Zašto lipa, vrba, tisa i maslina nose u našem narodu oreol svetosti?

Drvo je Božiji dar čovjeku, ali i svakom drugom stvorenju koje leti, hoda, skače, puže ili gmiže, za svakoga ima mjesta u njegovoj “širokogrudnosti”, i za pticu da se gnijezdi i za čovjeka da u njegovom hladu “hlad hladuje”

Drvo je od praiskona predstavljalo snažan simbol života. Od korijenja, preko stabla i grana, ima svoju najbrojniju i najmoćniju simboliku u svijetu flore i faune. Pod njegovom krošnjom čovjek se osjeća slobodno i sigurno, a u isto vrijeme tako mali pred njegovom moćnosti, dok razgranat i gord prkosi holujama i gromovima.

Drvo je Božiji dar čovjeku, ali i svakom drugom stvorenju koje leti, hoda, skače, puže ili gmiže. Za svakoga ima mjesta u njegovoj “širokogrudnosti”, i za pticu da se gnijezdi i za čovjeka da u njegovom hladu “hlad hladuje”… Kako drvo na ovome svijetu jedino ima rast grana a na onom drugom svijetu oblik korijena, nije ni čudo što su prve civilizacije u svojim mitologijama drveće smatrali svetim.

Svetost i poštovanje

Koliko je poštivanje drveća u dalekoj prošlosti bilo rašireno i duboko ukorijenjeno u raznim kulturama, dokaz su i historijske priče koje kazuju o zatiranju tih vjerovanja. Još su Rimljani, prilikom prodiranja na sjever, spaljivali “barbarske svetinje”, a kršćanstvo je još od kasne antike pa sve do šesnaestog stoljeća obaralo i spaljivalo sveto drveće. Posebno je bio “rigorozan” engleski kralj Edgar, ali i sveti Bonifacije, koji je oborio sveti hrast posvećen bogu Donaru, izrezao ga u japiju i od njega napravio crkvu sv. Petra.

Južni Sloveni su malo “kasnili” sa zatiranjem stare religije tako da je sačuvano svjedočanstvo kako se kraj Vitanja u Sloveniji hodočastilo jedno stablo sve do devetnaestog stoljeća kada je to crkva zabranila. Da se u BiH kasnilo za sjevernim susjedima, kazuje narodno vjerovanje kako je neki hodža Barlov, oko 1925. godine, zabranio paljenje lila (trešnjeve kore) uoči Petrova u selu Živaljevićima kod Rogatice. Predaja veli da je to uradio tako što je “lilaše” s toljagom rastjerao. Nakon toga niko u tom selu nije pokušavao paliti lile.

Zabilježen je podatak da se u bošnjačkom selu Turovi na obroncima Treskavice, i nakon rata, doduše u manjoj mjeri, vršio “obred” spaljivanja lile. Međutim, kako islam ne pridaje značaj “zemaljskim zakonima”, uz suštinsku spoznaju ove čiste vjere, nije se pripisivala nikakva “svetost” drveću. Prema drveću, kao Božijoj blagodeti, dijele se emotivna osjećanja i brižni odnost, prije svega u spoznaji ljekovitosti bilja, ali i njegovog značaja za život na ovom prolaznom svijetu.

Hamajlija od tisovine

U našim krajevima tragovi poštivanja svetog drveća vrlo su skromni, što možda i nije čudno u spoznaji historijskih previranja na bosanskom tlu koje je bilo i ostalo na udaru osvajača pod različitim bajracima. Što se tiče muslimanskog stanovništva, nikad se nije posebno gajio kult “svetog drveta”, ali nije da nema primjera gdje se prema nekoj vrsti drveća odnosilo kao prema nečemu što zavređuje poštovanje čovjeka.

Primjera radi, sa tog aspekta posebno su cijenjeni tisa, lipa, ali i hrast. Osim za izradu hamajlija, prema narodnom vjerovanju, tisa je dobar zaštitnik od nesreće svake vrste. Smatralo se kako nije naodmet imati nešto tisovo od oraćeg pribora. Po nekima, najupečatljiviji primjer “kulta drveta” je gradnja nekih starih drvenih džamija, kao što je slučaj sa džamijom u Karićima kod Vareša, koja je poznato dovište iz jurjevskog ciklusa dova, a naslanja se na stari kult lipe. Stara lipa nalazila se na brijegu iznad džamije i danas se mogu razaznati tek neznatni ostaci od panja. Kult drveta je sačuvan tako što je džamija napravljena isključivo od drveta već daleke 1716. godine.

