Zelena apoteka crnogorskog travara Asima Kljuna: Biljni preparati – garanti i sigurni lijekovi za hepatitis i cirozu jetre!

 Recepti za liječenje oboljenja jetre koje je travar Asim Kljun naslijedio od svoje majke, a od njega sin Semir, datiraju još iz Drugog svjetskog rata kad je Asimova majka Ćamka od žutice besplatno liječila narod u užičkoj bolnici, rame uz rame s ljekarima. Brzina izlječenja zavisi od organizma i discipline pacijenta. 99% pacijenata nakon samo 45 dana postaju negativni na hepatitis dok se jetra u potpunosti regeneriše, oporavi, ozdravi…

U Starom Baru, jednom od najstarijih naseljenih mjesta u Crnoj Gori i gradu sa dugom i burnom historijom, oko koga su lomile koplja mnoge vojske i osvajači, stoljećima su se ljudi bavili alternativnim liječenjima mnogih bolesti. No, bez sumnje, preživjelo je i održalo se samo ime travara Asima Kljuna i njegova tradicija u liječenju jetre.

Fitoterapeut Asim Kljun je svojim znanjem o duši trava, koje je pretakao u recepte, otimao mnoge od sigurne smrti. Kljun je uspio da udahne život mnogima koje je konvencionalna medicina otpisala i poslala ih na vječni počinak. Njegove terapije nastavile su živjeti i pomagati i drugima da žive i nakon Asimove smrti. Sin Semir je nastavio porodičnu terapiju.

U gradu izgrađenom na mjestu neobičnom za primorske gradove, na nekoliko kilometara od obale, u podnožju planine Rumije, ime Asima Kljuna se izgovara s poštovanjem.

– Ljudeskara. Gromada od čovjeka. Karakter kakav se rijetko mogao sresti. Poznavao sam ga decenijama, takoreći smo prve komšije. U rijetkim slobodnim trenucima, odmarao je igrajući šaha sa mnom, a i tada bi ga “ometali” pacijenti sa svih strana svijeta. Njemu se vjerovalo, znao je kako utješiti, vratiti nadu, znao je izliječiti čovjeka ne samo od jetre, nego od mnogih drugih bolesti. Moja kćerka nije mogla šest godina djece imati, a kad joj Asim dade neku flašu rakije, a unutra neko bilje, bogami, četvero ih rodi u narednih šest godina. Pa mojoj ženi ciste izliječi, burazeru rak debelog crijeva…sviju nas je zadužio, ma malo bi bilo spomenika tri da mu izgradimo – kaže Pirija Mandić, komšija rahmetli Asima Kljuna i veliki poštovaoc njegovog lika i djela.

Dva miliona švicarkih franaka za recept

– Mene nije liječio jer hvala Bogu, nisam nikad bila bolesna, ali znam mnoge koje jeste. Ali na stranu njegovo dobro poznavanje ljekobilja, ljudske anatomije i prirode, Asim je posjedovao sjajne ljudske kvalitete. nije bio nadmen, a mogao je biti. Nije glumio da je nešto što nije, isto se ophodio prema prosjacima i bogatašima. U njegovom društvu svi su uživali. O jetri je mogao satima pričati, njenoj ulozi i funkciji. O travama takođe. Kao djeca kad se okupe oko oca koji nosi vrećicu bombona, tako smo se mi okupljali oko njega kada bi došao u Pljevlja, rodno mjesto svoje supruge.

– Šta mi je ovo, je li opasno, trebam li doktoru, imaš li ti kakav lijek…bili smo nestrpljivi – prisjeća se Snježana Harbić iz Pljevalja svog poznanstva s Asimom Kljunom.

No, sam Asim za života nije volio da priča o sebi. Često je citirao mudre misli čileanskog pjesnika Pabla Nerude: “Malo znanje čini čovjeka oholim, a veliko skromnim. Zato prazno klasje naduveno diže glavu uvis, a puno obara glavu ka zemlji.”

– Neka moji pacijenti pričaju o sebi i tome kakvi su bili prije, a kakvi prije moje terapije. Ništa mi više ne treba – govorio je Asim.

Semir Kljun

A pacijenti su pričali, a priče su ostale i nakon Asimove smrti. I dalje su tu, veličajući čovjeka za čiju su se recepturu koja za 45 dana regenerira u potpunosti cirotičnu jetru, interesirali predsjednici, kraljevi, ljekari, pekari i apotekari, agenti tajne sile…

– Kad smo živjeli u Švicarskoj, naš prvi komšija bio je jedan Johan, šef klinike za abdominalnu hirurgiju. Obolio je od ciroze jetre. Asim mu je ponudio opkladu; rekao je da će ga izliječiti za 45 dana bez ikakvih komplikacija, nuspojava. Nije tražio ništa zauzvrat, a doktoru je rekao da od njega traži šta poželi, u slučaju neuspjeha. Uspjeh nije izostao, a Johan

je ponudio dva miliona švicarskih franaka za recept. Asim je odbio – prisjeća se Semir, Asimov sin koji je nakon Asiove smrti, nastavio porodičnu tradiciju.

