Keltski glasnici smrti: Vile postoje, brojna jeziva svjedočenja će vas uvjeriti!

Plač vile smrti, kao glasnika umiranja, javlja se u irskim mitovima vrlo često. Najnoviji događaji kao da potvrđuju da se jauk vile smrti čuje i danas!

Bilo je to jedne noći 1979. godine. Irene McCormack iz Andovera, Hapnshire, Engleska, ležala je u krevetu, kad je začula nešto što je kasnije opisala kao “najžalosniji plač“ koji je ikada čula. Bila je sama u kući i taj ju je plač snažno pogodio u srce. Njena je majka, naime, ležala na smrtnoj postelji u bolnici u Winchesteru.

Kad je začula plač, Irene je gotovo pala s kreveta, zbog straha i sišla niz stepenice u dnevnu sobu

– Ustala sam drhteći a nas pas je zavijao i išao iz jednog kraja sobe u drugi!

S obzirom da se nije htio nikako umiriti, Irene je uzela psa sa sobom u spavaću sobu. Pas je potom prestao zavijati, a Irene je zaspala, da bi se probudila ranom zorom.

Brojna svjedočanstva

Ujutro je na njena vrata pokucala policija. Zamolili su je da pođe u bolnicu do majke. Kad je Irena stigla u bolnicu, majka je već pala u komu. Kći je ostala kod majke, dok ova nije umrla. Nakon što je obavljena sahrana, a život se normalizirao koliko je moguće u takvim okolnostima, Irena je ispričala svojoj porodici šta je doživjela. Njen suprug, Irac bio je uvjeren da je Irene čula vilu smrti.

– Tada su se svi iz moje porodice nasmijali na komentar moga muža – priča Irene – Bili su uvjereni da mi se sve samo pričinilo, a ja sam se nadala da takav plač i jauk neću više nikada čuti.

Engleska riječ za vilu, vjesnicu smrti jest “anschh“. Iz nje je izvedena galsko-orska riječ „bean shide“. Ona bi se mogla prevesti kao “žena iz svijeta vila“. Njen tužan plač, navodno, najavljuje smrt. Prema irskoj predaji, ta “vila“ ima dugu crvenu kosu, koju pažljivo češlja poput morske nimfe, dok jadikuje pred kućom porodice koja će uskoro izgubiti jednog člana. Međutim, onaj koga čeka smrt, najčešće je ne vidi, a ni ne čuje.

Vila smrti je duboko ukorijenjena u irske legende. Ona je jadikovala nad sudbinom tako poznatih irskih junaka kao što su kralj Connor McNessa Finn McCoolo, nad smrću velikog Briana Boura, koji je pobijedio Vikinge godine 1014. i koji je slomio njihovu vlast u Irskoj.

U ne tako dalekoj prošlosti, stanovnici sela Sam`s Cross, u grofoviji Crok, bili su uvjereni da su čuli plač jedne vile smrti. Bilo je to tokom irskog građanskog rata 1922. godine, kad je iz zasjede ubijen vrhovni zapovjednik irske oslobodilačke armije Michael Collins.

Tužan i bolan plač

Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, istraživačica Sheila St. Claire, snimila je radijsku emisiju za britanski BBC o irskim vilama smrti. Snimila je brojna svjedočenja, od kojih su neka izuzetno uvjerljiva i upečatljiva. Jedan je pekar iz Kerrya, na primjer, pričao o jednoj neugodnoj noći, što su je proživjeli on i njegove kolege na poslu, dok su pekli hljeb za jutarnju prodaju:

– Počelo je sasvim tiho i lagano. A tada se zvuk pojačao. Glas je, bez sumnje, imao u sebi nešto ljudsko… Vrata pekare, u kojoj sam radio, bila su otvorena, a ljudi su zastali i slušali. Kako sam već rekao, glas je bio izuzetno jak. Moglo se razaznati i nekoliko galskih riječi. A tada, polagano, glas je zamuknuo. Nekoliko minuta, razgovarali smo o čudnom događaju, a kad je svanulo, oko pet sati ujutro, ušao je u pekaru jedan raznosač hljeba i rekao mi da ispregnem konje iz mojih kola. Saznao je da mu je umrla umrla tetka, a vila smrti je plakala upravo na njegovim kolima za razvoženje hljeba.

U istoj radio-emisiji, jedan svjedok je iz grofovije Down, čuo i vidio vilu smrti. On je svoj doživljaj opisao sljedećim riječima:

– Bio je to vrlo tužan glas. Podsjećao je na tužno mijaukanje stare mačke na zidu nekog dvorca. Međutim, to ipak nije bio glas mačke. Sasvim sam siguran u to. Prvo sam pomislio da je to glas neke ptice, koja se zbog nečeg muči, ili nešto tome slično… Bio je to tužan plač, koji je zatim malo utihnuo, a tada je postojao sve tiši i tiši, dok nije sasvim nestao.

