Zagonetne moći parapsihologije: Koristi li čovjek uistinu samo 10 procenata mozga?!

Jedan od najvećih eksperata iz ove oblasti, parapsihologinja Susan Blackmore, smatra da se na jednoj dvomislenosti zasniva i rašireno mišljenje da čovjek ne koristi više od desetak procenata svoga mozga, što bi značilo da je preostali dio rezerviran za paranormalne sposobnosti. – Iako je dosta stvari nepoznato i teško razumjeti, principi funkcioniranja i mogućnosti ljudskog mozga su jasni i ne postoje misteriozni “rezervni” dijelovi! – tvrdi Susan Blackmore

Nema broja onima kojima se desilo da prožive “neobično” iskustvo, ono iskustvo koje ostavlja čovjeka iznenađenog ili ustrašenog.

Kada bi pomislili na nekog prijatelja koji bi im u isto vrijeme telefonirao, pogodili ime nepoznate osobe, sanjali san koji upozorava na opasnost, osjetili glasove kada su sami, vidjeli “nekog” u sobi u trenutku buđenja – kako to tumačiti!? Slučajnosti? Halucinacije? Ili dokaz da postoje nadnaravne pojave?

Mnogi smatraju da se parapsihologija ne može izdvojiti kao zasebna oblast (para)nauke. Ona bi se, prema nekim svojim karakteristikama, prije mogla smjestiti u tajne vještine i tajna učenja, kao što su spiritizam (prizivanje duhova) ili magija. Jer, kako je poznato, čovjek je još od prahistorije vjerovao u postojanje duhova i mogućnost da ih prizove, kao što je vjerovao da se budućnost može predvidjeti, a sudbina promijeniti.

Zanimljiva prošlost

Možda je prvi parapsiholog bio lidijski kralj Krez koji je 550. pr.n.e. iskušao sedam proročišta tražeći od njih da predvide šta će učiniti na dati dan. Kažu da je samo proročište u Delfima (Grčka) položilo “ispit”.

Ipak, pravo zanimanje za paranormalne pojave nastaje sa pojavom spiritizma polovinom 19. stoljeća: 31. marta/travnja 1848. u Hydesvillu (Njujork) porodicu Fox probudili su čudni udarci koji kao da su izlazili iz zidova sobe u kojoj su spavale njihove djevojčice Kate i Margaret. Roditelji su došli do zaključka da u kući boravi duh.

Dvije sestre, koje je pod svoje uzeo jedan sposoban medij, krenule su na turneju po Sjedinjenim Državama prizivajući duhove po narudžbi, gomilajući bogate darove. Bavile su se tim sve do 1888. kada je Margaret priznala da je prizivanje duhova bila dobro smišljena prevara.

Ali spiritizam je već uveliko zapalio maštu ljudi. Uveliko se povećao broj seansi, a s njima i fenomena: materijalizacija duhova, levitacija, telekineza, glasovi u tami… Krajem 19. stoljeća i nauka se počela zanimati za parapsihologiju, i to sa kontradiktornim rezultatima: s jedne strane u Londonu nastaje Društvo za psihičko istraživanje (Society for Psychical Research) koje će demaskirati mnoge obmane, a s druge strane sir William Crookes, cijenjeni engleski fizičar, koji ubjedljivo tvrdi da su sposobnosti nekih medija istinite.

Tridesetih godina pažnja se usmjerava na laboratorijske eksperimente sa ljudima obdarenim telepatijom, vidovitošću i predviđanjem. Riječ je, dakle, o sposobnostima za koje je Joseph Rhine odredio termin ekstraculne percepcije ili Esp. Ali, priznaju naučnici, njegova je veća zasluga što je statistiku uveo kao metod za objektivno ocjenjivanje rezultata testa.

Statistika i fenomeni

Danas su se proučavanja paranormalnih fenomena proširila na slijepe i gluhe koji svoje nedostatke mogu nadoknaditi telepatijom. Za to je zaslužan parapsiholog Charles Honorton koji je 1974. godine predložio tehniku “gancfeld” (ganzfeld), što je njemačka riječ za “jednoobrazno polje”. Prvi eksperimenti su dali sjajne rezultate, ali nakon pažljivijeg proučavanja otkrivene su, navodno, metodološke greške.

Godine 1990. Honortonova grupa je, pak, ponovila uspjehe, i pored strogih kontrola. Statistika je predviđala 25 odsto tačnih odgovora. Procenat je, međutim, iznosio 35. Vjerovatnost da je riječ o slučajnosti bila je jedan prema dvadeset hiljada.

Godine 1997. Robert Morris, profesor parapsihologije na Univerzitetu Edimburg, iskušao je osobe koje su se smatrale kreativnim. Tačni odgovori umjetnika bili su 47 odsto, a kod muzičara čak – 56 odsto. Anthony Lawrence, parapsiholog sa Univerziteta Coventry se nada da će se za deset ili dvadeset godina naći efikasni instrumenti za poboljšanje telepatskih sposobnosti svakog čovjeka.

Na polju psihokineze (sposobnost premještanja ili utjecaja na predmete pomoću misli) koristi se “generator slučajnih događaja”, elektronski aparat koji emituje signale (svjetlost, brojevi ili zvuci) prema slučajnom slijedu. Osoba treba nastojati da utječe na mašinu tako da rezultatima više ne dominira slučaj.

