Zašto su stećci, ti najautentičniji spomenici bh. kulture, čovječju ribicu izdigli na rang vječnog simbola, a savremeni „kovači“ javnosti ne daju za to ni pišljiva boba?

Čovječja ribica je dobar primjer velikog bogatstva i lošeg položaja prirodne baštine u BiH. Iako je ovdje milijunima godina, te iako je 2006. u Vitini na površinu isplivalo njezino moćno jato, u BiH je teško priznaju i radije vežu za – Postojnu

Na jednom stećku u Boljunima kraj Stoca uklesan je prilično vjeran lik čovječje ribice. Stećak je zajedno s nekropolom proteklih desetljeća znanstveno obrađen i dokumentiran, ali nije isticana ova rijetka i vrijedna pojava čovječje ribice. Tek prije 3-4 godine na lik proteusa pozornost je skrenuo sarajevski speleolog Jasminko Mulaomerović. Ne radi se samo o pukom pojavljivanju. Čovječja ribica, koja dolazi iz jame, na stećku predstavlja podzemne sile. Informacija o stećku s čovječjom ribicom se još nije probila do šire javnosti.

Zašto su stećci, ti najautentičniji spomenici bh. kulture, čovječju ribicu izdigli na rang vječnog simobla, a suvremeni „kovači“ javnosti ne daju za to ni pišljiva boba?

Za veliku je većinu naše javnosti čovječja ribica znak za Postojnu. Ne bez razloga. Postojna je, dijelom uz druge, kolijevka pećinarstva ili speleologije, kolijevka proučavanja živog svijeta podzemlja i rodilište špiljskog turizma (premda je kronološki pećina Vilenica prije nje otvorila turističko tržište). Stotine odvažnih i oduševljenih poštovatelja stoljećima su istraživali pećine u područjima današnje Slovenije i okolnom kršu, među kojima je bilo ne samo vrhunskih znanstvenika, nego i najodličnijih osoba svoga vremena, poput prinčeva pa i samih kraljeva i careva. Svi su oni pokrenuli zamašnjak popularnosti pećinskog svijeta koji je najneposrednije za sebe vezala Postojna.

Postojna u redu, a naša ribica?

U Postojni je i danas sjedište Svjetske speleološke unije (UIS). Konačno, u Postojni je sredinom šezdesetih godina 20. st. i osnovan UIS. Pećina u Postojni dosegnula je godišnji posjet više od 900 tisuća ljudi. Treba zaista biti uspješan pa kroz jednu rupu „protjerati“ godišnje gotovo milijun ljudi. Toliko, ili nekako toliko, jedva da pođe za rukom cijeloj Bosni i Hercegovini s njezinih 51 tisuću kvadratnih kilometara na kojima je prostrta impozantna prirodna baština. Ni kulturna nije zanemariva.

Za današnju priču od posebne je važnosti to da je Postojna dugo vremena bila jedino sigurno mjesto na kojemu se mogla vidjeti čovječja ribica. Takvo je mjesto u Bosni i Hercegovini neko vrijeme bila Vjetrenica. Međutim, u BiH postoje deseci nalazišta koji potvrđuju da čovječja ribica ovdje trajno stanuje i da je stanovala prije svih ljudi, naroda i nacija (je li moguće?!“).

Slovenski biolog Boris Sket u jednom članku 1997. navodi za BiH 41 nalazište: u Sanskom Mostu, Lušci Polju, na području Ljubuškog, Čapljine, Trebinja, Popova polja i jedno nalazište u Fatnici. Istodobno Sket navodi za Italiju 29 nalazišta, za Hrvatsku 45 i Sloveniju 158. Ukupno 273.

Prema podacima iz Zemaljskog muzeja iz 1923. godine najstariji podatak za pojavljivanje čovječje ribice u BiH je vrelo Topoljak kraj Studenca (III. i IX. 1895), zatim šumarska bašča Studenci kraj Ljubuškog (X. 1896), pa bunar u Mostaćima kraj Trebinja (proljeće, 1901), Lušci Palanka kraj Sanskog Mosta (II. 1906), selo Trebižat kraj Čapljine (VII. 1913). Stvarni podaci o pojavljivanjima čovječje ribice mnogo su brojniji. Sket je zabilježio samo ona mjesta koja su dokumentirana na znanstveno zadovoljavajući način. Trebinjski nastavnik Stevo Čučković (1924. – 2005.), navodi u jednom članku da je samo u dolini Trebišnjice proteus primijećen na 39 lokaliteta.

