Zašto je planina Ararat zabranjena zona i zašto se krije Nojeva barka?

Šta su sve u Ahora klisuri otkrili nezavisni istraživači i druge ekspedicije? Barka dužine između 150 i 300 metara nalazi se razlomljena na dijelove!

Priča o katastrofalnom potopu i jednoj jedinoj porodici koja ga je preživjela jedna je od najstarijih priča naše globalne kulture. Da li je moguće da je ovaj mit zasnovan na stvarim činjenicama, i da li bi velika Nojeva barka mogla i dalje postojati sačuvana na ledenim prostorima Ararata.

Još je zanimljivije, da matematička statistika o priraštaju čovječanstva potvrđuje, da je: cijelo čovječanstvo nastalo od jedne manje grupe ljudi nekoliko hiljada godina prije Hrista. Do sličnih zaključaka došli su i italijanski i japanski genetičari. Ali, ovakve činjenice nisu dobrodošle u javnost, jer prkose ustaljenoj dogmi Darvinove teorije evolucije.

Deda istraživača Robina Simonsa radio je kao ljekar u istočnoj Turskoj i Rusiji između 1904. i 1910. godine i to u samom podnožju Velikog Ararata – mjesta na kojem je, i po tamošnjoj tradiciji, pristala barka Nojeva i njegove porodice, poslije Velikog potopa.

Neki od tamošnjih Kurda i Jermena koje je liječio, pričali su mu upravo to – da je na toj planini sačuvan Nojev kovčeg, i to „visoko na sjevernoj strani, malo ispod prevoja“ ugašenog vulkana sa dvostrukim vrhom, i pokazali mu tu tačku na jednoj staroj fotografiji Ararata.

Saznao je i da stara imena mjesta u tom području uveliko sadrže sjećanje na Barku, a rođaci nekolicine preživjelih potvrdili su autentičnost te ekspedicije.

Inženjerova priča

Amerikanac Ed Dejvis, bio je 1943. godine armijski inženjer vojske SAD, koji je gradio puteve za snabdijevanje u Turskoj i Rusiji. Učinivši neku uslugu selu svog vozača, koje je blizu Ararata, vozačevi rođaci ponudili su mu da ga odvedu na mjesto gdje se može vidjeti Barku, koja se promolila ispod leda u povlačenju. Usput su se zadržali u jednom selu u kojem se nalazila pećina sa navodnim artefaktima nađenim u ledu, koji su se pojavili u Barci nakon topljenja leda. Tu su bile uljane lampe, glinene bačve i starinski alati.

Poslije višednevnog putovanja, na konjima i pješice, stigli su do jedne pećine koja je bila ukrašena nekim lijepim starim pismom, za koju se misli da se nalazi na visini od oko 2.500 metara na zapadnom zidu Ahora klisure.

Istraživač Ed Kraford zaista je kasnije otkrio jednu pećinu u Ahora klisuri sa očito proasirskim petroglifima koji se mogu protumačiti kao neposredno poslepotopski religijski tekst.

Slijedećeg dana, Dejvisu je jedan vodič pokazao jednu pukotinu u ledu u obliku potkovice i rekao:

  • Tu je Nojeva Barka!

Isprva Dejvis nije mogao ništa da vidi, a ubrzo zatim ga je ugledao. Bila je to po njegovim riječima: „ogromna, pravougaona, ljudskom rukom napravljena struktura djelimično pokrivena ledom i stijenom, ležeći postrance. Barem 30 metara bilo je jasno vidljivo. Čak sam mogao vidjeti i unutrašnjost, kroz dio gdje je bila probijena – kroz tu rupu stršila su napolje neka debla, izukrštana i kvrgava. Ispod strukture navirala je voda“.

Niže u kanjonu, Dejvis je mogao sagledati i drugi dio Kovčega, sa jasno vidljivim spojevima greda. Rečeno mu je da se Kovčeg raspao na tri ili četiri velika dijela. Unutar razvaljenog dijela za koji su mu rekli da je najveći, Dejvis je vidio bar tri sprata.

Vodič mu je rekao da se pri vrhu nalazi prostor za stanovanje od 48 soba. Rekao mu je i da unutra ima kaveza malih kao šaka, ali i velikih dovoljno za porodicu slonova.

Planirali su da se slijedećeg dana spuste dole sa užadima, ali se vrijeme preko noći tako pogoršalo da su se morali vratiti.

Satelitski snimci

Džordž Stefan je u vojsci obučeni specijalista, sa 30-godišnjim stažom tumačenja svih tipova satelitskih snimaka, koji kaže da ima pristup „svakoj kvadratnoj stopi planete Zemlje“.

Kad je markirao lokacije anomalija koje je našao na topografskoj mapi Ararata, ispostavilo se da su to one iste koje je Robinu Simonsu označio njegov djeda. Međutim, stvari se ne poklapaju sa Dejvisovom pričom – on nije spominjao prelaženje ledenih ravnica.