Iako engleska riječ „bean shide“ označava vilu, većina istraživača narodnih običaja polazi od pretpostavke da ona nosi više oznake “duha“, nego “vile“. Prema irskoj mitologiji, vila smrti se javlja, takođe, uoči smrti kraljice vila. Neke od najstarijih irskih porodica, O´Brien i O´Niel, na primjer, tradicionalno tretiraju vilu smrti kao ličnog  anđela čuvara, koji nijemo bdije nad njima i čuva njihove članove od opasnosti. Na kraju, svojim plačem, on pruža „uslugu“ oplakivanja dušama onih koji moraju umrijeti.

General Michael Collins, vrhovni zapovjednik irske oslobodilačke vojske bio je ubijen iz zasjede. Njegovu smrt je nagovijestio plač vile – vjesnice smrti

I Škoti imaju glasnike smrti

Kad Ircima vila vjesnica smrti najavi smrt nekog bliskog, ne možemo a da ne pomislimo na njihove keltske srodnike – Škote. Oni poznaju takođe nešto nalik na vilu, vjesnicu smrti. Ipak, radi se i o nečem drugom, iako pojedini klanovi s ponosom govore da imaju takvu vilu.

Najveću sličnost s irskom vilom smrti pokazuje „žena smrti“ koja boravi na zapanoj obali Škotske i pere rublje onog kojem predstoji smrt. Osim toga, u visokim brdima postoji „crveni Ribar“, pojava u odjelu i s kapicom na glavi. On sjedi i pjeva. Onaj ko ga je ugledao, sreo je glasnika smrti.

Članovi porodice MacLaines s otoka Argylishire, sačuvali su značajnu legendu o glasniku smrti, koji pripada njihovoj porodici. U 16. vijeku je Eoghan aChin (evan od male glave) imao ozbiljan sukob sa svojim ocem MacLaineom. Godine 1538., obje su se strane suočile u odlučnoj borbi.

Uveče, uoči bitke, Eoghan je tokom šetnje sreo staru ženu koja je prala svežanj košulja uprljanih krvlju. Odmah je u njoj prepoznao „ženu smrti“, a bio je svjestan da će oni, kojima pripadaju košulje, sutradan umrijeti. Prilično hrabro upita ženu da li se i njegova košulja nalazi među ovima koje pere. Žena mu je odgovorila potvrdno. Rekla mu je, takođe, da će on i dalje živjeti i da će pobijediti, ako će mu njegova žena, prije bitke, vlastitom rukom ponuditi hljeb i sir:

Eoghanova supruga to nije učinila, a on se obeshrabren uputi u bitku. Na vrhuncu bitke, glava mu je bila odrubljena s ramena. Njegov konj je i dalje galopirao s tijelom bez glave prema zaljevu Glen More.

Prema legendi Eoghan je postao glasnik smrti za vlastiti klan. Navodno su članovi jedne porodice vidjeli u prošlom vijeku čak tri puta konja s jahačem bez glave i to neposredno prije smrtnih slučajeva njihovih rođaka. Prikaza, takođe, najavljuje i teške bolesti u porodici, prije nego što se one pojave.

Duh – bubnjar najavljuje smrt

U Škotskoj postoji još jedan glasnik smrti. To je Duh – bubnjar iz dvorca Cortachy, koji je sjedište grofa od Airliea. Jedna priča govori da je on pripadao jednom članu klana Leslievih koji je došao u dvorac Cortachy kako bi ponudio mir protivnicima, članovima klana Ogivys, što je porodično ime grofa od Airliea. Pregovarač s dobrim namjerama je bio ubijen i prije nego što je mogao ponuditi mir.

Prema drugoj, romantičnoj legendi, pregovarač je bio bubnjar u jednoj brdskoj regimenti i ljubavnik lady Airlie. Grof ga je zatekao u dvorcu i bacio ga je kroz jedan od prozora u dvorište.
Četiri dobro dokukmentovana svjedočanstva iz  19. stoljeća, govore da je Bubnjar – „glasnik smrti“ zaista uspješno obavljao svoju zadaću. Tako su članovi porodice Airlie čuli 40-ih godina 19-og vijeka Bubnjara kako bubnja prije smrti grofice Airlie.

Grof se ponovo oženio, pa je 1848. godine priredio svećanost, na koju je bila pozvana i miss Dalrymple. Tokom večeri, miss Dalrymple je ispričala da jepod svojim prozorom, dok se oblačila, čula neobičnu muziku. Bio je to zvuk škotskih gajdi, praćen bubnjevima. Domaćin i njegova žena su problijedili.  Nakon jela, domaćin je gostima ispričao legendu o bubnjaru.

Sljedećeg jutra našla se Ann Day, služavka miss Dalrymple, sama u spavaćoj sobi i pripremala je odjeću svoje gospodarice. Ona nije poznavala legendu o duhu-bubnjaru, pa je bila začuđena kad je čula kako u dvorištu prolaze kola uz pratnju neobičnog bubnjanja.

Kad je ustanovila da u dvorištu nema nikoga, ali da bubnjanje ipak ne prestaje, uhvatila ju je panika. Sljedećeg dana njena gospodarica je začula bubnjanje i odlučila je da joj je dosta tog bubnjanja, pa je napustila dvorac  Airlie u Brightonu. Ostavila je poruku u kojoj kaže da je sasvim sigurna kako je bubnjanje Duha-bubnjara nagovijestilo njenu smrt.

