ZAIM POTURIĆ: S DRUGE STRANE KAMERE – I SVIJESTI: Rečeno mi je da sam “Božije dijete”

Nisam osvetoljubiv. Kad mi neko naudi, povrijedi me, ja patim u sebi, svetiti se jednostavno ne znam. Ali “ruka pravde” postoji. Sjećam se jednog čovjeka koji mi je godinama krao bakšiš po svirkama, teško je nastradao u ratu. Pa drugog koji mi se rugao, govorio mi da sam invalid zbog atrofije lijeve potkoljenice. Prva granata u ratu mu je otkinula lijevu nogu do koljena. Potom jedna radna kolegica koja mi je redovno zabijala nož u leđa, pet spontanih pobačaja je imala…

Ime i lik Zaima Poturića, u našoj zemlji je brend. Voditelj je svih važnijih muzičko-zabavnih manifestacija, ali i potpisnik mnogobrojnih muzičkih hitova. Iza njega je dugogodišnja novinarska karijera, a radno iskustvo ga je “provelo” kroz skoro svaki elektronski medij u našoj zemlji.

Novinar, urednik, voditelj, vrsni tekstopisac i muzičar, danas je u trećem braku sa Majom, unukom Zaima Imamovića, po kojem su, kako s ponosom ističe, i njemu dali ime.

Ipak, u svom prvom razgovoru za naš magazin Zaim je odlučio govoriti o stvarima koje su javnosti nepoznate, neobičnim dešavanjima koja su obilježila njegov život, te čudesnim sposobnostima kojih je svjestan od djetinjstva.

Miljenik Svevišnjeg

Sjećam se, krenuo sam u peti razred osnovne škole kada sam znatno počeo popuštati u učenju. Malo zbog puberteta, više zbog oca alkoholičara koji me tukao i kad je bilo potrebe i kad nije. U tom periodu sam molio Boga da nestanem sa ovog svijeta, pa, kako kaže stara izreka: “Pazi šta želiš, moglo bi se i ostvariti”, desi se to da se razbolim. Bio sam punih šest mjeseci potpuno nepokretan, a onda sam po kojekakvim klinikama proveo pune dvije godine. U tom periodu, rahmetli majka je obilazila hodže i vračare, nema kud nije išla. Ne sjećam se imena hodže koji joj je rekao:

– Ustat će on i bez zapisa i hamajlija iz postelje, sto posto. On je “Božije dijete”, odabran od Boga.

Tako je i bilo. Ozdravio sam i potom se na milion primjera uvjerio da ima “Neko” ko brine o meni i rješava sve ono što sam ne umijem. Naime, ja nisam osvetoljubiv čovjek, kad mi neko naudi, povrijedi me, ja patim u sebi, ali svetiti se jednostavno ne znam. Ali “ruka pravde” postoji. Sjećam se jednog čovjeka koji mi je godinama krao bakšiš po svirkama, teško je nastradao u ratu. Pa drugog koji mi se rugao, govorio mi da sam invalid zbog atrofije lijeve potkoljenice. Prva granata u ratu mu je otkinula lijevu nogu do koljena. Potom jedna radna kolegica koja mi je redovno zabijala nož u leđa, pet spontanih pobačaja je imala. Druga jedna, koja je minirala moje poslovne projekte, dobila je otkaz. Primjera je jako puno, i meni je žao tih tragičnih ljudskih sudbina, zaista jeste, ja ne umijem mrziti ljude, ali vjerujem da svako zasluži sve što dobije. A život je pokazao da se meni ne valja zamjerati.

Snovi u koloru

Iako je naučno dokazano da većina ljudi ne pamti svoje snove, te da je skoro nemoguće sanjati u boji, Zaim je i u tom slučaju izuzetak.

– Redovno sve snove zapamtim, imam jake i upečatljive snove i sve i jedan je full kolor. Baš nedavno sanjam kako mi nešto napada ruku, u snu osjetim bol, ruka me peče i sva je crvena kao da su je komarci izujedali. Probudim se, kad vidim, zasp’o na crvenoj loptici punoj plastičnih bodlji, koju koristim za vježbanje i razbijanje ukočenih mišića.

Najteži trenutak u njegovom životu bila je majčina smrt. U tim trenucima poželio je da oduzme sebi život.

Kad mi je mati umrla, a bilo je to prije 11 godina, mislio sam da ću to podnijeti “muški”. Ali nisam. Sve se u meni slomilo. Bio sam na rubu nervnog sloma. Ne znam šta me zadržalo da ne skočim sa 10. sprata. Jednostavno sam “puk’o”. Sve u mom životu lijepo, od majke je bilo. Sjećam se kad sam se prvi put razveo, cijela me se rodbina odrekla. Ja pobjeg’o od svih u neki stančić, kad kuca neko na vrata. Ja otvorim, kad moja majka. Pronašla me. Njene riječi tada su bile nešto najljepše što sam ikad u životu čuo:

– Nije me briga s kim si, samo neka ti je dobro i neka si sretan!

Tada sam počeo kontaktirati neke vidovnjake, da vidim šta se to sa mnom dešava. Sjećam se da sam i onog Duvančića kontaktirao. Bio sam zaista u velikoj konfuziji, ne znam ni kako sam isplivao iz tog životnog brodoloma.

Svako jutro popričam sam sa sobom

Trudim se da budem fin, fer i korektan prema svima. Analiziram svoje postupke svakodnevno. Izjutra kad ustanem, stanem pred ogledalo, i dok posmatram u svoj odraz, projekciju ogledala – razgovaram sa sobom. Nema kod mene brzopletosti, ni u radu ni u govoru.

Nisam agresivan ali..

Alergičan sam na nepravdu, i to više onu koja se drugima čini. Za sebe nikad ne bih potezao veze i reagirao, ali kad se na mojim očima nekome zulum čini, u stanju sam svašta da uradim.

Divljak  

Idealan odmor za mene je pored vode, nije bitno da li je to rijeka, jezero, more… Još bolje izlet na planinu, u šumu, pa k’o divljak da lutam neprohodnim stazama. Ni najobičniji šumski proplanak ne bih zamijenio nekim mondenim ljetovalištem.

(E. KARAHMET/ Arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!