Zarudinsko turbe na Kolunu, pored Foče: BOŽE, POMOZI MI DA OZDRAVIM!

Sve do početka rata u BiH 1992. godine ljudi su nosili suhe peškire naveče i ibrik pun vode. Ujutro bi zaticali tragove i mokre peškire. Divljenje koje je obuzelo svijet, dovuklo je ovdje i sumnjičave. A Kolunsko turbe opominje da zulum ne činimo ni mravu

Kada je sultan Mehmed el Fatih osvojio Bosnu, ondašnje bogumilsko stanovništvo listom je primilo islam. Novi običaji im nisu bili toliko strani, koliko je to bila krutost kršćanstva kojem nisu htjeli da pripadnu. Priče o čudesima koje su obavile doba srednjovjekovne Bosne malo znamo, jer legende skrivaju istinu. Jedna za njih je vezana za oca i sina koji primiše islam, a žvijeli su na selu Kolunu kod Foče. Otac je bio toliko snažan pa se pričalo da može i medvjeda da savlada, sin nije. Rano je ostao bez majke i pomagao se hranom koju mu je otac donosio.

 

Nije išlo, tako da se otac oženio, a maćeha je potajno mučila sina. U usta mu je, dok je spavao, stavila malu zmiju, koja uđe u njega, te sve što bi dječak pojeo ona je gutala prije njega. Sinak je mnogo jeo, mnogo gladan bio, ali se ipak sušio, a tijelo mu je postajalo sve slabije. Naveče, pošto je klanjao jaciju, zamoli Boga da mu pomogne i tu veče usnije majku, koja mu je u snu rekla da uđe u sobu gdje stoji kiselo mlijeko, a u koju mu je maćeha zabranila ulaz.

Sutradan, dok je maćeha bila van kuće, ušao je u sobu, nageo se nad kiselo mlijeko i onesvijestio. Desilo se čudo. Pobuđena kiselim mlijekom, zmija je izašla iz tijela momčića i skrila se iza polica sa sirom! Dječak se probudi i pobjegne iz sobe. Bio je strašno gladan. U tom času uđe maćeha i reče da će mu ona donijeti hranu. Ode u sobu po sir, a zmija iskoči i ujede je pravo među oči. Maćeha pade mrtva, a zmija pobježe.

Kada je otac došao, shvativši šta se zbilo, obeća sinu da se više neće ženiti. Tada su se njih dvojica posvetila velikom ibadetu, travom i medom su činili čuda, a u dovama i snovima su viđali tajne. Dok jednom tražeći novac lopov ne provali u njihov dom, te vidjevši da nema ništa u kući, ubi ih obojicu na spavanju. Nakon što ih je ubio, predanje kaže da je poludio i bacio se sa Gradine.

Na prelijepom mjestu blizu sela zakopaše oca i sina jednog pored drugog, baš kao što su i spavali. Uskoro se tu sagradi i turbe. Proču se legenda o tome da zemlja sa kabura liječi neplodnost?! Stotine ljudi pohrliše da saznaju da li je to istina. Dolazili su i uzimali zemlju, liječili se i mnogi se izliječili.

Pored turbeta se nije smjelo glasno govoriti, pjevati, namaz u blizini klanjati. Mlada momčina, čuvši za kazivanja da se ne smije ni na konju projahati pored turbeta, pojaše svoga vranca i krene putem do turbeta. Jahao je brzo galopom i pjevao iz sveg glasa. Kada projaha preko livade gdje su svi počinjali tiho govoriti i sa konja sjahivati nazivajući selam stanovnicima kabura, konj mu pomahnita. On izgubi kontrolu nad njim i zajedno s konjem skoči u provaliju, gdje skonča svoj mladi život.

Od trenutka kada je turbe napravljeno, određen je turbetar, čovjek zadužen za održavanje. Prvi turbetar zvao se Meho. Jedne večeri Mehu je iz sna trgnuo čudan glas koji je tražio vode za abdest. On pomisli da je usnio, pa nastavi spavati. Glas se ponovi, a do njega dotrča prvi mu komšija lupajući u pendžer i budeći ga.