Zato je Simons sa svojim partnerom Džordžom Adamsom preduzeo ekspediciju u to područje, u periodu najvećeg topljenja leda i snijega, unajmivši Ahmeta Arslana, azerbejdžanskog Turčina odraslog na brdima Ararata, da ode do samog cilja i za njih napravi neke fotografije. Ahmetu su date koordinate, i krenuo je iz Dogubajazita, pogranične postaje blizu Ararata, dok je Simons čekao u podnožju, održavajući sa njim radio vezu.

Ahmet mu je sa vrha uzbuđeno javio da vidi nešto zanimljivo i da će to fotografisati. Sutradan se vratio u bazni logor i ispričao da je vidio nešto slično ogromnom ambaru postrance zaglavljenom duboko u ledu, nešto kao krov pokriven snijegom, pravougaon sa vidljivim gradama i tamnosmeđe boje. Nije mu se mogao približiti na više od 400 metara zbog nepristupačnog terena, ali je bio kategoričan da nije u pitanju stijena, niti bilo šta prirodno.

Sa te daljine je i napravio fotografije. Kada ih je Džordž Stefan vidio, izjavio je da je u pitanju zaista gornji od dva objekta koje je on vidio koristeći specijalni satelitski softver.

Šta to Amerikanci kriju?

Nekoliko mjeseci kasnije, Simons i Adams preletali su Ararat avionom, ali im turske vlasti nisu odobrile prizemljenje. Praveći video snimke nad njim, a naročito nad Ahora klisurom, ubrzo su identifikovali traženu tačku, formaciju naliku zamrznutom talasu koja se nadnosila nad nečim uglavljenim u glečeru.

Kružeći iznad planine, Simons je uspio snimiti tri neobična objekta. Sva tri su bila neobično slična, i svi su u stvari mogli biti dijelovi Barke za koju Biblija kaže da je bila oko 150 metara dugačaka – ili čak i dvaput duža ako je mjera ‘kubit’ u stvari ‘kraljevski kubit’.

Je li, dakle, moguće da se ona raspala na bar četiri velika dijela? Sigurnog odgovora za sada nema.

No, priča postaje još čudnija. Prema jednom izvoru, koji je Simonsu pričao samo pod uslovom potpune anonimnosti, godine 1974. jedan američki tim za specijalne operacije bio je angažovan na snimanju ruskog radarskog sistema koji je pratio letove iz Turske u tadašnji SSSR. Vraćajući se preko Ararata, kako bi izbjegli da budu otkriveni, taj tim je zahvatila oluja, pa su potražili zaklon u jednoj pukotini u glečeru. Bukvalno su upali u jednu ogromnu strukturu za koju su isprva pomislili da je staro vizantijsko svetilište – ali su shvatili da je nadmorska visina bila previsoka za tako nešto, pa su jednodušno zaključili da se radi o – biblijskoj Barci.

Njihov izvještaj, kodiran kao ‘Crno Koplje’, stigao je i do predsjednika SAD, jer je Simonsu prijatelj predsjednikovog savjetnika rekao da je taj savjetnik vidio još uvijek skriveni izvještaj u Ovalnom kabinetu, a koji je uključivao i specifično spominjanje onoga za šta je dotični operativni tim vjerovao da je očuvani, u ledu zarobljeni dei prave Nojeve Barke.

Objelodanjena je još jedna slična priča, puna detalja. Između decembra 1959. i aprila 1960. godine, jedan pilot je napravio pedesetak letova iz jedne tajne turske baze u Sovjetski Savez, kako bi odvratio pažnju Sovjeta od istovremenih američkih letova. Vraćajući se u Tursku preko rusko-iranske granične zone, pored Ararata, sa lijeve strane je, kako kaže, često viđao i snimao duguljasti, pravougaoni, kovčegu nalik, objekat, koji je štrčao iz leda na nekih 4.500 metara visine. Sad su, po njemu, ti snimci pohranjeni sedam spratova ispod Pentagona.

Godine 1968, Dejv Dakvort, tada tinejdžer, radio je volonterski u čuvenom Smitsonijan institutu u Vašingtonu. Dakvort je Simonsu ispričao da je nekoliko dana u jesen te godine nekoliko teretnih paleta označenih sa ‘Smitsonian Institution/Nacional Geografic Ararat Expedition’ ležalo na tovarnom doku. Taj materijal, za koji je tad bio zadužen specijalist Robert Gajst, sav je završio u odjeljenju za paleontologiju kičmenjaka. Dakvort kaže da je vidio infracrvene fotografije napravljene iz vazduha, iz usidrenog balona, koje pokazuju jedan brodoliki objekt pod ledom.