Jedna analiza rezultata 800 eksperimenata iz 1989. godine ubjedljivo je potvrdila prisustvo stvarnog fenomena. U stvari, eksperimenti su dostigli nivo tolike tačnosti da su isključene metodološke greške ili obmane. Ali ni formalna besprijekornost nije zadovoljila skeptike. Pokušali su otkriti manjkavosti koje, kada se jednom koriguju, drastično smanjuju procenat uspjeha.

Jedan od najspektakularnijih psihokinetičkih efekata je, naprimjer, prožimanje materije. Godine 1988. Švajcarac Silvio Meyer je rekao da je “snagom misli” spojio dva kvadrata, jedan od papira a drugi od aluminija. Federalna laboratirija za probu materijala u St. Galenu, koja je dobila zadatak da to provjeri, nije otkrila nikakav znak lemljenja, lijepljenja ili nečeg sličnog, ali je, navodno, nekoliko godina kasnije, Amerikanac Martin Gardner ukazao na jednostavan sistem za realizaciju istog eksperimenta, ali izvan parapsihologije, odnosno poštujući prirodne zakone.

Zbunjena nauka

Mnogim “nevjernim Tomama” u nauci krajnje su sumnjivi i pranoterapeuti, odnosno bioenergičari, dakle, oni koji tvrde da svaku bolest mogu liječiti rukama, odnosno bioenergijom vlastitog organizma u što su se, konačno, uistinu uvjerili i mnogi pacijenti. Iako su mnogi dobronamjerni, za većinu naučnika nema nikakvog dokaza da iz njihovih dlanova izlazi nekakva blagotvorna energija koja ozdravljuje bolesne. A kako ne znaju naći racionalno objašnjenje za uspješna ozdravljenja, njihovi se komentari obično završavaju na primjedbama da je, moguće, riječ o placebo efektu, odnosno o snažnoj (blagotvornoj) – sugestiji!

Da bi odbacili teze o “iscjeljiteljskom dodiru” skeptici su napravili eksperiment sa 9- godišnjom djevojčicom Emily Rosa iz Lovelanda (Colorado). Pranoterapeut je trebao uvući ruke u dvije rupe izbušene u ekranu i, bez mogućnosti da vidi, reći da li se ruka Emily nalazila bliže desnoj ili lijevoj. Nijedan od 21 terapeuta nije uspio prevazići procenat uspjeha kao da je od oka pogađao. Rad Emily je tako zaslužio da bude objavljen u jednoj uglednoj medicinskoj reviji.

Najteže je provjeriti takozvana “putovanja izvan tijela” (astralna putovanja), iskustva u kojima subjekt, znajući da ne sanja, “vidi” ambijent iz položaja koji je drugačiji od položaja njegovog tijela. Ovoj kategoriji pripadaju i “iskustva pred smrt”: osobe probuđene iz kome koje su ispričale da su bile odvojene od tijela ili da su tamo negdje, “na drugom svijetu”, susrele mrtve rođake.

Jedan od najvećih eksperata iz ove oblasti, parapsihologinja Susan Blackmore, smatra da je za ovaj fenomen odgovoran perceptivni ili čulni poremećaj mozga. Ona smatra da se na jednoj dvomislenosti zasniva i rašireno mišljenje da čovjek ne koristi više od desetak procenata svoga mozga, što bi značilo da je preostali dio rezerviran za paranormalne sposobnosti.

–    Iako je dosta stvari nepoznato i teško razumjeti, principi funkcioniranja i mogućnosti ljudskog mozga su jasni i ne postoje misteriozni “rezervni” dijelovi! – tvrdi Susan Blackmore.

Tajna istraživanja

Jedna od slabijih tačaka parapsihologije jeste nepredvidljivost i dvosmislenost fenomena. Početkom sedamdesetih, CIA je pokrenula tajni program za ocjenu i angažovanje senzitiva (medija) u špijunaži. Godine 1995. angažovani su parapsiholog Jessica Utts i psiholog Ray Hyman da ocijene rezultate. Ako je vjerovati zvaničnim izvještajima, zaključeno je da su informacije bile nejasne i dvosmislene. Dakle, gotovo bez imalo praktične koristi.

No, mnogi misle da pravi rezultati nikada nisu ugledali svjetlost dana i da se još i dan-danas čuvaju u strogo kontroliranim sefovima. Utisak je, smatraju skeptici među naučnicima, da se čak i u slučajevima kada je potvrđeno postojanje parapsiholoških fenomena, radilo o tako slabim i nesigurnim manifestacijama da nikako ne mogu utjecati na naš život. Barem dok se ne nađe način za proširenje i pojačavanje efekata.

Godine 1990. japanski elektronski kolos Sony započeo je s projektom za provjeru da li psihički fenomeni mogu imati neku upotrebnu vrijednost. Program je, navodno, poslije dvije godine obustavljen, jer se nije odmaklo ni korak od početka! No, pouzdano se zna, da naučnici, već godinama eksperimentiraju istražujući parapsihološke fenomene, a rezultati njihovih saznanja drže se, kažu, u strogoj tajnosti…

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!