Posljednji susret bh. javnosti s čovječjim ribicama bio je slučajan, spektakularan i prilično nijem: dok su krajem studenog 2006. radili kanal za vodovod u Vitini kraj Ljubuškog, radnici su nabušili podzemni vodeni tok u kojemu su mještani zapazili jato čovječjih ribica. Mediji su javili da ih je bilo oko 30 i da su neke bile duge i po 33 cm, što spada u veće primjerke. Može li se netko od čitatelja sjetiti što je dalje bilo s njima? Je li mjesto osigurano i svestrano istraženo? Nije, naravno, ništa od toga, iako je to obaveza svake vlasti, te iako su postojali javni zahtjevi za tim. Nikakve službene brige nije bilo; samo je lokalna nevladina udruga podmetnula leđa i figurativno poslužila kao netko tko preuzima odgovornost. Upleli su se nekompletni sveznadari i stvorili maglu iza koje nije ostalo ništa. Stvar je još gora kad se zna da je kopanje vodovoda provedeno u nazočnosti lokalne vlasti. Je li ribicama oštećen ili omeđen neki važan podzemni koridor? Nitko ne zna.

Ovih nekoliko podataka neumoljivo potvrđuje da su naši stari i neuki preci bili svjesniji svog mjesta u prirodi od nas, iako sebi možemo utvarati da nam moderna tehnika i mnoge debele knjige daju veliku prednost. Mi ni danas u BiH ne priznajemo postojanje čovječje ribice, čak i kad nas ona upozorava da živi ovdje s nama. Čak i kad nas nijemo, po „riblji“ zove.

Ni čovječja, ni ribica

Čovječja ribica umjetni je naziv za repatog vodozemca čije je znanstveno ime Proteus anguinus (Laurenti 1768). Nema nikakve bliske srodničke veze ni s ribama, ni s čovjekom. Naziv „čovječja“ dolazi od boje kože koja je ružičasta zbog optoka krvi. Kad bi boravila na suncu, pocrnjela bi. Sredinom 90-ih godina 20. stoljeća pronađena je na krajnjem jugoistoku Slovenije crna podvrsta čovječje ribice i opisana kao Proteus anguinus parkelj (Sket & Arnzten 1994). Novija istraživanja, objavljena 2006. životni prostor Proteusa dijele u pet odvojenih: zapadna Slovenija, istočna Slovenija, Istra, Lika i Bosanska krajina, te Dalmacija i Hercegovina, što bi u najradikalnijim varijantama moglo dovesti do izdvajanja u pet posebnih životinjskih vrsta.

S čovjekom je imala i dosta nevolja. Najprije su je smatrali mladunčetom zmaja, što odgovara i percepciji sa stećka u Boljunima. Vjerojatno su je zbog toga s vremena na vrijeme zatirali gdje su stigli. Tokom 19. stoljeća postala je popularna pa su je željeli imati mnogi kolekcionari, te je opet nastradala. U 20. stoljeću naseljena je u niz podzemnih laboratorija po Europi, gdje su nastojali istražiti život organizma o kojemu se malo znalo. Tokom istraživanja podvrgavana je raznim mučnim eksperimentima, držali su je na svjetlu na temperaturi od 30 stupnjeva, u staklenoj posudi, u frižideru i slično. Eksperimente potpunog izgladnjivanja, koliko je poznato, trpjela je čak 12 godina i na kraju je počela prerađivati svoj vlastiti probavni trakt.

Biološka struktura čovječje ribice izgleda ovako. Ima vretenasto tijelo čija dužina može prijeći 30 cm, s dva para slabašnih nogu. Diše na škrge, koristi i pluća, a plinove izmjenjuje i kožom. Hrani se malim vodenim životinjama, posebno špiljskim račićima i larvama. Dobro pliva, ali se po tlu teško kreće. Cijeli život, koji prelazi 70 i doseže do 100 godina, ostaje u stadiju ličinke. Spolnu zrelost mužjaci postižu između 11. i 14. godine, a ženke od 15. do 18. Razmnožava se jajima koje ženka lijepi pod kamen. Potpuno je prilagođena na život u podzemlju. Ličinke i mladunci još imaju dosta razvijene oči, ali s rastom im zakržljaju i žive slijepe. Uz pomoć složenog sustava osjetila izvrsno se snalazi u prostoru. Posebnim kemikalijama mužjak obilježava prostor u koji za vrijeme parenja pušta samo reproduktivne ženke. Inače, proteus je socijalan i pokazuje sezonsku druželjubivost. Voli stalna skloništa.

Ugroženost i zaštita

Čovječja ribica je relikt (ostatak) faune koja je živjela u tercijaru (geološka prošlost koja je počela prije više od 63, a završila prije jedan milijun godina) i jedini je europski kralješnjak prilagođen životu u podzemlju. Zbog toga je ugrožena na globalnoj razini. U Europskoj je uniji proglašena  rizičnom vrstom (IUCN: VU) i dio je mreže Natura 2000, koju prihvaća i Hrvatska. Nije poznat njezin status u BiH.

/Ivo Lučić (Svjetlo riječi)/Arhiv Aure/

Komentari

komentara