VJEŠTICE: PUT OD DRUŠTVENOG TRONA DO LOMAČE

  Magija je u drevnom svijetu bila svakodnevna pojava, ali kako su civilizacije rasle uz nove religijske poglede, ideja vještičarenja je prerasla u nešto što se dovodilo u vezu s demonima i drugim mračnim silama

Skoro svaka kultura u modernom svijetu prepoznaje koncept vještice. Iako varijacije postoje, vještica je u većini slučajeva simbol nečega mračnog i zlokobnog – nečega čega se treba plašiti. U poređenju s nevinom domaćicom obučenom u bijelo, vještica je stara i ružna baba pogrbljena iznad kotla koja kuje neki zli plan za svoje žrtve. Vještica je mračna strana ženstvenosti, zlo stvorenje velikih moći. Vještica je žena koju niko ne može kontrolisati.

 

 Iscjeliteljke

Ovakva prezentacija vještica međutim nije uvijek bila uobičajena – ona je rezultat decenija razvoja i interpretacije različitih mitologija, religija i progona. U najranijim verzijama, vještice su bile daleko od zlih žena koje svojim vradžbinama nanose zlo – bile su iscjelitelji i stubovi društvenih zajednica.

U ranim bliskoistočnim zajednicama, na primjer, ženska božanstva su bila predmet obožavanja i najsvetiji rituali su se obavljali u njihov čast. To su bile mudre žene i ključne za očuvanje društvene zajednice. Stajale su rame uz rame s kraljevima, vojske bi im dolazile radi obavljanja zaštitnih rituala, a trudnice su ih molile da im olakšaju porođaj.

Pa, kako je došlo do toga da se jedna od najvažnijih i najomiljenijih figura u društvu pretvori u današnji simbol zla i nesreće?

Smjena božanstava

Postoje razni argumenti o tome kako je došlo do ove drastične transformacije. Jedno objašnjenje kaže da kada su Indo-Evropljani na zapadu proširili svoju patrijahalno dominantnu kulturu koja se temeljila na ratnicima, ratu i moćnim muškim bogovima, dolazi do smjene tadašnjih pasivnih ženskih božanstava koja su se prethodno obožavala.

Postoje neki dokazi da se društvena percepcija magije i žena koje se njome bave drastično promijenila dolaskom društva i religija u kojima glavnu riječ vode muškarci.

Vještice i mitologija

Mitologija najbolje opisuje kako su vještice došle na visoku društvenu poziciju gdje su poštovane kao prave boginje. Ove mistične žene koje su se bavile magijom imaju centralnu ulogu u skoro svim mitovima drevnog svijeta.

Najbolji primjer opasne vještice je Lilith, figura iz jevrejske mitologije koja je prema predanju noćni demon koji otima djecu. Lilith je figura koje se treba plašiti, žena velikih moći koje koristi kako bi mučila svoje žrtve.

Ovakve priče su samo “dolijevale vatru na ulje” u muško-dominantnim religijama, a magija je ubrzo postala paganska praksa koja je zakonom zabranjena. Grčka mitologija također je bogata mnogim ženskim figurama koje je bave magijom, ali njihov prikaz nije toliko osuđujući. Medea, drevna grčka junakinja, bila je čarobnica koja je pomogla Jasonu na njegovom epskom putovanju, poklonivši mu čarobne napitke i zaštitu. Madea je imala ulogu pomagača; žena koja je heroju poklonila magiju kako bi mu pomogla. U ovom mitu, magija je pozitivna stvar; pomogla je Jasonu da ostvari cilj, a žena koja mu je dala taj poklon zna svoje mjesto. Njena dužnost je da pomogne heroju, uda se za njega i rodi mu djecu.

U priči o vještici Circe, možemo vidjeti kako su Grci imali različite poglede na čarobnice. U legendarnoj Odiseji, Circe je prikazana kao opasna žena koja je Odisejeve ljude pretvorila u svinje. Koristila je čarobne napitke, bacala vradžbine pomoću štapića, i čak postala nevidljiva. Odisej uz pomoć magičnog korijena uspijeva poraziti vješticu, a na kraju Circe se zaklinje da više nikada neće protiv heroja koristiti magiju, a zatim odlazi s njim u krevet. Priča ima sretan kraj: moćna žena koja je je pokušala da prevari muškarce konačno prihvata svoje “pravo” mjesto kao ljubavnica i domaćica.

 

 Rimske lomače

Sami Grci su imali različite oblike magijskih rituala koje su koristili kako bi izazvali moć bogova. Ono čemu se se protivili su bile žene koje nisu znale svoje mjesto. Postoje primjeri žena koje su čak osuđene na smrt jer su se bavile distribucijom magijskih droga i izgovaranjem vradžbina.