Rečeno mu je da je pronađena Nojeva barka. Vidio je starinske alate, grnčariju i alabasterski sarkofag koji je sadržao jedno tijelo. Čuo je da Gajst kaže da ima još tijela, i rečeno mu je da o svemu ćuti.

Godine 1974. – kad je došlo i do pomenute operacije ‘Crno koplje’, a dugo nakon što je Dejvova priča postala poznata – dva FBI agenta posjetila su ga na mjestu njegovog tadašnjeg zaposlenja i upozorila ga da je „bio na mjestu na kojem nije trebao da bude i da je vidio nešto što ga se ne tiče“.

Postavlja se pitanje, zašto se sve ovo zataškava? Kome je u interesu da i Potop i Barka ostanu i dalje samo legende? Da li bi možda nalazi iz Barke zadali presudan udarac već ionako klimavoj darvinističkoj teoriji, i ko zna još kakvim važećim naučnim teorijama?

A možda bi i iz temelja uzdrmali i vladajuće političke sisteme, izazivajući revolucionarne društvene, kulturološke i duhovne procese?

Da li je možda i zato Veći Ararat danas nedostupan za istraživanja? Jer Ahora klisura je zabranjena zona za bilo kakvo penjanje i fotografisanje. Prilazi su minirani, i mjesto je obezbijeđeno vojnim utvrđenjima.

ISTORIJAT SVJEDOČANSTAVA O BARCI

275. godina prije Hrista – Berosusova Vavilonska istorija kaže da hodočasnici putuju na Ararat da bi pravili amulete od okamenjene smole koja prekriva Kovčeg.

50. godina naše ere – Josif Flavije spominje hodočašća do očuvanih ostataka Nojeve barke.

620. – Prema Huseinu El Makinu iz Bagdada, rimski car Heraklije posjećuje ostatke Nojeve barke poslije osvajanja persijskog grada Temanina.

1255. – Gijom od Rijsbreka priča o pobožnom Jakovu iz takozvane Medzpinove avanture na Araratu i njegovoj uslišenoj molitvi da vidi Barku.

1647. – Knjiga ‘Plovidba i putovanja ambasadora’ povezuju jermenske i persijske priče o okamenjenoj Barci.

820. – Istraživač Klaudijus Džems Rič piše da je neki Aga husein video ostatke Barke.

1829. Džems Perot se prvi u modernim vremenima penje na Veći Ararat. Posjećuje jedan drevni manastir, za koji se govorilo da sadrži neke artefakte iz Barke.

1854. – Hadž Jearam i njegov otac odveli su tri britanska naučnika do ostataka Barke na Araratu.

1876. – Vikont Džems Bris penje se na Ararat, i priča o tome u svojoj knjizi Transkavkazija i Ararat. Nalazi staro rukom obrađeno deblo na ovoj inače goloj planini.

1883. – Turski zvaničnici ispituju velike lavine na Araratu i izvještavaju o sačuvanoj, ali vremenom oštećenoj strukturi Barke. Lokalno stanovništvo tvrdilo je da su ostaci bili vidljivi šest godina.

1887. – Džon Džozef, princ od Nourija, arhiepiskop i veliki apostolski ambasador Malabara, Indije i Persije, tri puta pokušava uspon na Ararat, i tvrdi da je vidio Barku na prevoju između vrhova. Turska odbija da pošalje Barku na Svjetski sajam u Čikago.

1906. – Džordž Hagopjan penje se nekoliko puta sa svojim ujakom na Ararat i tvrdi da se više puta popeo na sačuvani dio Barke.

1939. – Novozelanđanin Hardvitke Najt nalazi vrlo stare rukom obrađene trupce na Araratu.

1948. – Farmer Šakru Arsent priča o viđenju okamenjenih ostataka brodolike figure na Araratu u toku neobično toplog ljeta.

Od 1950. do danas – Posljednjih godina se problematikom Barke, i zahtjevima za legalizaciju istraživanja glečera Abih II bavi uglavnom grupa okupljena oko iskusnog planinara B.Dž.Korbina.

Kur'anska legenda

Postoje i druge legende o mjestu Nojevog iskrcavanja. Kuran, na primjer, govori o Barci – ali kaže da je on pristao na Al Kudiju, planini oko 300 kilometara južno od Ararata, dok Iranci tvrde da se ‘Ararat’ nalazi na njihovoj zemlji – planina Kuh e Alvand.

Čuvena je priča o višemjesečnoj ekspediciji vojnika ruskog cara Nikolaja II, koji su navodno ušli u Barku i fotografisali je, mapirali poziciju, negdje u krševitim, kanjonima ispresijecanim gornjim područjima „Jermenske strane“. Ova ekspedicija preduzeta je tik pred Oktobarsku revoluciju, u toku koje je, kako se misli, većina njih za vrijeme samog pohoda pobijena, a fotografije, mape i artefakti su nestali.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!