Vidovita Zada (61) iz Melburna ne krije da se bavila crnom magijom: U kolu sa šejtanima!

Aljo ef. Harić  mi je naredio da sljedeći put kada budem morala da igram u “đavoljem kolu” ponavljam sljedeće riječi: „Pogledaj kada u meni đavo povileni, dva desna, jedan lijevo, pa na hop…, saj, saj,… srce mi ko bubanj udara“…, a onda da podviknem: „Allahu ekber“. Tako je počeo moj put ka izlječenju i oslobađanju od crne magije i ludila u koje sam bila zapala

U Australiju sam sa suprugom došla prije 30 godina. Odmah smo dobili zaposlenje i kupili kuću u Melburnu. Dobili smo troje divne djece. Izgradili smo čvrstu porodicu, punu ljubavi i poštenja pa su nas svi cijenili u tom mjestu. Lijepo nam je išlo, ali sve se promijenilo nakon što sam upoznala jednu gospođu iz Vršca koja je bila u posjeti rodbini u Melburnu. Bavila se alternativnom medicinom. Kada je uzela moju ruku rekla je da osjeća kako imam jaku energiju i da bih se mogla baviti liječejem ljudi, pa i magijom…

Put u crnu magiju

Duhovni iscjelitelj Aljo

Od tada je krenulo moje učenje i usavršavanje na tim poljima. Ta žena me podučila svemu što je znala. Bilo je to prije osam godina. Iako me moja učiteljica upozoravala da se bavim samo bijelom magijom, ja je nisam slušala. Mene je baš crna privlačila. Tražila sam knjige koje govore o njoj, posjećivala ljude koji se bave njome. Zaboravila sam na dobro i zlo, tražila sam samo svoje zadovoljenje.

Kada sam shvatila da o tome dovoljno znam, počela sam se profesionalno baviti vidovnjaštvom i magijom. Brzo se pročulo za mene, klijenti su dolazili pa sam napustila posao u tvornici.

U početku sam ljudima pomagala. Davala sam savjete kada su pitali o poslu, braku… A onda su sve češće pristizali klijenti koji su željeli usluge iz crne magije. Nikada ih nisam pitala kuda će sa tim što napravim, kome će zlo nanijeti, zbog čega…?! Radila sam tako i mislila da ću dovijeka. Ali, prije dvije godine stigle su me kletve ljudi kojima sam nanijela zlo. Poludjela sam!

Čim bi počela zora da sviće, palila sam kasetofon i slušala srbijanska narodna kola. Pojačala  bih i nastupalo je ludilo. Igrala bih uz kolo od jutra do noći, gotovo bez predaha… Teško je danas povjerovati u moje riječi, ali ja sam se tada nalazila na veselju. Čak su tu bili i drugi ljudi sa mnom, znani i neznani. Igrali smo do iznemoglosti.

Kad đavo povileni

Moji su znali da ludim jer sam pričala sama sa sobom, nazdravljala… Znam da su u tim trenucima proživljavali pakao. Psihijatri mi nisu mogli pomoći. Smršavila sam…

Tada je moja kćerka shvatila da je za sve kriv posao kojim sam se bavila. Saznala je za Alju ef. Harića i nazvala ga. Uspjela me nagovoriti da uzmem slušalicu u ruke…

Od tada, moj put ka liječenju i oslobađanju od zla je krenuo. Aljo mi je učio dove, savjetovao šta da radim. Naredio je da sljedeći put kada budem morala da igram u “đavoljem kolu” ponavljam sljedeće riječi: „Pogledaj kada u meni đavo povileni, dva desna, jedan lijevo, pa na hop…, saj, saj,… srce mi ko bubanj udara“…, a onda da podviknem: „Allahu ekber“. Radila sam tako tri dana i počela da se ponašam normalnije.

Ef. Harić je učio dove za moj spas 42 dana. Nakon njegovih tretmana sam se oporavila. Danas sam potpuno dobro.

 

 

 

Komentari

komentara