Živi sahranjeni: Kako izbjeći mogućnost da čovjek živ dospije u grob?

Mogli bismo da nabrojimo čitav niz običaja koji imaju samo jednu svrhu: da spriječe  sahranjivanje živih. Bez obzira na sva vijekovima stečena iskustva, ista greška se ponavlja i u današnje vrijeme, i to možda u zabrinjavajućim razmjerama. Je li vas strah?

‘Oslušni mu srce!’

‘Ne kuca’.

‘Znači – gotovo je’.

Dijalog sličan ovome vođen je vijekovima, i vijekovima je činjena ista greška: sahranjivali su ljude čije je srce prestalo da kuca. Kakva zabluda! Čak i kad srce prestane da kuca – život može i dalje skoro sasvim normalno da se odvija. Jedan francuski kardiolog, koji je u Indiji boravio sa pokretnim elekrokardiografom zabilježio je na traci mnoge slučajeve živih ljudi čije srce na osjetljivom instrumentu nije davalo znake života. Riječ je naravno o poklonicima joge.

Zanimljiv slučaj desio se prije četrdesetak godina, kada je jedna djevojka dovedena u bolnicu zbog trovanja barbituratima. Konstatovani su svi znaci smrtnog slučaja. Na svu sreću njen vjerenik, medicinar po zanimanju, zahtijevao je da još jednom bude izvršena kontrola rada srca, kardioskopija, ali da instrument bude povezan sa zvučnim signalizatorom, koji ljekari rjeđe koriste. Molba mu je uslišena, i kad je već i njega napustila nada, začulo se spasonosno ‘bi-bip’. Zahvaljujući hitno izvedenoj reanimaciji, djevojka je preživjela.

I Petrarka umirao

Ipak, zastrašujuća je i nezamjerljiva činjenica da kod otkopavanja starih grobalja, uvijek se pronađe veliki broj skeleta sa izlomljenim prstima, i tragovima noktiju, pa čak i kostiju u unutrašnjem poklopcu sanduka: tragovima uzaludnih pokušaja pogrešno sahranjenih da se izvuku iz groba!

Biografi kojima zbog ugleda koji su uživali, svakako možemo da vjerujemo bilježe da je čuveni pjesnik Frančesko Petrarka bio proglašen mrtvim kao 40-godišnjak. Na odru je proveo osam sati. Bio bi vjerovatno sahranjen, i mnoge njegove pjesme ne bismo danas čitali, da nagla promjena atmosferskog pritiska, i naglo zahlađenje nisu izazvali njegovo buđenje iz neobičnog mrtvačkog sna. Živio je poslije ovoga još punih 30 godina.

Seksualni čin opštenja sa mrtvacima oduvijek je bio kažnjavan, ali šta učiniti sa nekim ko je izvršio to nedjelo, ali zahvaljujući kome je mrtva djevojka o kojoj je riječ – oživjela? Ovaj pravno zamršen slučaj, zanimljiv u svakom pogledu, opisuje nam u 18. vijeku sekretar Hirurške akademije u Parizu, izvjesni Luis. Djevojka o kojoj je riječ, proglašena je mrtvom, i pored nje je u toku noći, čuvajući je, kao što je to bio običaj u to vrijeme, bio i jedan monah.

Sutradan  ujutro djevojka je trebalo da bude sahranjena. Njena ljepota dovela je monaha u iskušenje do te mjere, da pred zoru više nije izdržao. Odlučio se za nekrofiliju. Djevojka se probudila iz mrtvih u okolnostima u kojima se za života nikad nije nalazila. Monah je prestravljen pobjegao, a ona se potpuno osvijestila i povratila tek po njegovom odlasku. Pronašli su je, zahvaljujući pozivima u pomoć, ljudi koji su stanovali u blizini. Devet mjeseci kasnije, na zaprepašćenje svojih roditelja, a i svoje sopstveno – donijela je na svijet zdravo i normalno dijete.

Šta ste zinuli?

Takođe, mnogi koji su čitali “ManonLasko” ne znaju da se njen autor, sveštenik Prevost, probudio jednog dana u zaista neobičnoj situaciji: pod hirurškim nožem nekog  studenta medicine, koji se bio spremao da počne seciranje.

U isto vrijeme, u 18.vijeku , danski astronom Wislav pobjegao je dva puta, kao dječak i kao mladić, ljekarima i grobarima kojima se isuviše žurilo. Kasnije je u Parizu objavio rad pod naslovom ‘Od nesigurnih znakova smrti do još nesigurnijih hirurga koji sa njom eksperimentišu’. Djelo je postalo veoma poznato, i u Francuskoj je prevedeno pod naslovom ‘O nesigurnosti znakova smrti’.

