Zašto se zaljubljenost obilježava jednim danom u februaru, najkraćem mjesecu u godini?

Za aura.ba piše: književnica i psihoterapeut Vahida Djedovic

Podsjeti me što to bijaše ljubav

Valentinovo se slavi i obilježava u svijetu kao dan zaljubljenih. Međutim, ljubav i zaljubljenost, dvije su potpuno različite kategorije ljudskog stanja koje se vezuju za drugu osobu i omiljena su tema mladih – ali i onih nešto starijih. Ljubav i zaljubljenost izjednačava veliki broj ljudi, iako su to posve  različita, čak, suprotstavljena osjećanja.

Šta je zaljubljenost?

Kad se zaljubimo, vidimo drugu osobu i doživljavamo je kroz prizmu snažnih osjećaja, tako da tu osobu previše idealiziramo. U njoj vidimo idealnu osobu kakvu, u stvari, želimo vidjeti. S obzirom na činjenicu da se tada aktivira hormon koji se zove dopamin, a odgovoran je za želju, eforiju, zadovoljstvo, naučnici su ustanovili da ga ima u većim postotcima kad se zaljubimo, nego kad uzimamo neke droge, npr. kokain. Ugasi se prednji dio mozga koji je odgovoran za donošenje odluka, a koji se zove frontalni korteks. Tada smo nesposobni vidjeti realno, posebno nismo sposobni vidjeti negativnosti i mane, a ako ih i vidimo, opravdavamo ih. Zaljubljenik voli, zapravo, svoju idealnu sliku o drugome, a ne voli drugoga onakvog kakav jest. On drugoga slijepo obožava, jer taj drugi i nije realan, nego je samo idealizirana slika. On ne želi da se ta slika mijenja jer se boji razočaranja.

Zadržimo se malo na riječi razočarati. Korijen ove riječi je “čar”, dakle magija, a da bismo se razočarali, moramo prvo biti očarani. Omađijani. Budući da ne radi dio mozga koji donosi realne odluke, ljudi lako upadaju u ovu zamku.

Većina nas, vjerujem,  zna kakvo je osjećanje zaljubljenosti. Ono čini da smo uvjereni kako smo napokon odjednom našli savršenu osobu i tada cio naš život ima smisla. S obzirom da nivo dopamine raste, sve nam djeluje lijepo i konstantno smo dobro raspoloženi. Ojsećanje zaljubljenosti može da se uporedi sa stanjem opijenosti ili čak privremenog ludila, a budući da se zaljubljenost može uporediti sa stanjem privremenog ludila, čudno je da ljudi upravo u takvom stanju donose odluke od životne važnosti. Nedavno sam rekla svom sinu, a koji je adolescent, da je u redu ako se zaljubi i da je to divan osjećaj, ali da nikada ne donosi nikakve odluke dok ga to osjećanje drži. Kada je upitao koje odluke, rekla sam da se ne ženi i da ne pravi djecu. Neka sačeka da prođe, a poslije neka odluči.

A šta kad se odljubimo?

Odljubljivanje se javlja nakon izvjesnog vremena , jer nivo dopamine opada i fantazije počinju da blijede. Kroz vrijeme koje provedemo zajedno, saznajemo informacije o partneru koje su vrlo često u potpunoj suprotnosti sa idealnim slikama koje smo mu prvobitno pripisali. Kada zaljubljivanje nestane i na njegovo mjesto dođe realan odnos, tada bi mogla da započne ljubav, ali to se rijetko dešava. Ljudi tada, obično žele promijeniti partnera i obojiti ga bojama koje on, zapravo i nema, ali koje su oni vidjeli na početku zaljubljivanja. Kada se stekne prava slika, često se javlja razočaranje, a vrlo često I ljutnja i tada partneri počinju da se ljute na ovog drugog govoreći da ih je obmanuo, slagao, prevario…, a zapravo su obmanuli sami sebe. Umesto da preispitaju sopstvene idealne predstave koje su jedno drugom nametnuli, partneri počinju da se okrivljuju za obmanjivanje. Uvjereni su da ih je partner od početka lagao i da sada otkriva svoje pravo lice. Oboje se osjećaju prevarenim i pitaju gde je ona savršena osoba kojoj su se u početku divili, obožavali je i osjećali se tako euforično.

