Veliki pisac je imao neobične sposobnosti, čak je predvidio i datum svoje smrti: TWAINOVE MISTIČNE PUSTOLOVINE

 “Naše mozgove povezuje energija moćnija od električne”, bio je uvjeren Mark Twain. Ova svestrana osoba, prijatelj velikih učenjaka i tvorac Toma Sawyera i Huckleberryja Finna tek je u poodmakloj dobi s javnošću podijelio svoja razmišljanja o neobjašnjivim snagama uma

– Na svijet sam došao s kometom Halley 1835. god. i napustit ću ga kada se kometa ponovo pojavi, 1910. – napisao je 1909. godine Mark Twain. Upravo tako se i desilo – veliki pisac umro je tačno godinu dana kasnije! Pravo ime autora dogodovština o Tomu Sawyeru, Huckelberriyu Finnu te brojnih romana, pripovjedaka, dnevnika i eseja prepunih osobnih, neumornih iskustava skitnice bilo je Samuel Langhorne Clemens. Proročanstvo o smrti bilo je posljednje u nizu neobičnih događaja koji su obilježili njegov život. Marljivo je zapisivao telepatske trenutke, predskazanja i značajne snove te ih pokušavao proučavati.

 Čitao je misli

Telepatija ga je privukla puno ranije nego što su uopće osnovana “Udruženja za psihološka istraživanja” (London 1882.) i “Američko udruženje za psihološka istraživanja” (Njujork 1884.).

Jednom prilikom Twain je napisao: “Bila je 1874. ili 1875. godina. Sastavio sam detaljnu šemu knjige o rudnicima srebra u Nevadi i namjeravao je poslati jednom prijatelju književniku koji živi u toj oblasti, kako bih čuo njegovo mišljenje. Od tog istog prijatelja, koji živi tri hiljade milja od mene i kojem nisam rekao ni riječi o svojoj namjeri, dobio sam rukopis o toj istoj temi, potpuno jednak mome do u najsitnije detalje. Nestrpljivo je iščekivao moj sud. Nismo se vidjeli ni pisali jedan drugome više od 10 godina, no činilo se da su naši umovi savršeno povezani, unatoč tri hiljade milja planina i prerija koje su nas razdvajale.”

Članak iz kojeg je izvučen ovaj isječak izdan je 1891. godine, 13 godina nakon što ga je napisao, jer se ranije bojao da ga čitatelji, navikli na njegovo sarkastično pero, neće ozbiljno shvatiti. Iskreni interes za prijenos misli približio ga je u posljednjim decenijama 19. stoljeća Nikoli Tesli, još jednoj snažnoj ličnosti te epohe, ocu izmjenične struje.

Fascinantne podudarnosti i nevjerovatni događaji okupirali su Twainove misli. Za vrijeme boravka u Heidelbergu poželio je pozdraviti prijatelja Franka Milleta koji je tada živio u Parizu. Čekao je šest sedmica prije nego što će mu poslati pisamce, uvjeren da njegov prijatelj ne zna da se nalazi u Njemačkoj. Samo 24 sata nakon slanja poruke dobio je listić od prijatelja, poslan istog datuma kada je i Twain poslao pismo. Saznavši da je Twain u Evropi, Millet je već šest sedmica tražio njegovu adresu…

U Veneciji je susreo očajne supružnike iz svoje zemlje koji, otkako su prije osam mjeseci otišli iz San Franciska, više nisu imali nikakvih vijesti o sinu. Twain ih je ohrabrivao da pošalju još jedan telegram i uvjeravao ih da će dobiti odgovor u roku od jednog dana. Upravo tako se i dogodilo: pismo koje je sin poslao nedjeljama prije stiglo je na odredište dan nakon Twainovog mentalnog apela.

