Života Denić, skulptor iz Lapova: PRIKAZE I DREKAVCE U LAPOVU MOGU DA VIDE SAMO ROĐENI U SUBOTU I BAKSUZI

Brojne legende vezane su za Kucin brijeg, a jezive utvare i nevjerovatna bića mogu se vidjeti i danas.
Između Slatine, Parloga i Klinovca, u lapovačkom ataru, na putu za Markovac (Srbija), na nekadašnjem Carigradskom drumu, nalazi se Kucin breg, na kome su Lapovčani viđali razne utvare, poput nevjeste, sanđama, drekavaca i drugih aveti i još uvijek, s koljena na koljeno, prenose priče o strašnim susretima.

Prema riječima Živote Denića, skulptora iz Lapova, u podnožju brijega bila je turska karaula, a iznad brijega bilo je selo Glavica. Selo postoji u istorijskim zapisima i poznato je kao gerbandžijsko selo, odnosno, selo koje nije plaćalo danak, ali je moralo da udovoljava Turcima, da održava puteve.

“Pošto je to bio punkt kroz koji je narod mogao da prođe i gdje su Turci naplaćivali carinu i kontrolisali ko prolazi, a kako je neko lako mogao da ih zaobiđe kroz gustu šumu, Osmanlije su pored puta vezivali ogromne, opasne pse. Oni su oglašavali i najavljivali nečiji dolazak. Zato je brijeg nazvan kučeći ili skraćeno Kucin breg – kaže Denić.

Prema njegovom kazivanju, tu su se od davnina dešavale čudne stvari. Kada je jedne noći neki čovjek završio oranje i počeo da silazi s Kucinog brega, spopale su ga sanđame.

Rečeno mu je da siđe sa traktora i da pođe sa njima. Bio je mnogo uplašen i poslušao ih je. Cijelu noć je išao za njima, sve dok nije izašlo sunce i nisu zapjevali prvi pijetlovi. Nesretni čovjek je tada vidio da je blizu Rače! Bio je šokiran kada je shvatio da je prešao skoro 10 kilometara!

I dan-danas se tamo dešavaju mistični događaji. Prijatelj željezničar pričao mi je da je jednom prolazio pored Kucinog brega, dok je hodao ka Lapovu. Zapalio je cigaretu prije mosta na ulazu u Lapovo, vidio je čovjeka, nakašljao se i prišao.

“Imaš sreće što ti je cigareta u ustima, a da je nemaš, sve bi bilo drugačije”, rekao mu je čovjek, a prijatelju se krv sledila u žilama, jer je tek tada shvatio da je naišao na utvaru – priča Denić.
Vladimir Kojanić, koji se bavi mitovima i legendama ovoga kraja, kaže da je glasnik kneza Lazara došao u Glavicu da pozove vojnike da krenu u boj protiv Osmanlija. U tom momentu su iz manastirske porte sa svatovima izlazili Jovan i Ružica koji su se upravo vjenčali u manastiru Klenovcu.

Ne dvoumeći se ni tren, mladoženja je poljubio nevjestu, cjelivao ruku majci i ocu i sa još devetnaest momaka krenuo u boj na Kosovo. Nevjesti je dao zavet da će da se vrati, a ona njemu da neće skidati veo dok se on ne vrati. Čim bi ugledala karavan ili konjanike, Ružica je silazila s Kucinog brega i raspitivala se o svom dragom.

Jednog dana saznala je tužnu vijest. Njen vitez je poginuo. Istog momenta je pala i umrla od prevelike tuge za svojim dragim. Lapovčani vjeruju da je nevjesta u bijelom, koju i viđaju, zapravo nesretna Ružica.

“Dvadesetak ljudi svjedočili su mi o pojavi bijele dame ili nevjeste u bijeloj haljini, koja kao da sačekuje putnike-namjernike. Nikola Matejić mi je rekao kako je prije sedam godina vidio djevojku u bijelom kako lebdi nad brdom. Krenuo je u lov i spazio djevojku kako plače. Počeo je da joj prilazi da bi joj pomogao, jer je pomislio da ju je neko napastvovao.

Međutim, kako je on prilazio, ona se udaljavala. U jednom trenutku je potrčao za njom, ali je nije stigao. Samo je vidio kako je lebdjela prema Markovcu.

Pokojni Milorad Kojanić pričao mi je o čobaninu Jovi, koji se iz Markovca preko Parloga uputio u kolibu u potezu Drenjari. Kod Kucinog brega vidio je djevojku koja plače – s nevjericom priča Kojanić.

I sam je, veli, prije sedam godina bio svjedok jednog nemilog događaja dok se sa Milošem Bojićem, koji živi u Francuskoj, i njegovom majkom Gordanom vraćao iz Markovca.

“Vlado, vidi neka teta u bijelom lebdi iznad onog brda”, rekao mu je tada petnaestogodišnji Miloš. Kojanić se okrenuo, pogledao, ali ništa nije uspio da vidi. Onda je, kaže, Gordana sva pretrnula, jer je vidjela isto što i njen sin.

Ko su “drekavci” i šta se dogodilo dedi Jeremiji?
Drekavci se pojavljju na mjestima velikih pokolja ili tragedija. Najčešće su crna, imaju glavu djeteta, tijelo majmuna i neprestano skaču. Čovjek iz Markovca pričao mu je da su drekavci ranije kod Kucinog brega napadali ljude koji su tjerali svinje na vašar, a Radisav Paunović mu je ispričao šta se 1928. godine dogodilo njegovom dedi Jeremiji.

“Dok se konjskom zapregom, kojom je prevozio brašno, kod Kucinog brega stigao je u gluho doba noći. Konji su se uznemirili, počeli da šene, da se otimaju. Jeremija ih je smirivao i tjerao da krenu dalje, ali oni su bili sve uznemireniji.

U jednom trenutku Jeremija je ugledao malo, crno, dlakavo stvorenje nalik djetetu, koje se kretalo veoma brzo i koje je ispuštalo čudne zvuke. To stvorenje ga je napalo, vuklo kroz trnje, jahalo i grebalo sve dok nisu prvi pijetlovi zapjevali. Tada je nestalo, a konji su se smirili.

Preplašen, sav poderan i modar, Jeremija je krenuo ka svojoj kući. Ispričao je ukućanima šta mu se dogodilo, a ujutru je pozvao i sveštenika da i njemu ispriča. Sveštenik mu je potvrdio da je od mnogih ljudi čuo istu priču. Istu priču kazivali su mi i Sveta Milojević i Mića Banković – sjeća se Kojanić.

error: Content is protected !!