Sa gubitkom zaljubljenosti i ideje o idealnom odnosu koji je izblijedio, gubi se interesovanje za bilo kakav odnos. Nakon što postanu iscrpljeni čestim svađama, takvi parovi najčešće odustaju od veze. Time što postavljamo jedno drugom nerealne zahtjeve i vjerujemo da druga osoba mora da bude odgovorna za našu sreću, smisao života, strast i euforiju, dolazimo u situaciju, a to se nerijetko i događa i, odustajemo od bilo kakve sreće.

Šta treba uraditi?

Ono što je važno jeste preispitati svoja uvjerenja kada nivo dopamina opadne i zaljubljenost počne da blijedi.  U protivnom, često upadamo u vrzino kolo mržnje ili odustajemo od bilo kakvog odnosa. Zahtijevajući od partnera da bude savršen, zahtijevamo nemoguće.

Na samom početku zaljubljivanja, vjerujemo da smo pronašli savršenstvo. Budući da savršenstvo ne postoji, vjerujemo u neistinu! Međutim, u početku vjerujemo da je osoba pored nas savršena i  naša “ljubav” traje sve dok ta osoba ispunjava naša očekivanja. Ali, kao I kod ovisnosti o drogama, nivo dopamina se smanjuje i zaljubljenost počinje da iščezava. Pa, kada uvidimo da naš partner ne posjeduje one osobine koje su nam bitne, počinjemo da ga mrzimo.

Važno je znati da ne bismo trebali zatvarati oči pred svime što nije savršeno, jer na takav način možemo zatvoriti vrata nekom pravom istinskom odnosu, nekoj pravoj ljubavi.

A ljubav je…

Dosta filmova je snimljeno sa ovom tematikom, ali koliko se zaljubljenost razlikuje od ljubavi, možda najbolje objašnjava film „Meet Joe Black“. Predivni Brad Pitt, kao protagonist, predstavlja se kao Smrt i zaljubljuje u kćerku medijskog moćnika i milionera po kojeg je došao. U svojoj zaljubljenosti odlučuje da je povede sa sobom, ali njen otac mu održi lekciju i kaže neka joj objasni ko je, zapravo, On! Jer ona ne zna ništa o njemu, a također je zaljubljena u njega. Na kraju, Joe ipak nauči da je zaljubljenost ono što je oduvijek i znao. Uzimanje. A da je ljubav čisto davanje.

Sam film govori o ljudskoj konačnosti, a i otome kako je zaljubljenost konačna, a ljubav beskonačna. I kako ljubav pobjeđuje čak i samu smrt.

Za razliku od ljubavi, zaljubljenost je čista sebičnost; za razliku od ljubavi, zaljubljenost je čista iluzija; za razliku od ljubavi, zaljubljenost je čisto gubljenje vremena… Ljubav daje smisao životu, a zaljubljenost zaboravlja na život. Ljubav je duboka, zaljubljenost je površna. Ljubav traje dugo, a zaljubljenost je kratkog vijeka.

Glavna karakteristika ljubavi je emocionalno vezivanje za drugu osobu i zato je trajan odnos. Ovo emocionalno vezivanje, koje je psihološka osnova ljubavi, ne samo da ne mora nastati putem zaljubljivanja, već se to dešava u rijetkim slučajevima. Ono često nastaje u odnosima koji počinju, prijateljstvom, sviđanjem, ali i konfliktom. Zasnovano je na realnom poznavanju partnera, međusobnoj sličnosti, zajedničkim ciljevima, pogledima na život, uvjerenjima, shvatanjima…

Ljubav je relativno stabilan odnos i sama može vremenom da postane jača ili da slabi.  Ako želimo da bude jača, onda smo dužni, odnosno, oba partnera su dužna da rade na kvalitetu tog odnosa. Najbolji način jeste da rade na samome sebi i da unapređuju sebe. To dovodi do unutrašjeg zadovoljstva, koje se odražava i na partnera. Kada znamo da nas osoba voli, voli nas takvima kakvi jesmo, stoga ne zaboravite sebe i taj važan aspekt veze. Također, ne zaboravite ni partnera, a ni činjenicu da ga volite baš takvog kakav jeste. Sa svojim manama, ali i vrlinama.

Što bi rek'o Dino: Ljubav je kad sve o tebi znam i sve što znam ti opraštam. Ljubav je kad sve o tebi znam, a da te volim nastavljam.

I na kraju: Ljubav nema svoj dan, jer svaki dan je dan ljubavi, a zaljubljenost se obilježava jednim danom u februaru, najkraćim mjesecom u godini. (Koliko zaljubljenost i traje.)

(aura.ba)

Komentari

komentara