Bošnjaci i danas rado sade lipe kod džamija i mezaristana, a mogu se vidjeti u avlijama ili oko kuća. U narodu se vejruje da je umornom insanu najbolje zaspati po stablom lipe.

Možda i lokalitet Djevojački hrastovi ponad sela Tršće kod Kaknja predstavlja ostatak jednog “svetog” hrastovog gaja. Među hrastovima danas je smješteno turbe, a takođe i nekoliko najstarijih nišana koji oblikom podsjećaju na srednjovjekovne nadgrobne spomenike – stećke. Vjeruje se kako prah sa starih nišana ima ljekovita svojstva, posebno za žene nerotkinje. Djevojački hrastovi su simbličan primjer jednog svetog mjesta na kome se jedna religija “prilagodila” drugoj, od “kulta hrasta” do turbeta.

Moćni hrast i zvučna vrba

Hrast ima posebno značenje kršćana. Neizostavan je kod božićnih svečanosti, bilo kao “šušanj” (grana sa suhim lišćem), koji se stavljala na kućnu strehu, ili kao panj koji se palio na ognjištu. U narodu se vjeruje kako je “panj badnjak” zapaljen u najdužoj noći, znak podrške Suncu koje treba ponovo zasjati. Vrba je vezana uz slavljenje Jurjevdana. Uoči Jurjevdana, uveče, grane se beru kako bi se okitile kuće i ostali gospodarski objekti.

Vrbovim granama se udara po tijelu, jer je to dobro za zdravlje. Na sam Jurjevdan ide se na rijeku, posebno na mjesta gdje voda pršće, umiva se i prska, a to se obično radi sa vrbovim granama. U Hercegovini je ovaj praznik bio poznat kao “Erdelez”, a ostalo je zabilježeno da su doseljeni osmanski Turci u Makedoniji ovaj praznik nazivali “Hidrelez”. Iz ovih naziva je jasna veza Jerjevdana (sv. Jurja), sa Hidrom, poznatim “zelenim čovjekom” iz islamske mistike.

U nekim bosanskim selima i danas se zadržao običaj da se od vrbovine i ljeskovine za Jurjevdan prave trube, obilazi selo i izaziva što veća buka iz čega se vidi njihov apotropejski značaj. Tisa je širom Evrope poštovana kao stablo koje donosi sreću. U našim krajevima vjeruje se kako je grijeh nanijeti sjekiru na tisovo drvo, te tisovina u većini slučajeva ostaje dok se od godina i starosti sama ne osuši. Zanimljivo je da se u Bukovom dolu kod Olova zadržala tisa stara preko nekoliko stotina godina.

Ljekovita svojstva

U širokom spektru narodnih vjerovanja i spoznaja narodnih travara, pomenimo samo neke vrste drveća i njihova ljekovita svojstva. Jasenovo lišće je djelotvorno protiv groznice. Vrba i jasen su dobri protiv bolova i reume. Šljiva je lijek protiv tvrde stolice i hemoroida. Jabuka olakšava probavu. Hrastova kora je dobra protiv upala i proljeva. Za cirkulaciju je dobar divlji kesten. Čaj od brijesta je djelotvoran kod liječenja upala želuca, kao i sve od breze: i kora i list i sok. Gotovo da nema biljke i drveta koje je neprijatelj čovjeku. Liječi ga korjenom, korom, lišćem, sjemenjem, cvjetovima i plodovima. Ako neke biljke i nisu ljekovite, barem su blagotvorne. Helem, takva ljekovita svojstva i magijska moć bilja predstavljaju  najranije početke duhovne veze čovjeka i drveta.

Njena veličanstvenost – maslina!

Maslina u Hercegovini, posebno u primorskom dijelu BiH i Dalmaciji, smatra se svetim drvetom. Još u antičkoj Grčkoj bila je zaštićena zakonom. Između ostalih ljekovitih svojstava, maslinovo ulje se smatra pravim eliksirom zdravlja. Za maslinu se vezuju brojna simbolička značenja. Zbog čvrstoće stabla (Herkulesovo oružje je bila toljaga od maslinova debla, a Odisej je maslinovim kolcem oslijepio Kiklopa) pripisuje joj se simbolika snage i izdržljivosti, pobjede u sportu i ratovima. Zbog trajnosti simbolizira vjernost i odanost, pa je po legendi Odisejev i Penelopin ležaj bio istesan od drva masline. Raste na škrtom tlu, gotovo bez vode, a skoro bi se moglo reći da je – besmrtna! Ovo sveto drvo i danas se smatra simbolom života, s njom se živilo i zahvaljujući njoj i preživljavalo.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!