Francuski proždrljivac Tarrare: Gutao je mačke, kamenje, zmije, i bio vječito gladan

Istorija je krcata pričama neobičnih ljudi o kojima se i dan danas zna veoma malo. Ovi pojedinci žive u svijetu nepoznatog i bizarnog, gdje mi obični smrtnici imamo ograničen pristup. Jedan takav čovjek živio je u Francuskoj za vrijeme 18. vijeka, i ostao je upamćen kao pravo čudo ili anomalija prirode koja je zbunjivala vrhunske doktore.

Rođen 1772. u Lyonu, Tarrare je, barem po vanjskom izgledu, bio sasvim normalna beba. Međutim, kako je dječak rastao, tako je rastao i njegov apetit. Svakodnevno se prejedao i trpao su sebe sve što bi mu došlo pod ruku. Uvijek gladan, i u vječitoj potrazi za hranom,  do dobi od 17 godina, mogao je u jednom danu pojesti hrane koliko je i sam bio težak.

Zanimljivo, iako je jeo ogromne količine hrane, Terrare je kao tinejdžer bio prilično sitan i imao je samo četrdeset i pet kilograma. Nije pokazivao nikakve znakove mentalne bolesti ili nečeg drugog što bi moglo objasniti njegovo prejedanje. Ali, imao je neke neobične fizičke atribute poput stomaka koji se poput velikog balona napuhao kada bi bio sit, i koji bi mlitavo visio ispod Terrareovog struka kada bi bio prazan. Obrazi su mu bili naborani i visili su mu sa lica, ali kada bi jeo, unutra je bez problema mogao strpati dvanaest jaja ili jabuka. Također, njegova čeljust koja kao da je bila deformisana, širila se do nadljudske veličine, kao da je evoluirala kako bi omogućila Terrareu da zadovolji svoj ogromni apetit.

Međutim, kako je Terrare uvijek bio gladan, njegovi siromašni roditelji su ga kao tinejdžera morali izbaciti iz kuće, i tada počinju avanture misterioznog Terrarea.

 Frik šou na ulicama Pariza

Ubrzo nakon što se našao na ulici, Terrare se pridružio skupini nakaza, lopova i prostitutki koji su putovali zemljom i održavali bizarne predstave. U pauzama su naravno, pljačkali koga su stigli. Terrare je ubrzo postao pravo šoumen i glavna atrakcija grupe. Ljudi su uživali da ga gledaju kako guta čepove, kamenje, žive životinje, uglavnom mačke i manje pse, cijele košare jabuke, vječito pomjerajući granice svojih sposobnosti. Eventualno je dospio u Pariz, gdje je nastupao na ulicama glavnog grada.

Mogao je odjednom da proguta na desetine jaja, gutao je i komade drveta, nakita, žive kokoške, jegulje i zmije, sve pred šokiranim i često zgađenim pogledima okupljene gomile. Zapravo, Terrare je po svemu sudeći bio izuzetno odvratan čovjek, koji je često ispuštao plinove, skoro uvijek bio prekiven znojem i okružen oblakom neopisivog smrada. Kada je jeo, obrazi bi mu se ispunili krvlju, a iz njega je izbijala vidljiva para. Uprkos svemu tome, Terrare je rijetko povraćao i nije previše dobijao na kilaži.

Nakon što se posvađao sa svojom karnevalskom ekipom, Terrare putuje zemljom radeći razne poslove. Ponovo se vraća u Pariz kako bi iskoristio svoj „dar“ i pokušao izgraditi solo karijeru. Kada je rat Prve koalicije došao u njegovu zemlju, Terrare se pridružio francuskoj Revolucionarnoj vojsci, međutim ubrzo shvata da obroci koji se daju vojnicima nisu ni približno dovoljni da bi ga zasitili.

 Nepodnošljiv smrad

Kako bi zadovoljio svoj ogromni apetit tokom boravka u vojsci, Terrare je vojnicima obavljao razne usluge i posliće u zamjenu za hranu, a također bi rovio po smeću gdje je pronalazio trule ostatke hrane koje je halapljivo trpao u usta. Čak i kada su mu obroci povećani, Terrare nije bio u stanju normalno funkcionisati, i počeo je pokazivati znakove gubitka kilograma i neuhranjenosti uprkos prejedanju.

Poslali su ga u vojnu bolnicu zbog iscrpljenosti, a medicinski tim je želio napraviti jedan eksperiment i vidjeti koliko hrane je Terrare u stanju pojesti. Ono što su saznali ih je šokiralo – pojeo je obrok koji bi količinski zasitio 15 ljudi, čiji bi sastav većinu ljudi natjerao na povraćanje.

Doktori Courvill i Pierre-Fransois Percy zaključili su da je Terrare u potpunosti mentalno zdrav, iako je bio u stanju vječite gladi. Fasicinirano su zabilježili njegove fizičke karakteristike, poput neobično široke čeljusti, i obraza koji visili „oput slonovih ušiju“. Koža sa stomaka mu je toliko visila da se mogla poput kaiša omotati oko struka, a oči su mu uvijek bile krvave. Temperatura tijela mu je bila viša od normalne, a smrad iz njegovog tijela je bio toliko nepodnošljiv da se, prema riječima doktora Percya, moralo biti na dvadeset koraka udaljenosti od Terrarea kako vam ne bi pozlilo.

