo sasvim normalno dok se iz oblaka nije prolomilo neobično plavo svjeto. Muškarci su stajali kao ukopani i gledali kako se sa neba spušta veliki objekat u obliku ragbi lopte, i iz njega izlaze dva veoma neobična bića.

Osjetili su kako ih neka nevidljiva sila podiže sa zemlje i vuče u svemirski brod. Bili su potpuno paralizovani, a Parker je od straha izgubio svijest. Prema riječima muškaraca, humanoidna stvorenja nisu bila viša od jednog i po metra, a koža im je bila blijeda i naborana. Na glavi im se nisu mogle raspoznati oči, a usta su im bila tek tanki otvori.

Glava kao da im je bila direktno povezana sa ramenima, vrat nisu ni imali. Šiljaste izrasline bile su tamo gdje bi se kod čovjeka nalazile uši i nos. Stvorenja su imala kandže nalik na kliješta i izgledalo je kao da imaju samo jednu veliku nogu (Hickson je kasnije rekao da mu se činilo da su im noge bile spojene), sa slonovnskim stopalom. Kretali su se nekako mehanički, poput robota.

Pri ulasku u svemirski brod iznad njih se pojavilo jedno divovsko mehaničko oko koje ih je skeniralo, kazao je Charles. Muškarci su pušteni nakon dvadeset minuta i to na isto mjesto pored rijeke odakle su i oteti.

Charlie Hickson

 „Željeli bismo živjeti na Zemlji“

Nakon događaja Charles i Calvin su sjedili u autu oko 45 minuta pokušavajući da se smire. Kasnije su pozvali policiju i novinare kojima su ispričali šta im se desilo, i tako je svijet prvi put čuo nevjerovatnu priču koja je postala poznata kao „Pascagoula incident“.

Dvadeset godina kasnije, muškarci su pristali na novi intervju, a Parkerova priča je ovog puta bila zanimljivija i ispunjena novim detaljima. Između ostalog, priznao je da se ipak nije onesvijestio od straha kada je ugledao otmičare iz svemira. Umjesto toga, uveden je u jednu prostoriju sa metalnim stolom na kojeg je legao, a zatim ga je pregledalo jedno, kako kaže, „sitno, ali očigledno žensko stvorenje“.

Iako je bio paralizovan, jasno je vidio kako se igla zariva u njegov spolni organ. Žensko biće je s njim telepatski komuniciralo, objašnjavajući mu da je otet s razlogom. Parker se u tim trenucima osjećao potpuno ranjivo i očekivao je da bude ozbiljno povrijeđen. Ipak, prošao je bez povreda i vraćen je zajedno sa Charlesom na obalu rijeke.

Potom je tvrdio da je devetnaest godina nakon prvog incidenta ponovo vidio istu letjelicu. Ovog puta, dobrovoljno je ušao u brod gdje ga je dočekalo isto žensko biće koje ga je pregledalo 1973. godine. Pričali su na engleskom jeziku, a ona je za njega imala jednu religijsku poruku. Rekla mu je da je Biblija autentičan tekst, te da bi njena vrsta željela živjeti na Zemlji, ali je to nemoguće jer su ljudi skloni ratovima i uništenju.

Parker, međutim, nije bio jedini koji je tvrdio da je imao redovne kontakte s tim stvorenjima. I Hickson je također tvrdio da je godinu dana nakon incidenta više puta viđao NLO-e, a „bića“ na brodu su mu objasnila da su „mirne naravi“.

Ali, kako to da u Hickson i Parker počeli sarađivati s tim bićima i bez opiranja ulaziti u svemirski brod? Parker objašnjava: „Mislim da su nam ubrizgali nešto kako bismo se smirili. Bili smo potpuno poslušni i opušteni“.

  Tajni audio snimak potvrdio priču?!

Nakon prvog incidenta oko 10.30 sati uveče, Hickson i Parker dolaze do šerifovog ureda u okrugu Jackson, Mississippi. Sa sobom su ponijeli i somove koje su to veče upecali – jedini dokaz kojim su mogli podržati svoju priču.

Šerif Fred Diamon smatrao je da muškarci djeluju istinski preplašeno, a Parker je bio naročito uznemiren. Međutim, sumnjao je u istinitost njihove priče, dijelom zbog toga jer je Hickson priznao da je popio par čašica viskija.

