Za ovim ćemo najviše žaliti kada ostarimo

Ana Kirjanova, poznata ruska filosofkinja i psihološkinja, predaje na Univerzitetu a od 2014. godine vodi svoj blog koji prate milioni ljudi širom svijeta. Kirjanova je objavila seriju knjiga i publika je cijeni zbog profesionalnog pristupa i korisnih savjeta kako da učinimo život boljim, kako da prihvatimo sebe ili donesemo pametno važne odluke u životu.

U nastavku je teskst Ane Kirjanove koji prenosimo u cjelosti.

U životu svakog čovjeka nastupi vrijeme kad se sumiraju životni rezultati. Kada se uoče greške i podvuče crta, dolazi mudrost. To se obično dešava u trećem dobu. I onda, kad se osvrnete na cijeli svoj život, dođete do saznanja da ste puno toga radili pogrešno i nerazumno trošili vrijeme, koje se više nikada nećete vratiti.

Psiholog Ana Kirjanova je u pričama starijih ljudi zapazila jednu zajedničku crtu – dubok i tačan zaključak, na koji mlađe generacije treba da obrate pažnju.

Za čime ćemo se žaliti u starosti?

U starosti nećemo najviše žaliti što smo malo putovali.

Niti što smo malo pažnje posvetili svom duhovnom razvoju.

I ne zato što smo loše vaspitali djecu.

Niti što se nismo posvetili umjetnosti. Iako ćemo možda i žaliti zbog toga – kako pišu neki psiholozi, koji su još daleko od starosti.

Razgovarala sam s mnogim vrlo starim ljudima, koji nisu bili nimalo senilni. Najviše od svega su žalili što su dozvolili da ih iskorišćavaju.

Trpeli su nezasluženo maltretiranje. Zašto nisam umela da se oduprem, kada me šef tjerao da radim za troje? – pitala se jedna stara dama.
A druga se prisetila rodbine koja je došla u goste, iako je u jednoj sobi živjela sa dvoje dece i mužem. Ostali su nedjeljama u gostima, a ona je čistila, prala, kuhala i služila, kako što se od nje i očekivalo – samo, ko je imao prava da to očekuje?

Neko je trpio zlostavljanje pijanog muža.

A neko bezočne zahtjeve sasvim tuđih ljudi. Ne iz malodušnosti ili straha – već naprosto da nikoga ne uvrijedi i ne povrijedi.

Da ostaneš dobar u tuđim očima. Svi su najviše žalili zbog toga i razmišljali naglas, kao bi sada, iz perspektive ovih godina, sve to jednostavno i mirne duše odbili.

Toplu vodu je imala jednom nedjeljno, a cijela familija bi se tog dana sjatila kod žene sa troje djece, da se opere. Naravno, svi su se i kupali, a ona nije stizala da opere i okupa svoju djecu. I u devedesetoj se sjećala toga s gorčinom i čuđenjem – ali ne zašto su rođaci to radili, već što nije znala da ih odbije…

A bila je i te kako ljuta!

Eto čega će nam sigurno biti žao – vremena koje smo straćili bez potrebe i smisla, uzaludnih napora, besmislenih žrtava i dobrovoljnog ropstva.

Nepotrebnog trpljenja, koje niko nije znao da cijeni. I zato nema potrebe da se previše trpi. Tada će vam ostati snage i vremena za putovanja, i za djecu, i za unuke, i za umjetnost. I sačuvaćete zdravlje, a neće vam ostati gorčina u duši. Samo morate naučiti da kažete – ne! I gotovo.

Ili jednostavno ignorisati bezobzirne zahtjeve i posvetiti se umetnosti, putovanju ili odmoru. Ili vaspitanju djece…

error: Content is protected !!