VRAĆANJE U KAMENO DOBA I ROBINZONSKI ŽIVOT: Je li današnji čovjek sposoban preživjeti u uslovima iz kamenog doba?

Možemo li u doba (pre)obilja uopće zamisliti šta bi se desilo da točak vremena odjednom vrati današnju porodicu u kameno doba? Da bi dobila odgovor na to pitanje, grupa njemačkih istraživača u blizini gradića Konstanz na Bodenskom jezeru izgradila je naseobinu sličnu onima iz neolitika. Sedmero odraslih i šestero djece proveli su dva mjeseca u uvjetima u kojima je prije 5.300 godina živio Otzi, čovjek iz ledenog doba. Njihovo preživljavanje cijelo vrijeme je pratila ekipa liječnika, dijetologa i snimatelja

Trinaestero dobrovoljaca, sedmero odraslih i šestero djece, provelo je dva ljetna mjeseca 2006. godine u uslovima u kojima je prije otprilike 5.300 godina živio Otzi – najstariji čovjek – mumija na svijetu, nađen na alpskom ledenjaku Similaunu u Otztalskim Alpama na austrijsko – talijanskoj granici. Rezultati eksperimenta, koji je stajao čak dva miliona eura, a prenosila ga je i njemačka televizija, sa naučnog stajališta su vrlo značajni. Grupu dobrovoljaca je, naime, cijelo vrijeme pratila skupina liječnika i stručnjaka za prehranu.

Prije početka eksperimenta trebalo je obaviti vrlo podrobne pripreme koje su uključivale gradnju pravog malog naselja: trebalo je izgraditi staju i u nju dovesti koze, krave i svinje; zasijati polja prosom, pšenicom i drugim žitaricama; izgraditi hambar u kojem su se čuvale zalihe žita, graška, masti i sušenog mesa; izgraditi čamac, te riješiti mnoge druge detalje. Naučnici su informacije o dobu, u kojem čovjek još nije znao pisati, ali je iznenađujuće dobro vladao mnogim drugim vještinama, našli zajedno sa kostima, kamenjem, ostacima drveta i kože.

Vježbanje života u pradavnini

U gradnji naselja iz neolitika ekipa je nailazila na prilične poteškoće. Istina, iz perioda u kojem je živio slavni Otzi ima dosta informacija, no mnogi detalji su nažalost nedostajali. Tako se, naprimjer, nije znalo kako je tekao svakidašnji život: kako su u kamenom dobu pripremali hranu, kako je tačno izgledala odjeća, koliko je ona zaista štitila od hladnoće i vlage, kakva je bila obuća. Odrasli učesnici eksperimenta imali su jednosedmični kurs. Morali su, naprimjer, naučiti izrađivati oruđe iz materijala koji se mogu naći u prirodi, potpaliti vatru kresivom gubom, izraditi konopce, isplesti ribarsku mrežu, samljeti žito…

Eksperiment koji je trebao dati odgovor na pitanje može li grupa ljudi u davnim uslovima preživjeti, zahtijevao je izuzetno brižljive i precizne pripreme. Prema iskopanom posuđu i ostacima hrane koje su pronašli oko Bodenskog jezera, naučnici su zaključili da se u pradavnoj kuhinji često jela supa od brašna i šumskih plodova, te žitna kaša s komadićima mesa. Pečenje hljeba od mekinja, koje se u početku ženama činilo skoro nemogućom misijom, nakon sati mukotrpnog rada uz neprestanu dječiju vrisku, ipak je uspjelo. Akterima eksperimenta dogodilo se mnogo zanimljivih peripetija koje se nama čine zabavne, no njima vjerovatno nisu bile: od one kada jedan sudionik nije htio jesti čorbu od graška i lovora i onda pokušavao uhvatiti ribu, od probavnih smetnji drugog člana grupe koji cijelu noć nije uspio probaviti neolitsku večeru i jedini je naglas rekao ono što su svi mislili:

– Zašto smo uopće tako uporni i zašto se ne vratimo kući?”.

Jedno od najtežih iskušenja sigurno je bio 300 kilometara dug pohod preko Alpa koji su izvela dva člana grupe, i to po putu koji je prije 5.300 godina sa sličnom opremom prošao i Otzi. O tome svjedoče ostaci kresiva koje su arheolozi našli na stazama od Bodenskog jezera do sjeverne Italije i Slovenije, te nazad do jezera u zapadnom dijelu Švicarske. Po tim visogorskim putevima su u kamenom dobu redovno putovali lovci, trgovci i čitave porodice, uključujući stoku i svu opremu, a istraživači su željeli dobiti odgovor na pitanje hoće li 52–godišnji Ingo Schuster i 35–godišnji Henning Fenner na početku trećeg milenija biti sposobni obaviti taj zahtjevni zadatak.

Pritom treba naglasiti da su akteri od sve “predhistorijske” tekstilne opreme, izrađene pod nadzorom stručnjaka iz Međunarodnog centra za tekstilna istraživanja kamenog doba, pohvalili tople otporne zimske cipele od krzna, dok su se u odjeći ili znojili ili po kiši močili, pa se odjeća satima poslije toga sušila na njihovim tijelima.