Više je ljudi čulo bubnjanje Bubnjara 1853. godine, neposredno pred smrt grofa. A dva rođaka su pričala kako su 1881. godine čula proročansku muziku tokom boravka u dvorcu Cortachy, dok se tadašnji lord Airlie nalazio u Americi. Nekoliko dana poslije, stigla je u dvorac vijest o lordovoj smrti.

Postoji li racionalno u tim nestvarnim pojavama

Kada je riječ o irskim vilama, vjesnicima smrti i škotskim upozorenjima uoči smrtnih slučajeva, postoji mnoštvo ljudi koji su uvjereni da su vidjeli i čuli ove glasnike nesreće. Postoji li racionalno objašnjenje ovih pojava?

Sheila St. Claire ima zanimljivu teoriju koja se oslanja na ono što njemački psiholog Carl Gustav Jung naziva kolektivnom podsviješću. To je nasljedna struktura sjećanja, što se prenosi sa psihe na psihu.

– Rekla bih – ističe Sheila St. Claire – da mi naslijeđujemo od roditelja psihičke osobine, isto tako, kao što naslijeđujemo fizičke. Mi naslijeđujemo ćelije sjećanja. I svako od nas, koji direktno potiče iz čestih brakova unutar jednog plemena, odnosno klana, posjeduje “vilu, vjesnicu smrti“, kao dio zajedničkog pamćenja.

Pojava žene koja plače, sastavni je dio plemenske svijesti, koja se u nju duboko usjekla… Posebni dio naše svijesti, iznosi na površinu nasljedni uzorak, koji asocira na nesretne slučajeve unutar plemena. Ovo podsvjesno „posljednje upozorenje“ , trebalo bi nas pripremiti za predstojeći tragični događaj.
Postoji li zaista kolektivna podsvijest? Genetičari bi, sasvim sigurno, negativno odgovorili na ovo pitanje. Ali, ko zna?

Čuo vilu smrti čak tri puta!

Navedeno tumačenje bi moglo zadovoljiti jednog poslovnog čovjeka iz Bostona, SAD-a koji je prije nekoliko godina rekao da su „irske vile, vjesnici smrti, kao i drugi stvorovi iz evropskog folklora, prepolovile Atlantik“. James O´Barry je potomak jedne irske porodice, koja je stigla u Massachusetts 1848. godine. Bio je mali dječak, kad je prvi put čuo vilu, vjesnicu smrti.

– Jednog jutra sam ležao još u krevetu, kad sam čuo neobičan zvuk. Kao da plače neka žena koja je potpuno poludjela. Bilo je proljeće. Pred mojim prozorom su pjevale ptice. Sunce je sjalo, a nebo je bilo plavo. U jednom sam trenutku pomislio da čujem fijuk vjetra. Međutim, pogled na obližnja stabla me uvjerio da se varam.

Sišao sam na doručak, a tamo je sjedio moj otac sa suzama u očima. Nikada ga ranije nisam vidio da plače. Majka mi je rekla da je upravo primio vijest da je u New Yorku umro moj djed. Iako je bio star, bio je zdrav kao drijen, pa je njegova smrt za sve nas bila veliko iznenađenje.
Prošlo je nekoliko godina, a tada je O´Barry čuo legende o irskoj vili, vjesnici smrti. Tada se prisjetio plačnog glasa, koji je popratio vijest o smrti njegovog djeda.

Glas vile, vjesnice smrti, ponovo je čuo 1946. godine, ali ovog puta pod sasvim drugim okolnostima. Bio je službenik Američkog zrakoplovstva, stacioniran na Dalekom Istoku. Jednog ga je jutra, oko šest sati, probudilo dugotrajno zavijanje. James je bio prestrašen na smrt.

– Tog puta sam odmah znao o čemu se radi. Sjeo sam na krevet, ukočen poput svijeće, a kosa na potiljku mi je stršala u zrak. Zvuk je postajao sve glasniji. Mijenjao je jačinu poput sirene. A tada je nestao. Bio sam duboko rastužen. Znao sam sasvim sigurno da mi je umro otac. Nekoliko dana kasnije dobio sam vijest da je otac zaista umro.

Sedamnaest godina kasnije, O´Brien je još  jednom čuo taj glas. I to u okolnostima koje su bile izuzetno neobične. Nalazio se u Kanadi, u Torontu. Bio je na službenom putu, koji je kombinovao s godišnjim odmorom.

– Opet sam bio u krevetu. Čitao sam jutarnje novine. Odjednom, začuo sam strahovit zvuk. Pomislio sam na ženu, na mog malog sina, na moja oba brata i molio sam: O Bože! Neka ne umre neko od njih. Ko zna zbog čega, shvatio sam da se ovo upozorenje ipak ne odnosi na njih.
Bio je 22. novembar 1963. godine. Podne tek što je prošlo, kad je vila, vjesnica smrti, najavila kraj jednog od Jamesovih prijatelja – Jonna Fitzgeralda Kennedya. (aura.ba)

Komentari

komentara