Zašto je medicinska sestra Anela Hasić pokušala „dići ruku na sebe“: Hodža Mehmed me spriječio da sebi oduzmem život!

Odlučila je da se preda, da pobjegne od svega i da okonča svoj životni put. Ne sjeća se koliko je bilo tableta za smirenje, nije ih brojala, ali je ispraznila kutije, a napunila želudac. Suprug je pronašao  u besvjesnom stanju, te je hitno prebacio do bolnice u Varbergu. Tamo je ostala sedam sedmica, a onda su je otpustili i opet joj dali hrpu novih lijekova. Spas u zadnji čas kod duhovnog iscjelitelja Mehmeda iz Semizovca

Anela Hasić, zdravstveni radnik iz Švedske je, kaže, cijelog života bila osoba koja je dobijala svu pažnju i ljubav. U djetinjstvu je, kao prvo dijete, bila roditeljska maza, pamti ta vremena prebogata srećom, radostima, bezbrižnom igrom i vedrim smijehom.

Kasnije kao zrela djevojka bila je miljenica u društvu. Mlada se udala, sa nepunih 19 godina. Sudbina joj dodijelila muškarca koji će je obasipati samo pažnjom, nježnostima i poljupcima. Rodila je dva sina, a ko može više voljeti majku od sinova?

Suicidne misli

Nije tražila puno od života jer je, kaže, imala sve. Ali, odjednom sve joj je dosadilo, počela je da mrzi sve oko sebe, čak se i ljubav koje je imala za svakoga pretvorila se u mržnju. Prve tegobe i promjene raspoloženja su počele prije skoro tri godine. Sebe je smatrala beskorisnom, teretom za muža, sinove, roditelje, radne kolege, komšiluk….Omrznula je život kakav je imala, ni do koga joj više nije bilo stalo, ni do majke, ni do oca, ni do sinova, ni do muža… Srce otrovano, duša prazna.

–         Kao zdravstveni radnik veoma brzo sam potražila pomoć psihijatara. Dugo su me ispitivali, dvije godine me držali na bolovanju. Na kraju su mi dali dijagnozu bipolarni poremećaj – otkriva nam neke detalje naša sagovornica.

Uz dijagnozu je dobila i hrpu lijekova, preporuke za zdraviji život i poseban način ishrane, te kućno mirovanje. Dvije godine je bila na bolovanju. U tim trenucima je živjela crno – bijeli svijet. Na momente je patila što nije kao i ostali ljudi koji se vesele u kafani, smiju se i pričaju ili pjevaju na  ulici, a onda bi poželjela da se zatvori u četiri zida i uživa u – samoći. Sebičnjački se „zaključavala“ u svoje crne misli.

–         Par najsnažnijih konja ne bi moglo ponijeti teret s moje duše. Toliko sam bila teška sama sebi. Ako nisam pod dejstvom tableta, onda sam opterećena mislima da me niko ne voli, da nisam potrebna nikome… da je najbolje da me nema.

Kažu da je žena čak devet puta jača od  muža, a majčinska ljubav prema sinovima je i do dvadeset puta jača od dječije prema njoj. I te ljubavi se kopnile u Anelinom sve kamenijem srcu.

–         Drugog juna ove godine porodično smo otišli na kupanje, muž, ja i sinovi. Oni veseli, narod raspoložen, kupaju se, igraju odbojke, plešu…, a mene neko mrtvilo samo što nije progutalo. Neki glasovi me uporno podsjećaju da moram ići od svega. I pokazuju mi most da odem i skočim u smrt. Krenula sam. A onda me vratiše i vele mi da se vratim kući i popijem sve one doktorove tablete.

 Kao ptica

Odlučila je da se preda, da pobjegne od svega i da okonča svoj životni put. Ne sjeća se koliko je bilo tableta za smirenje, nije ih brojala, ali je ispraznila kutije, a napunila želudac.

–         Sreća da me je moj suprug stalno držao na oku, pa je veoma brzo primijetio da me nema. Pronašao me je u stanu u besvjesnom stanju, te me hitno prebacio do bolnice u Varbergu. Tamo sam ostala sedam sedmica, a onda su me otpustili i opet mi dali hrpu novih lijekova.

Naravno, ni jedan od ovih lijekova joj nije pomogao da se riješi crnih misli.-

–         Naravno, ni jedan od ovih lijekova joj nije pomogao da se riješi crnih misli. Ona je i dalje svijet oko sebe gledala totalno drugim očima. Sekundu je nisu smjeli ostaviti samu. Čak joj je stigla sestra iz Sarajeva da dežura kraj nje za vrijeme muževog ili odsustva sinova.

– Zbog sestrinih obaveza na poslu, odlučili smo da s njom krenem za Sarajevo. Kao, možda čće mi prijati posjeta domovini, roditeljima… Nažalost, i u roditeljskoj kući sam samo plakala. Život mi je bio bezvrijedan.

Ko zna šta bi se sve dešavalo u Anelinom životu, da njena majka nije odlučila da potraži pomoć duhovnog iscjelitelja Mehmeda iz Semizovca. On je, nakon što su telefonsmim putem razmijenili informacije koje su njemu bile potrebne, rekao da ta žena mora hitno da sebe čisti. U protivnom ničem lijepom se ne mogu nadati njeni najbliži.

–         Bio je utorak, oko 13,00 sati smo sttigli kod njega u Semizovac. Čitavo popodne sam ostala na tretmanima…. Mnogih detalja se i ne sjećam. Znam samo da sam se probudila, s mene su kapale graške znoja, a ja sam samo tražila vode…

Dobila je učenu vodu, te uputstva kako i šta dalje da radi.

–         Uvažavajti i tu dokltorskuu dijagnozu, ali treba smanjivati tablete. Ja tvrdim da su ovo džinski poslovi. Ubro ćeš ti biti vesela i zdrava kao ptičica – govorio je iscjelitelj Mehmed.

Tokom juna ove godine Anela je odlazila na još dva tretmana u Semizovac. Danas se osjeća kao ponovo da je rođena. Ona ide dalje krupnim koracima kroz život. Vratili su se energija, optimizam, raspoloženje, san…Ponovo je na poslu, sa kojeg je odsustvovala skoro sedam mjeseci.

–         I počela sam vraćati kilograma, a bila sam smršala 30-tak kilograma. Izgledala sam kao prikaza, samo kost i koža – kazuje nam Anela.

Najvažnije je da više ne uzima tablete za smirenje, koje su neka vrsta narkotika. Nju je posljednji put popila 31. Jula ove godine, dan prije odlaska na tretmane kod hodže Mehmeda iz Ilijaša.

–         Prisijatri ove tablete propisuju u teškim s lučajevima šizofrenije ili težeg oblika psihosomatskih oboljenja. Izgleda da mi nisu ni trebale, jer nakon tretmana kod hodže Mehmeda, ja sam zaista druga osoba – čuli smo od Anele na kraju razgovora i ostali zbunjeni, baš kao i ona –  da li su te „čarobne tablete“ uistinu lijek, apsurd ili biznis!

Bilo kako bilo ona ih je godinama uzimala i u tom periodu je u nekoliko navrata pokušala sebi da oduzme život! Nakon učene vode i tretmana kod iscjelitelja Mehmeda te tablete za nju više nisu „čarobne“

Komentari

komentara