Testirajući njegove mogućnosti, doktori shvataju da Terrareov apetit nema granica. Hrana je prolazila njegovim sistemom istom brzinom kojom je i jeo. Gutao je razne male životinje, a kasnije povraćao njihovo krzno i kosti.

 Proždrljivac na tajnom zadatku

Eksperimenti su trajali nekoliko mjeseci, a general Alexandre de Beauharnais je odlučio da iskoristi Terrareove sposobnosti te ga je poslao na tajni i pomalo apsurdan tajni zadatak. Terrareu su dali malu drvenu kutiju u kojoj se nalazila poruka namijenjena francuskom pukovniku kojeg su Prusi držali zarobljenog iza neprijateljskih linija. Plan je bio da Terrare proguta drvenu kutiju koje će kasnije izbaciti putem stolice, te predati poruku zarobljenom pukovniku.

Naravno ovaj blesavi plan je u startu bio osuđen na propast, a čovjek koji nekontrolisano proždire sve što mu dođe pod ruku, smrdi poput divlje zvijeri i ne zna ni riječ njemačkog jezika, brzo je pao u ruke neprijatelja.

Pruski vojnici su ga zvjerski pretukli i izrugivali smu mu se, te se nakon batinjanja slomio i sve priznao o tajnoj poruci koju je nosio u utrobi. Pustili su ga, a istraumirani Terrare se vraća u Francusku i konačno pristaje na sve tretmane koji bi mu podarili normalan apetit.

 Progutao novorođenče?

Doktor Percy bio je čovjek koji se trudio da otkrije lijek za izmučenog Terrarea koji je podvrgnut svim vrstama liječenja, poput posebnih programa ishrane i metoda za suzbijanje apetita, ali bez uspjeha. Pokušali su i sa nekonvencionalnim metodama poput duhanskih pilula, sirćeta, raznih opijata, ali Terrare je i dalje bio gladan.

Njegov nezdravi apetit je ostao nepromijenjen, a kada nije bio pod nadzorom ljekara, iskrao bi se iz bolničke sobe, kopao po kantama i jeo smeće, zavoje i ostali bolnički otpad. Uhvaćen  je kako pije krv koja je bila izvađena iz mrtvih pacijenata, a jednom su ga nali kako žvaće leševe u mrtvačnici.  Nakon što je iz bolnice nestala beba, sumnja je pala na Terrarea koji je čvrsto poricao krivicu, ali je uprkos tome 1794. godine izbačen na ulice Pariza.

Nastavio je kopati po smeću i kanalizaciji u potrazi za hranom, očito osuđen na pakao iz kojeg nije mogao izaći.

Autopsija otkrila sav užas Terrareovog tijela

Četiri godine kasnije, Terrare je obolio od teškog oblika tuberkuloze, te je ponovo stavljen pod skrbništvo doktora Percya. Osim toga, imao je neprestan i obilan proljev, te je mjesec dana kasnije umro u 26. godini života. Rekao je svom prijatelju Percyu koji ga je došao posjetiti da je prije dvije godine progutao zlatnu viljušku te da od tada ima probleme, a nadao se da će je doktori uspjeti nekako ukloniti.

Nakon njegove smrti, mediciinska zajednica je žarko željela da se obavi autopsija nad ovim čudom prirode, a kako je njegov leš ubrzano trunuo, obdukcija je obavljena velikoj žurbi. Jedan londonski magazin za medicinu detaljno je opisao stravično stanje Terrareovog organizma:

„Trulež se njegovim tijelom počela širiti čim je umro. Iznutrice su mu bile zbijene, uronjene u gnoj; jetra je bila neobično velika i u truležnom stanju; žučni mjehur također abnormalno velik; želudac je bio prepun čireva i ispunjavao je gotovo čitavo područje abdomena“.

Nažalost, ovo je otprilike bilo sve što se moglo otkriti iz Terrareove autopsije jer je smrad postao toliko nepodnošljiv da su daljnja ispitivanja morala biti prekinuta. S obzirom da ne znamo sa sigurnošću šta nije bilo u redu sa Terrareom, postoje razne teorije koje uključujući i to da je imao poremećaj u radu mozga ili štitne žlijezde.

Moguće je i da je u crijevima imao nekog parazita ili je bolovao od Prader-Willi sindroma koji remeti funkciju više organskih sistema, a karakteriše ga nedostatak željeza i izražen nagon za hranom, odnosno gutanjem nejestivih predmeta.  S obzirom da ne možemo znati sa sigurnošću, slučaj misterioznog Tarrarea ostaje još jedna istorijska i medicinska enigma.

Bolovao od hipertireoze?

Neobičan poremećaj koji je tada zbunjivao doktore danas vjerovatno ne bi bio ni približno toliko velik misterij. Naime, iako je to nemoguće potvrditi, čini se kako je Tarrare bolovo od poremećaja štitnjače u kojem ona prekomjerno radi – hipertireoze. T

o stanje uzrokuje ubrzanost metabolizma, od prekomjernog znojenja, temperature i rada srca do probave. Kako je tijelo trošilo više kalorija, nisu ga mogle zadovoljiti normalne količine hrane, pa je i zato mogao ostati normalne građe.

 

Komentari

komentara