Grci su čvrsto vjerovali u moć magije. Mnogi od njih su se užasavali i na samu pomisao na vještice i magiju, pa su aktivno učestvovali u kampanjama za iskorijevanje vještičarenja iz društva. Magiju je kontrolisala država. Rituali u čast bogova bili su prihvatljivi, ali magija u rukama siromašnih žena iz niže klase se smatrala opasnom.

Rimljani su također otvoreno prihvatili korištenje magije. Zapravo, magija je postala dio državne i društvene religije, i mnogi su vjerovali da je za veliki uspjeh carstva zaslužna upravo magija. Ovu religiju je kontrolisala viša klasa, i bila je u direktnoj vezi sa rimskim zakonom.

Žene su možda bile fizički slabije od muškaraca, ali magija i religija predstavljaju suptilan način pobune, a Rimljani, kao i Grci prije njih, najviše su mrzili moćnu ženu. Iako su se magijom bavili  i žene i muškarci, žene su bile te koje su podnijele sav teret progona. Rimski zakon je oštro osuđivao crnu magiju i one koji se njome bave. Svako ko je koristio magiju da nanese štetu usjevima ili širi bolest bio je drastično kažnjen.

Vjerovalo se da vještice mogu da naprave otrove, prizovu mrtve, utiču na vrijeme i mijenjaju oblik. Praksa spaljivanja vještica na lomači je bila uobičajena u Rimu, i to mnogo prije nego što se počela dovoditi u vezu sa hrišćanima.

 

 Preispitivanje propagande

Što se tiče hrišćanskih tekstova, Biblija jasno stavlja do znanja šta misli o magiji i vješticama: “Bogu je gnusan svako ko baca čini, ko razgovara sa duhovima ili ko konsultuje mrtve…”

Za hrišćane, vještičarenje se suprotstavlja religiji i čak se dovodi u vezu sa đavolom. Boginja Isis i njena magija su smatrala paganskim uvjerenjima. Kako je hrišćanstvo širilo, tako je kult boginje Isis i drugih paganskih bogova postalo zabranjeno, a u 6. vijeku hram boginje Isis na ostrvu Philae koji je hiljadama godina predstavljalo sveto mjesto hodočašća je zatvoren po naredbi hrišćanskog vladara Justiniana.

Nakon što su moćne ženske čarobnice poput boginje Isis označene kao proklete i nepoželjne, lako je vidjeti kako je širenje hrišćanstva dovelo do razvoja ideje o opasnim ženama – vješticama.  Baš kao i Grci, Jevreji i Rimljani prije njih, hrišćani su koristili vještičarenje kao izgovor za demoniziranje bilo čega drugačijeg od uspostavljene religije.

Zakoni protiv magije postoje skoro jednako dugo koliko i sama magijska praksa. Čak i u društvima koja su otvoreno praktikovala magiju, poput drevne Grčke i Rima, postojali su zakoni koji su jasno definisali šta je prihvatljivo, a za šta se vrlo lako moglo završiti na lomači.

Vijekovima bi se slike ovih zloglasnih mitskih žena koristile za podsticanje uobičajenih percepcija o ženskim vješticama. Međutim, u današnje doba gdje su sve informacije udaljene na samo jedan “klik”, vidimo da ova drevna propaganda prolazi kroz proces preispitivanja u svjetlu tolerantnijih društvenih stavova.

 Hekata –boginja vještičarenja

U ranoj grčkoj mitologiji Hekata je bila boginja magije, vještičarenja, noći, mjeseca, duhova i nekromansije. Po postolimpskoj grčkoj legendi bila je ćerka Titana Perseusa i Titanese Asterie od kojih je naslijedila moć nad nebom, zemljom i neplodnim morem. U antičkoj grčkoj umjetnosti prikazana je kao žena koja drži dvije baklje. Nekada je obučena u kratku suknju sa lovačkim čizmama.

Vjerovalo se da kao boginja magije ima moć da otjera zle duhove, pa je njena slika često ukrašavala gradske kapije. Međutim, ovo vjerovanje do dovelo do zablude da može i da prizove zle duhove ukoliko nije zadovoljna. Pogrešno shvatanje da Hekata čuva granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih/duhova, uzrokovalo je negativnu percepciju među hrišćanima kada je riječ o ovoj moćnoj vještici.

Njena veza sa ženkama pasa i zmija, kao njena sposobnost da se pretvori u crnog psa, samo je dodatno demonizovalo njenu sliku i podrgijalo ideju da se vještice mogu pretvoriti u šta god žele.

error: Content is protected !!