Beskorisne krznene cipele

Njihovo putovanje je izgledalo ovako: budili su se u svitanje, cijeli dan pješačili, a prije zalaska sunca slijedilo je mukotrpno paljenje vatre kresivom. Mi, koji to nismo nikada pokušali, ne možemo ni zamisliti šta to znači. Onda je trebalo pronaći i privremeno prirodno sklonište ili od trave i granja izgraditi privremeni krov nad glavom, te barem malo odspavati i sakupiti snage za slijedeći dan.

Početno oduševljenje splasnulo je sedmog dana. Zamijenili su ga umor, nervoza i brojni žuljevi na nogama. Inga i Heninga sada je čekalo najteže iskušenje: hod po stjenovitoj pustinji bez drveća i skloništa. Između Foralberga i Klajvanstertala pred njima se otvorio prostran krajolik pun pukotina, oštro zašiljenih stijena i provalija dubokih na desetine metara.

U takvim uslovima krznene cipele su se pokazale ne samo beskorisnim, nego i veoma opasnima pa su planinari bili prisiljeni izraditi vrstu mokasina od jelenje kože. Uz sve to, od vode ni traga, dok je “čuturica” od svinjskog mjehura i kože, prema Ingovim riječima, “potpuno prazna smrdjela poput crkotine”.

Onda je Hening na vrhu neprohodne stijene, visoke oko 100 metara, ugledao potočić. Od pomisli da će se morati do njega popeti, Ingu se doslovce zamaglilo pred očima i od silne žeđi i umora skočio je do snimatelja i iz ruke mu oteo plastičnu bocu. Time je, naravno, prekršio stroga pravila koja su ga mogla stajati isključenja, ali se to ipak nije dogodilo. Dva junaka su nakon 25 dana pasje vrućine po danu i isto toliko teško provedenih noći, nakon svog proživljenog straha i umora, ipak pristigla u Hauslajoh, mjesto na visini od 3.200 metara u kojem je nađen Otzi.

Kada su se 32. dan od početka eksperimenta helikopterom, koji je poletio iz Bolzana, vratili u bazu, tamo ih je čekalo iznenađenje. Njihovi prijatelji su mljeli žito, muškarci i djeca redovno su lovili velike ribe, jedna je sudionica naučila raditi odličan kozji sir koji se cjedio – obješen u lanene krpe.

Dakle, kako su neustrašivi junaci podnijeli dvomjesečni eksperiment života u kamenom dobu? Prema riječima dr. Dirka Manuela Bultermana, specijaliste za medicinu rada – jako dobro. Ipak, dodaje, treba priznati da su svi akteri, i veliki, i mali, od samog početka dobivali pomoć koja je njihov život u poređenju s pračovjekom prilično pojednostavila. Cijelo vrijeme im je bila dostupna svježa pitka voda koju su im stalno dostavljali u kolibe. Po potrebi su imali na raspolaganju i dezinfekcijska sredstva, a žene su mogle koristiti higijenske uloške.

Spavanje dobro, zubi truhli

Pogledajmo kako je 60-dnevni život utjecao na pojedine organe i psihu aktera eksperimenta:

PLUĆA – Iako vremenske prilike nisu bile cijelo vrijeme povoljne, niko od njih nije obolio od upale pluća ili prehlade. Ingu, koji je zajedno s Heningom prešao Alpe a prije toga je godinama patio od hroničnog bronhitisa, stanje se nakon ovog eksperimenta (i prestanka pušenja) osjetno popravilo.

SPAVANJE – Vjerovatno ne treba posebno isticati da spavanje na postelji od suhih grana nije jednostavno. Ipak, i odrasli i djeca su spavali sat duže od predviđenog vremena za spavanje. Svi su se iz dana u dan usklađivali i odlazili na spavanje u isto vrijeme, te u približno isto vrijeme i zaspali.

GLAVOBOLJA – Jednu učesnicu, koju su prije često mučile glavobolje, tokom dva mjeseca života u neolitskom naselju nijednom, nije zaboljela glava. Naravno, ne može se reći da je njen problem konačno riješen, ali je očito da je primitivni način života glavobolje barem ublažio.

ZUBI – Oni su bili najkritičnija tačka. Kod nekih odraslih učesnika, kao i kod djece, neočekivano se razvio karijes, iako su svaki dan čistili zube štapićem od brezinog drveta. Šećeri iz žitarica (najčešćih namirnica) očito su ih načeli.

PSIHA – Zajednički život, osim ponekog problema u početku, za sve učesnike se pokazao pozitivnim. Možda to najbolje kazuje podatak da je za neke članove ove grupe povratak u svakidašnji život bio jako bolan. Činjenica da nisu imali televiziju, radio, telefon, kompjuter i internet nikome od njih nije predstavljala ni najmanji problem. Umjesto toga među njima se razvio dubok dijalog. Detaljna psihološka analiza, koja je na kraju eksperimenta napravljena sa svakim pojedincem iz grupe, pokazala je da to iskustvo ni za koga od njih nije bilo negativno. Upravo suprotno.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!