Vahida Djedović: Sindrom malog grada

 

Piše: dr. Vahida Djedović, psihoterapeut (Više na: psihoterapija.online)

Abraham Maslow osnivač je humanističke psihologije, a njegova teorija ličnosti predstavlja njen osnov. On navodi dva glavna dijela ove teorije, kako bi ličnost bila kompletna. To su: 1) hijerarhija motiva vrednota i potreba i 2) samoostvarene osobe.

Možda se pitate kakve ovo ima veze sa naslovom ovog teksta, ali doći ćemo do odgovora.

Prvi put sam bila u Sarajevu u petom razredu Osnovne škole. Bili smo na ekskurziji. Rođena sam u jednom malom i prelijepom selu, a osnovnu školu sam završila u Srebreniku. Sarajevo je tada bilo, u mojim dječjim očima, ogromno i nestvarno lijepo. Ipak, moj put me odveo u Tuzlu.

Nedavno sam na svom fb profilu napisala da volim Tuzlu, ali da je Sarajevo moj grad. Nisam to napisala bez razloga, ali odmah su me počeli osuđivati, što javno, što u inbox, da se selim tamo, da pričam besmislice, da mi psuju Sarajevo i tako dalje. Znala sam da postoji animozitet između Sarajlija i Tuzlaka, ali nikada nisam nailazila na prave odgovore.

U Tuzli živim trideset godina i zaista volim ovaj grad, ali kada mi je objavljena prva knjiga, jedino su sarajevski mediji bili zainteresovani za ono o čemu pišem. (Izuzimam Hrvatsku.) U Tuzli je je samo radio „Kameleon“ bio uz mene svo vrijeme. Kako je vrijeme odmicalo i kako sam počela da se pojavljujem u medijima, da pišem za časopise, (opet sarajevske), da pišem naučne radove iz biblioterapije, opet su Sarajlije bili ti koji su se zanimali za ono što radim.

Nedavno su me nazvali ljudi sa BH radija da sinimimo emisiju o biblioterapiji i kada sam poslušala kako sve to zvuči, zahvalila sam se BH radiju na tako posvećenoj emisiji o biblioterapiji i napisala „sporni“ tekst.

Početkom prošle godine je izašla i moja druga knjiga i Sarajlije nisu prestali da me zovu. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu me također angažovao kao gostujućeg predavača na predmetu „Pravna klinika“. Zovu me na konferencije, seminare, kongrese… Dok ovo pišem, imam još dvije dogovorene televizijske emisije. U Sarajevu, naravno.

Sada ću se vratiti na početak ovog tekasta i na Maslowljevu ljestvicu potreba. On smatra da bi osoba bila ostvarena, između ostaloga, mora biti i uvažavana. To znači da neko cijeni ono što vi radite. Bezobzirno ponašanje prema nekome je nedostatak iskazivanja uvažavanja.

Dakle, kada dođem u Sarajevo, osjećam da ljudi uvažavaju moj rad, a u Tuzli se, prema mom radu, ponašaju bezobzirno. (Iako sam jedina biblioterapeutkinja u Bosni i Hercegovini sa završenim obrazovanjem iz psihoterapije i književnosti i desetogodišnjim kliničkim iskustvom i jedina psihoterapeutkinja za ljubavne odnose sa dvije objavljene knjige iz ove oblasti.)

Ono što je karakteristično za Tuzlu, jeste činjenica koja kaže da u ovom gradu možeš imati genijalne ideje, ali da ih ne možeš ostvariti. Ako Sarajlije pitate da nabroje nekoliko poznatih Tuzlaka, oni neće znati, jer svi koji su nešto postigli, morali su otići iz ovog grada. Morali su otići u Sarajevo. Neki i drugdje, a jedan od najpoznatijih Tuzlaka koji je morao otići je i Meša Selimović, kome su svi bili okrenuli leđa.

Ne želim da mislite kako se poredim sa ovim velikanom i nije mi to ni namjera, samo želim da kažem kako je nemoguće biti uspješan u maloj sredini.

Poslijeratno stanje donosi prosječnost, a prosječnost ne trpi ni jedan centimentar iznad. Prosječnost se najbolje može vidjeti u manjim gradovima.
Sarajevo je, ipak, za Bosnu i Hercegovinu veliki grad i u velikim gradovima se cijeni kvalitet. Zato što u velikom gradu svako ima mjesto pod suncem.
Eto, zato kažem da je Sarajevo moj grad. Volim Tuzlu, ali Sarajevo je moje. Moje je, jer sam i ja njegovo.

Komentari

komentara