Kad je jednom prilikom počeo sa preuređenjem kuće, građevinske radove majstori nisu bili dobro obavili, pa je zbog toga odbio platiti račun sve dok se ne izvrše popravke. To građevinsko preduzeće je obećalo izvršiti popravke. Kako se ni nakon dva mjeseca situacija nije pomakla sa mrtve tačke, odlučio je napisati žalbu. Idućeg jutra, kada je sišao na doručak, ugledao je radnika koji je započeo s popravcima, a poštar još nije ni preuzeo  njegovo pismo. Slučajnost? Twain je smatrao da je ono što naše misli vodi od jednog do drugog mozga nešto puno osjetljivije i istančanije od električne energije.

Često je naslućivao sadržaj pisama – jednom je, primivši zatvorenu kovertu u ruke, izjavio:

  • Ovo je pismo od gospođe M. Prošle subote bila je u Njujorku i htjela je doći u iznenadnu posjetu popodnevnim vozom, ali se predomislila u posljednji tren i vratila kući.

Upravo to je i pisalo u pismu! Naravno, Twain nije imao pojma da je dotična gospođa bila u Njujorku i da ga je namjeravala posjetiti.

 

  Misteriozni susreti

Neke njegove zgode svjedoče i o mentalnoj komunikaciji sa suprugom Livi: “Ja, moja supruga, moja kći i moj menadžer Čarli Šmit upravo smo ručali. Sjedio sam na čelu stola i gledao u desni zid prostorije, kojem su oni bili okrenuti leđima. Na zidu su visile dvije uokvirene slike, nisam dobro razaznavao motiv, ali mi se činilo da predstavljaju smrt sina Napoleona III u Južnoj Africi. Rekao sam Livi: “Sjećaš li se kada je u Pariz stigla vijest…?” A ona će: “O smrti princa?”

– Da, ali kojeg – upitao sam iznenađeno.

– Sina Napoleona III.

– Zašto si na to pomislila?

– Ne znam – odgovorila mi je.

Kada smo se približili slikama, vidjeli smo da ne predstavljaju smrt princa, niti bilo što povezano s njim. Ona nije vidjela slike, ja ih nisam spomenuo. Prenio sam joj svoju pogrešnu percepciju, a ona je uhvatila grešku iz moje glave: “Pa gdje to ima?”

Twain je svoje sposobnosti predskazanja objašnjavao terminom “mentalna telepatija”. Tako je jedne večeri stigao u Vašington, smjestio se u hotel , čitao do 22 sata i odlučio prošetati prije odlaska na spavanje. U Vašingtonu je imao prijatelja kojeg je želio posjetiti, ali uz sebe nije imao njegovu adresu. Oko ponoći je ušao u trgovinu i odlučio da će u trgovini boraviti petnaestak minuta, nakon toga izaći, skrenuti nalijevo i nakon deset koraka susresti svoga prijatelja.

Treba li uopće napominjati da se upravo tako i dogodilo! Njegovo objašnjenje je glasilo:

– Jedan um može duboko i precizno komunicirati s drugim bez sporog i nepreciznog sredstva kao što je riječ.

 Sanjao je vječnu ljubav

Impresivno je i predskazanje smrti tri godine mlađeg brata Henrija. Godine 1857. oba brata su postali brodari na parobrodu i radili na trasi St. Luis – Nju Orleans. Twain je u snu ugledao brata u metalnom lijesu, položenom na dva stolca, kako drži buket bijelih ruža s jednom crvenom u sredini. Nekoliko nedjelja kasnije na Henrijevom brodu eksplodirao je kotao, a među stotinama mrtvih bio je i on sam.

Twainovo zanimanje za svijet onostranog može se vidjeti i u “Tomu Sajeru”, u dijelu kada protagonist prepričava san o vlastitom sprovodu. U drugom dijelu lik pripovijeda o snu mlade žene koju voli, a koji se neprestano ponavlja. S godinama su se izmijenile okolnosti pa čak i imena zaljubljenih, ali je odnos i osjećaj ostao isti, što je Twain komentirao riječima: “Kad umremo, napustit ćemo ovaj ništavni um i možda otići u Zemlju Snova, odjeveni u svoje autentično ja”.

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!