Nakon ispitivanja, šerif je muškarce ostavio same u prostoriji, ali ne prije nego što je postavio skriveni mikrofon u namjeri da ih uhvati u laži. Nesvjesni da se njihov razgovor snima, Charles i Calvin su nastavili pričati, primjetno uznemirenim glasom. Transkript njihovog razgovora postao je svojevrsni „sveti gral“ istraživača paranormalnog i onih koji vjeruju da zaista nismo sami u svemiru;

CALVIN: Moram što prije doći kući, uzeti tablete za smirenje i leći u krevet. Ili otići kod doktora. Ne mogu to podnijeti. Mislim da ću poludjeti.

CHARLES: Obećavam ti, kada završimo ovdje donijet ću ti nešto da se smiriš i malo odspavaš.

CALVIN: Ne mogu spavati u ovakvom stanju. Osjećam da gubim razum. Ruke… moje proklete ruke. Sjećam se… kao da sam se smrznuo. Nisam se mogao pomjeriti. Kao da sam stao na prokletu zvečarku.

CHARLES: Meni nije bilo tako, uzdahnuo je Calvin.

(Sada je samo čuje nejasno mrmljanje, kao da muškarci pričaju sami sa sobom)

CALVIN: Pao sam u nesvijest. Mislim da mi se to nikada prije nije desilo.

CHARLIE: Nikada nisam vidio ništa slično. Ljudi nam neće vjerovati…

CALVIN: Ne želim više da sjedim ovdje. Treba mi doktor.

CHARLIE: Bolje bi im bilo da se probude… moraju nam vjerovati.

CALVIN: Vidio si kako su se ta prokleta vrata sama otvorila?

CHARLIE: Ne znam kako je to moguće, sinko. Zaista ne znam.

CALVIN: Sjećam se kako sam ležao na tom stolu… zatim su se ti ku*kini sinovi pojavili niotkuda.

CHARLIE: Znam, Calvine. Za nepovjerovati je. Nećemo ih moći ubijediti da govorimo istinu.

CALVIN: Bio sam paralizovan. Nisam se mogao pomjeriti…

CHARLIE: Neće nam povjerovati. Ali jednog dana će morati, iako tada možda bude prekasno. Uvijek sam vjerovao da nismo sami u svemiru. Da postoje ljudi iz drugih svjetova. Ali nisam mogao ni sanjati da će mi se ovako nešto dogoditi.

CALVIN: I sam znaš da ne pijem.

CHARLIE: Znam, sinko. Nasut ću sebi još jedno piće čim dođem kući. Treba mi nešto jako da me uspava. Zašto uopšte sjedimo ovdje? Moram sve ispričati Blanche… šta uopšte čekamo?

CALVIN (panično): Moram ići kući. Pozlit će mi. Moram odmah izaći odavde.

(Calvin je zatim ustao i napustio sobu, a Calvin je ostao sam).

CALVIN: Ne mogu da vjerujem… O Bože, užasno je… Znam da Bog postoji…

  Emotivni slom

Sutradan, Hickson i Parker odlaze na posao kao da se ništa nije desilo. Isprva nisu razgovarali o navodnom traumatičnom događaju, ali njihove kolege su primjetili da je Parker veoma nervozan i zamišljen. Par sati kasnije primili su telefonski poziv šerifa Diamonda koji im je rekao da su novinari opkolili njegov ure u potrazi za informacijama o NLO susretu.

Bijesni Hickson je optužio šerifa da je prekršio zakletvu o povjerljivosti, ali je Diamond insistirao da on nije kriv za curenje informacija te da je slučaj previše senzacionalan da bi ostao skriven.

Umorni od neželjenog publiciteta, Charles i Calvin su se preselili u okrug Jones u Missisipiju, oko 240 kilometara sjeverno od Pascagoule, a Calvin je nedugo potom primljen u bolnicu zbog emotivnog sloma. Nakon izlaska vodio je dosta tih i povučen život.

I dok je Calvin izbjegavao pažnju javnosti, Charles se u januaru 1974. godine pojavio u TV talk showu Dicka Cavetta, i povremeno je prepričavao događaj na NLO konferencijama. Charles je umro u septembru 2011. godine u osamdesetoj godini života i uprkos ismijavanju nikada nije porekao ono što je ispričao.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!