Isti broj telefona

– Iskreno, nisam se nikad vidio u ovom poslu. Tati sam pomagao povremeno, a nakon što ga je pokosio infarkt, vrlo brzo su izraze saučešća zamijenili apeli nevoljnika. Ljudi su jednostavno navikli na Asima i njegovu terapiju. Kad znate za nekog u porodici, rodbini ili komšiluku da ga je izliječila ova terapija, pa se isto i vama desi, jedini nagon koji dobijete je da što prije nazovete Asima. Danas – ljudi zovu mene, jednako kao što su ranije zvali Asima. Čak smo i isti broj telefona zadržali – priča nam Semir.

Dodaje kako je u ovom, kao i svim drugim poslovima, ključno povjerenje.

– Najvažnije je povjerenje između pacijenta i onog koji ga liječi. Tu praksu naslijedio sam od svog oca, koji je, prije svega, bio prijatelj svim ljudima koje je liječio. Danas, nažalost, ima mnogo šarlatana i tzv. alternativaca koji na umu imaju samo jedno, novac! – govori Semir.

U njegovoj arhivi su kopije nalaza i zdravstvenih kartona ljudi iz Njemačke, Francuske, Kanade, Australije, Italije…Svi oni našli su lijek za sebe u Starom Baru ili Sarajevu, gdje se već tradicionalno, konsultacije mogu dogovoriti vikendom.

– Iz ovih krajeva mnogi su ljudi rasuti po Evropi, Americi, ma svuda. Neki od njih su postali vrlo utjecajni u novim sredinama i svojim prijateljima, komšijama, poslovnim partnerima pričaju o našem načinu liječenja infektivnih oboljenja. Dobar glas daleko se čuje – ponosno govori Semir.

 

Diskrecija zagarantovana

Kako kaže naš sagovornik, mladi ljudi najčešće kasne sa liječenjem jer misle da je u pitanju samo prolazna slabost. Ali, i kad saznaju o čemu se radi, rijetko se usuđuju zatražiti pomoć ljekara.

  • Boje se da ne izgube posao, a djelimično su krivi i ljekari, jer bespotrebno dramatiziraju stanje oboljenja i najčešće bez velikog razloga. Kod mene je diskrecija zagarantirana, čak ni članovi porodice ne prisustvuju mojim razgovorima sa pacijentima, osim ako to ne žele sve strane – dodaje.

Kako prepoznati hepatitis?

Simptomi hroničnog hepatitisa C mogu biti gubitak apetita, mučnina i povraćanje, bolovi u gornjem desnom dijelu trbuha, groznica, bolovi u zglobovima…

– Bolesnik počinje da gubi apetit, kilažu, javlja se malaksalost, neraspoloženje… Podmukli bolovi paraju desnu stranu grudnog koša, između rebara. Tu nema čekanja! Potrebno je odmah uraditi testove na virus i kompletnu krvnu sliku – kaže Semir.

Meho F. iz Konjica: Do juče imao cirozu i hepatitis B, danas mu jetra najzdraviji organ u tijelu!

– Nažalost, cijene zdravlja često postanemo svjesni tek onda kada ga izgubimo. Tada bi čovjek dao sve samo da se može vratiti unazad. No, propuštena prilika često se baš i ne da nadoknaditi. Izuzev, kada za to imamo baš neopisivu energiju i želju za ozdravljenjem- započeo je svoju izjavu Meho F., 62-godišnjak iz Konjica.

Donedavno, Meho je bolovao od hroničnog hepatitisa B. Krivca je isprva tražio u sebi, pa u drugima. Ipak, kako i otkuda bolest u njegovom tijelu, saznao nije.

– Sa hepatitisom B se može živjeti, nije to baš kao da vam svake sekunde život visi o koncu, međutim, sustigla me i ciroza, a tu već nije bilo šale, opuštanja. propadao sam ubrzano.

Nakon tri mjeseca, koliko je koristio Branislavine terapije, kao da se preporodio. Skoro da je sto posto pa izliječen. Još malo pa će i na posao. A bili ga otpisali.

Meho svoju priču prepričava svako malo kako bi ohrabrio i ostale. A i drugi to žele slušati iznova i iznova.

Kada sam se prvi put našao sa gospodinom Semirom, bio sam napola mrtav. Nestajalo mi je zraka, boljela su me koljena, nisam imao snage da se popnem uz stepenice. A vidite me sada – pokazuje Meho svoje lice.

Nalazi koje je prije neki dan radio pokazali su da je njegova jetra sada zdravija od svih ostalih mu organa.