Meho istrča. Napolju seljani stoje i gledaju, a iznad turbeta neki sjaj se diže. Prestrašeni ljudi su molili Allaha da ih sačuva svakog zla, učili dove ajetul kjursiju, sure felek, ihlas i nas. Dok poslije toga Meho ne uze, ohrabren što je svijetlo prošlo, ibrik, čista dva peškira i manju struku i odnese u turbe. Poslije sabaha ode do turbeta, kada, aman ti čuda, vode nema, peškiri mokri, a na sardžadama tragovi peta i prstiju od klanjanja. Narod povika da se to dešava zato što su otac i sin ubijeni noću, ne stigavši da klanjaju sabah namaz.

                         Hrišćani čuvari

Od tada, pa do početka agresije na Bosnu 1992. godine, ljudi su nosili suhe peškire naveče i ibrik pun vode. Ujutro bi zaticali tragove i mokre peškire. Divljenje koje je obuzelo svijet, dovuklo je i one koji po prirodi sumnjju da li je nešto istina ili nije. Tako, odvažan stariji hadžija, zanoći u turbetu. Ujutro su ga našli mrtvog, ukočenog lica! Pričalo se da se tada svijet uvjerio u istinitost priča Kolunanja.

I tokom drugog svjetskog rata selo je bilo bombardovano i spaljeno. Kroz njega su prošli i Talijani, i Nijemci, i četnici. U okolnim selima živjelo je puno hrišćana, ali iz poštovanja prema onima koji su tu ukopani, svih čuda koja su se desila, kao i izlječenja, niko nije srušio turbe, kao ni Aladža džamiju u Foči. Novom agresijom 1992. godine, Bošnjaci su protjerani, kuće i sve džamije spaljene, mnoge su minirane, poput Aladža džamije. Međutim, niko nije taknuo turbe, nijedan prozorčić nije razbijen, nijedan kamen dotaknut i niko nije smio urličući proći pored turbeta.

O ovome turbetu malo toga je zapisano. Iako se na prostore Foče nije vratilo mnogo stanovništva, ovu građevinu zijarete i danas mnogi. Uviđa se njena čudotvornost, povezuje se sa nevidljivim svijetom gajba, o kome znamo preko Kur`ana, kao i kazivanja poslanika Muhameda alejhi selama. Spriječavanje spletki i varki kojima se ljudi danas služe.

Uviđamo zašto je bilo toliko dobrih ljudi koji su liječili, još više onih koji su odmagali insanima. Ovo turbe se nije nikada obilazilo radi svetosti, jer to ono nije. Sveta su ljudska ispravna srca koja vjeruju u svoga Gospodara. Zato se pored njega nije nikada smjelo klanjati, već samo selam nazivati. Nije se smjelo sjediti, ni galamiti. Služilo je da nas podsjeća na ahiret, na pravedne ljude koji su svoje živote posvetili liječenju drugih. Mjesto svoje smrti ostavili nama za opomenu da je smrt svima blizu.

                  Tradicionalni zijareti (posjete) turbetu

 Zapisana poruka o mjestu koje čudotvorno djeluje na ljude, ostaje. Upamćena u krhkim sjećanjima ljudi koji svoje domove napustiše možda bi i iščezla. Mudri narod bosanski, koji ne da da mu se zaboravi pomen, svakog proljeća organizuje posjetu turbetu.

 Sad, mnogo godina poslije njihovog odlaska, sada kada ih ništa vratiti ne bi moglo. Tiho mjesto vječnog počinka dvojice dobrih ljudi, poziva ih i služi svojoj svrsi. Održava tragove naroda koji se o njemu najviše brinuo. Trenutno ne postoji osoba koja se stalno brine o turbetu, jer u selo Kolun se nisu vratili predratni stanovnici.

 Muharem Bašić navraćao je, najčešće, dok ga bolest nije savladala. Prepušteno je na brigu svima nama, da ga ne zaboravimo i istrgnemo iz sjećanja. Devetog maja svake godine je tradicionalno okupljanje na selu Kolunu, mjestu Zarudine i Dobre vode, u sklopu koga se zijareti i turbe.

 Svake godine se održava tradicionalna dova u maju, i to u prvi utorak poslije Đurđevdana a mi ga zovemo jurjev. Prije na sedam dana jurjeva je Boni utorak, kako ga je narod prozvao, i tada dolaze bolesni da uzmu ljekovitu vodu, koju nose ili se kupaju tom vodom u dva grubo napravljena kupatila u blizini turbeta – kazuje nam Salko Popara, jedan od rijetkih povratnika u ove fočanske krajeve.

(arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara