Znate li za legendu o „Plivskim vodenicama“: Mlinčići – blizanci kao iz bajke

U znak sjećanja na ljubav Hatidže i Nusreta, ljudi iz okoline Jajca podigli su čuvene mlinove na Plivi.  Podigli su 18 mlinčića jer su ovo dvoje mladih ljudi imali po 18 godina.

Grozdovi vodenica koje stanovnici Jajca, Jezera, Šipova i okoline nazivaju mlinčićima, od davnina su prepoznatljivi za cijelu BiH, ali i šire u regiji i svijetu. Svako svjedočenje o njima, nostalgično prisjećanje i čuđenje nesvakidašnjem pomirenju prirode i čovjeka, izazivaju divljenje.

Na razmeđu Velikog i Malog plivskog jezera povezanih slapovima, postoji petnaestak drvenih vodenica-sojenica pokrivenih šindrom. Jedinstvene su po mnogo čemu! One su nijemi svjedoci istorije i otvorena knjiga davnina čije tokove samo možemo naslućivati.

Tako se pripoveda o reci i mlinčićima ispod kojih huči živa voda iz koso položenih stublina od izdubljenih hrastovih klada obraslih mahovinom. Iz njih, pod snažnim mlazevima i sada se uokolo vrte daščane lopate i pokreću uspravna vretena ispod oštrog mlinskog kamena.

 Hatidže isprošena za starca

Kako su sve vodenice sliče jedna drugoj, neko ih je nazvao sestrama bliznakinjama. Niko ne zna kada su prvi mlinčići podignuti, ali su sigurni, kako je svjedočio Đuro Subašić koji je odrastao i zamomčio se u ovom kraju, a sada živi u Gradiški, da tu vijekovima stoje na svojim tankim, mokrim i naoko nesigurnim nogama.

U avgustu 1973. godine objavljena je zanimljiva legenda o postabnku ovih mlinčića; ona se vezuje za nesretnu ljubav dvoje mladih – Nusreta, koji je bio sluga Alije Selimovića i Hatidže Nafizandić, kćerke jedinice osrednje bogatog, ali bez nafake Asifa Nafizandića. .

Ko je bio Asif Nafizandić?

S nešto malo pokućstva i nešto malo više dukata u njedrima, stigao je u Jajce. Iz Travnika, gdje se rodio i odrastao, i dugo služio da bi i sam postao gazda, put ga je doveo na hladnu i brzu Plivu koja, u to vrijeme, bješe bez vodenica. I kako je stigao, tako se i dao na posao. Poslije nekoliko mjeseci već su na brzoj vodi bila postavljena dva kamena pomeljara.

Uz njega je bio sluga Nusret, kojeg je poveo sa sobom i gledao ga kao svoga sina. Asif ga je uzeo kao golobradog dječaka. Nusret je bio siromah, kome je otac poginuo u nekoj mehani kod Mrkonjić-Grada, u tuči, a majku su mu, ubile lutalice, onako, iz obijesti, handžarima …

Ali, kao da su se neke nečastive sile urotile protiv Asifa i njegov ih poslova u Jujajcu. Dukati, o kojima je sanjao, nikako se nisu kamarali. Isto je tako bilo i u Travniku. Umjesto naroda sa žitom, pored točkova pomeljara prolazili su samo radoznalci i seoska luda Andrija …

– Bježi ludo, posao mi baksuziraš – govorio je često Asif, bacajući kamenice na Andriju koji je, bježeći, puštao čudne i opasne krike, nalik kricima daždenjaka.

No, ni to tjeranje lude nije pomoglo. A kad se Jajcem pronio glas da je Andrija stradao, da su ga izgazili neki bijesni momci na konjima i da mu se ni groba ne zna, Asifu postade jasno kako uzrok slabog posla nije u ludaku već u samim točkovima – pomeljarima.

– Nešto tu treba mijenjati – govorio je sebi noću, sjedeći zamišljen na obali Plive. I tako mu se jednom, iznenada, gotovo kao u snu, prikaza šta valja učiniti. Dim iz čibuka napravi neke čudne figure koje podsjetiše na krov kuće i Asif sav sretan uzviknu:

– Nad točkove treba staviti nastrešnicu!

Nekoliko dana kasnije točkovi – pomeljari su bili pod krovom. I odmah posao kreće na bolje. Narod, s naramcima žita, poče da dolazi baš kao da je sam Alah nekim čarobnim štapom Asifovo imanje pretvorio u svetilište.

Vrag će ga znati da li je za tako iznenadni uspjeh u poslu zaslužno samo ono malo dasaka što natkriliše točkove, ili je tu prste umiješala i Asifova kći Hatidže. Ali, bilo kako bilo, u Asifovu kesu, koju uvijek držaše u njedrima, dukati počeše da se slivaju brže nego i sama Pliva na točkove.

– Ima lijepu kćer da je u cijelom svijetu takve nema. I carevi bi je poželjeli za caricu – govorili su ljudi, zastajući pred vodenicama. A Hatidže, bijela i prelijepa, samo je radila i kad bi je neko malo bolje zagledao obarala bi pogled na zemlju.

Jednog dana, sa svitom kakva je u to vrijeme najviđenije ljude pratila, na Asifovo imanje stiže Alija Selimović, bogati trgovac iz Vakufa i, poslije obilnog jela i veselja, pitanja za zdravlje i razmjenjivanja poklona, isprosi Hatidže za sebe.

– Mlada je. Neka još dva ljeta ostane kod tebe, a onda ću je voditi u Vakuf – rekao je Alija na rastanku.

Tek nedjelju dana kasnije, Asif je svojoj kćeri Hatidže ispričao kojim je poslom iz Vakufa dolazio Selimović. A ona, onako bijela od brašna i živa kao kremen, samo uteče u obližnji šumarak i tu se, djevojački, isplaka.

Nusretove noćne more

Svo to vrijeme sluga Nusrfet, koji je zamomčio, osjećao je neke čudne noće more.  Nusret je rastao zajedno s Hatidže. Bio je od nje stariji samo nekoliko mjeseci. I sad, kad je posla bilo puno, radio je s njom. Prihvatao je džakove koje je ona dodavala i krišom se divio njenoj ljepoti …

Zdrav i jak, a obdaren ljepotom kakvu priroda daje samo najsretnijim muškarcima, Nusret je, baš nekako kad su podignute vodenice, počeo da osjeća izvjesne noćne more čije mu je porijeklo bilo nepoznato. Često se bez ikakvog razloga budio, sav u znoju, preplašen nečim, i tako, kao sulud, skakao na noge. Jednom se umalo nije nagrdio bježeći iz kreveta ka vratima. Čak je i vriskao.

Sve je to trajalo dok mu se, nenadano, u vodenici, ne sretoše pogledi sa lijepom Hatidže. Tog mu časa sve postade jasno da se zaljubio i da je to ljubav.

Tako ljubav dolazi, tako školuj čovjeka, on i ne zna šta mu je, tako ga ljubav zaveže za sile nečastive i hoće, ne rijetko, i u budalu da pretvara bistre mladiće. O tome je mislio Nusret i pri svakom susretu pogleda s lijepom Hatidže crvenio.

– Hatidže – rekao je jednom, ne mogavši više da trpi u sebi bol koji je već naličio na prave bolesti – moram s tobom da razgovaram.

– Razgovaraj, Nusrete …

– Dođi, Hatidže noćas u vodenicu. Dođi kad svi pospu …

Noć baš ne bješe za ljubav. Natmureno nebo prijetilo je da se svakog časa otvori i sruči vodu na zemlju. A i sijevalo je … Hatidže je, ipak, došla.

Nisu mnogo govorili. Gledali su se. Tu, u toj noći, prisjetili su se, ćutke, svih tih silnih godina koje su proveli zajedno a da gotovo ni dvije riječi nisu razmijenili.

– Volim te, Hatidže – rekao je iznenada Nusret.

– Isprošena sam, crni Nusrete.

– Za koga, Hatidže?

– Za trgovca iz Vakufa. Za Selimovića …

– Onog starog Selimovića …

– Starog, Nusrete … Moj babo ne gleda u mladost. On gleda u dukate. A Selimović ih ima više nego iko na svijetu …

Grmljavina je postajala sve jača i to probudi Asifa. S fenjerom u ruci, poplašen da mu voda ne odnese vodenice, pođe da nadgleda i pazi svoje blago. I tako, s fenjerom u ruci, zateče Hatidže sa slugom. Baš su se, već mokri od kiše, jedno drugom obećavali …

Uvrijeđen i bijesan što mu kćerka, gazdinska kći, obeća srce slugi, a zvjerski bijesan, što izigra datu riječ Selimoviću, Asif i jedno i drugo otjera od kuće.

A kako to učini – posao u vodenicama stade … I nikad se više ne povrati.

Ljudi iz tog kraja, sjećajući se ljubavi između Hatidže i Nusreta, podigoše još osamnaest istih mlinčića kao što su bila dva Asifova. Ti mlinčići i danas, poslije nekoliko vijekova, postoje u Jajcu, na Plivi. A povrh njih nebo iz koga se one noći prolila strašna kiša … (E.M.)