Poznati hemičar Šaptal ostavio je iza sebe autobiografsku bilješku:

– Jednog dana Presin je došao da mi javi da je donio leš i ostavio ga u sali za anatomiju. Uskoro smo se svi skupili u njoj. Pronašli smo tijelo čovjeka koji je umro prije četiri ili pet sati. Odlučili smo da seciranju pristupimo odmah. Kod prvog reza hrskavica koja spaja rebra sa grudnom kosti, leš se pomjerio, podigao desnu ruku, stavio je na srce i pokrenuo glavu. Instrumenti su mi ispali iz ruku, i pobjegao sam glavom bez obzira…

Dokumenti koji nam govore o brojnim sličnim slučajevima u istoriji, različitog su porijekla. Pred francuskim senatom ovjerena je zapisnički i potpisana izjava kardinala Donea 28. februara 1866. Kardinal je tom prilikom izjavio:

– U vrijeme kada sam počinjao kao sveštenik u jednom selu bio sam prisutan u dva navrata oživljavanju ljudi pripremljenih za sahranu. Jedna od njih je živjela dvanaest časova, a druga se u potpunosti vratila u život. Kasnije, u samom Bordou, mlada djevojka je bila proglašena mrtvom. Danas je udata i ima djecu.

Kardinal tada nije mogao ni da pretpostavi da će se i njemu samom desiti slična stvar: 1872. za vrijeme službe Božje, u katedrali u Bordou, pao je i izdahnuo. Bio je proglašen mrtvim, i to napamet: pregled je, s obzirom na osobu o kojoj je riječ, izvršio cio konzilijum ljekara. Sve je bilo spremno za svečanu sahranu sutradan poslijepodne. Kardinal bi bio živ sahranjen, da u toku noći nije, jedva čujnim glasom, uspio da dozove sveštenike koji su dežurali pored njega.

Biskup iz  Lezba je imao drugačiji doživljaj. Proglašen mrtvim, bio je izložen na odru u crkvi u kojoj je služio. Bio je izložen dva dana, i sve vrijeme su pored njegovog odra prolazili u redu vjernici, opraštajucć se sa čovjekom koga su voljeli. Usred te procesije, poslije dva dana ležanja na odru, biskup se pridigao, i prvo što je rekao bilo je:

– Šta ste zinuli?’

Kako spriječiti?

Kako izbjeći mogućnost da čovjek živ dospije u grob, to je pitanje na koje su odgovor pokušavali da nađu ljekari iz najdavnijih dana. Zakoni, običaji, kazne – sve je bilo smišljeno da spriječi takvu mogućnost. Još nas Herodot uči da su Persijanci sahranjivali mrtve tek kada su se oko leša sakupljale ptice grabljivice, privučene smradom raspadanja. Neprijatan, ali siguran metod. Ovakav način provjere sačuvao se do današnjih dana u nekim indijskim provincijama. Bez obzira što vjeruju u zagrobni život i reinkarnaciju, Indijci se ne opraštaju lako ni od ovozemaljskog života. Ovakve scene mogu se i dan danas vidjeti u Indiji, gdje leševi bivaju izloženi sve dok se ptice  ne sakupe na gozbu.

Pišući o antičkim iskopima u vezi sa sahranjivanjem, jedan od autora podsjeća današnje ljekare da bi s vremena na vrijeme trebalo da ih pročitaju i podsjete se starih običaja, i navodi primjer Sirakuze. Tirani su konstruisali specijalne grobove na obali mora, neobično velike. Bili su pokriveni desetak centimetara debelom stijenom, ali su imali otvore za ventilaciju. Sa pokojnikom je, bez obzira da li je bilo riječi o nekom plemenitom podaniku, ili robu, bila ostavljena određena količina hrane i vode. Ukoliko bi se pokojnik vratio u život, imao je mogućnost da preživi, i da dozove stražare koji su, u određenim intervalima, obilazili groblje.

Građani Sparte nisu sahranjivali definitivno svoje mrtve prije isteka jedanaestog dana žalosti. Još su Demokrit i Diogen, koji su bili svjedoci oživljavanja, pisali o tome da niko ne bi smio da bude sahranjen prije isteka od 24 časa poslije konstatovanja smrti.

Rimljani su konzervirali mrtve sedam dana i pravili su čitav niz proba prije nego što bi se definitivno uvjerili da je zaista smrt u pitanju.

Da bi probudili uspavanog mrtvaca, Kinezi su imali običaj da u više navrata zaustavljaju pogrebnu povorku, otvaraju sanduk i svaki put dobro prodrmaju pokojnika, ne bi li pokazao neke znake života.

Mogli bismo da nabrojimo čitav niz običaja koji imaju samo jednu svrhu: da spriječe  sahranjivanje živih. Bez obzira na sva vijekovima stečena iskustva, ista greška se ponavlja i u današnje vrijeme, i to možda u zabrinjavajućim razmjerama. Je li vas strah?

(aura.ba)

Komentari

komentara