Od hepatitisa je obolio sedam godina. Ciroza je bila psoljedica hepatitisa, ubjeđen je. Nije nikad pio, zdravo je živio…

– Za terapiju Asima Kljuna sam čuo davno, vjerovao sam da mi može pomoći. I jeste…

Ponekad se vidljivi simptomi pojave tek mnogo godina nakon što dođe do zaraze hepatitisom B. Dotad već može doći do ciroze ili raka jetre. Od tih bolesti umire svaka četvrta osoba zaražena virusom hepatitisa B. Većina zaraženih nema nikakvih simptoma što ne znači da bolest ne postoji. Simptomi akutne infekcije obično se javljaju 1 do 3 mjeseca nakon zaraze i nespecifični su (povišena temperatura, zglobobolja, žutilo kože i sluznica, umor, gubitak apetita, bolovi ispod desnog rebarnog luka).

Magbula H. (47) iz Zenice, nakon mjesec dana korištenja

Kljunove terapije: Tumorna masa na dojci smanjila se za više od pola!

Rak dojke je najčešći maligni tumor, te prvi na listi uzročnika prijevremene smrti žena. Rijetko se javlja prije 20. godine života – najčešći je neprijatelj žena u dobi između 55. i 70. godine. Istraživanja su pokazala da je opasnost od raka dojke povećana kod žena koje su rodile poslije tridesete, koje su u krvnom srodstvu nekoga ko je bolovao od ovog karcinoma, koje su se već borile sa rakom dojke, itd.

Procjenjuje se da u svijetu svake godine ima više od milion novooboljelih. Kad je BiH u pitanju, govori se o cifri od oko 1600 žena godišnje.

Od prošle godine, među tih milion i tih 1600, je Magbula H. Djece – nema. Rak – nikad prije nije imala niti ona, niti bilo ko iz njene porodice. Veli da slove za zdravu porodicu, kojima su lijekovi, ljekari, bolnice nešto sasvim strano. No, sudbina je htjela da i ona otkrije čudnu izraslinu na desnoj dojci…

– Moje iskustvo svjedoči kako svako pravilo ima izuzetke. Nikad prije nisam imala rak, niko od žena u mojoj porodici nije imao rak, a opet sam ga ja dobila. Svi oni “kriteriji” za dobivanje karcinoma dojke sve češće i češće padaju u vodu. Rak više ne bira, pravilo je da pravila nema – upečatljivim riječima je Magbula započela razgovor za naš magazin, te odmah nastavila:

  • Kad sam primijetila izraslinu, bila je crvenkasta i bolna na dodir, činilo se upaljena. U roku od dva-tri dana, već sam bila kod ljekara, poštujući panično zakazani termin za mamograf. Tri dana poslije, uradila sam i ultrazvuk dojke. Nasreću, reagovala sam na vrijeme…I, tada započinju “rituali” – nalazi, magnetna rezonanca, biopsija i kor-biopsija. Kako i dolikuje našem zdravstvenom sistemu, sav proces dijagnostike se odužio. Tek nakon dva i po mjeseca, imala sam konačnu dijagnozu, te “rezervisano” mjesto na onkologiji, na KCUS-u. U međuvremenu, tumorna masa se povećala na veličinu muške šake.
  • A, osim toga, i upala se širila. Crvenilo je zahvatilo cijelu desnu dojku, čak dio leđa, dio lijeve dojke, desnu ruku i ubrzano se širilo ka vratu. Utvrđena mi je rijetka vrsta tumora koji se širi kroz mliječne i limfne kanale, i pri tom stradaju krvni sudovi dojke. Malo je reći da sam bila u šoku. No, ne samo ja, već i ljekari – takav slučaj odavno nisu zabilježili…

Kako nam Magbula dalje pripovijeda, ostatak njenog organizma, bio je sasvim zdrav. Zbog strašne vijesti, psihički jeste bila posrnula, ali fizičkih tragova na njoj nije bilo. Veli da su je ljekari često začuđeno gledali kad bi ušla u ordinaciju, jer je izgledala sasvim zdravo. No, kad bi se razodjenula radi pregleda, šok ljekara se skoro mogao i namirisati.

  • U tim trenucima, nastupio bi tajac! Doktori su bili zbunjeni i šokirani. Ne libim reći – sa tolikim, i tako brzo napredujućom karcinomom, osjećala sam se kao čudovište! Nasreću, započinjem s terapijama Asima Kljuna. Preuzela sam ih od Asimovog sina Semira.

– Tumor se već smanjio za dvije trećine! Osjećam značajno poboljšanje i na psihičkoj osnovi. Moja priča već sad ima sretan kraj. Savjetujem svim ženama s istim problemom da reaguju na vrijeme, ali i pruže priliku alterativnim metodama liječenja…

 

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!