Uspjela sam, živjet ću: KAKO JE VANDA BREZONJIĆ POBIJEDILA TUMOR NA MOZGU?

Preživjela je 4. stadij zloćudnog tumora na mozgu: ‘Svi su me već otpisali, a onda je došao dr. Paladino i mirno rekao: ‘Ja to mogu.’ I uspio je!’

Ovakav osjećaj rijetko ko doživi. Onaj prelijepi osjećaj zbog kojeg izgubite snagu u cijelom tijelu, nemate zraka, teško dišete, noge ne osjećate, ne možete ni govoriti, a sretni ste.
Sedam mjeseci nakon operacije zloćudnog tumora na mozgu, zagrebačka pravnica Vanda Brezonjić (49) doživjela je najveći emotivni šok. Tog hladnog februara preuzela je svoj nalaz MR-e i ne gledajući ga stavila u torbu i krenula prema Rebru na kontrolu.

Nakon što ju je onkologinja pozvala u ordinaciju, i nakon pitanja ‘kako ste’, počela je gledati snimak. Odjednom je glavu približila ekranu računala i gledala u nevjerici. Imala je smiješak na licu, polako se okrenula i rekla: ‘Tumor je nestao.’
Ovo je sretan završetak nevjeroatne životne borbe koju je ova hrabra žena vodila više od decenije.

Vanda Brezonjić uspjela je gotovo nemoguće, preživjela je najopakiji i najagresivniji tumor na mozgu. Tumor kojeg su proučavale brojne klinike, tumor za kojeg su rekli da se ne može operirati i tumor kod kojeg su šanse za preživljavanje jako male. Ni u jednom trenutku nije se predala niti je rekla da ona to ne može. Nije se sažalijevala, borila se. I kako sama kaže – htjela je živjeti!

I nakon cijelog ovog iskustva izdala je knjigu naziva “Uspjela sam, živjet ću”.

KAKO JE SVE POČELO
Prije nekih 13 godina počela je često osjećati glavobolje. Nije htjela piti tablete, nikad ih, kaže, nije voljela. Kako su se one počele češće javljati te su je istovremeno ometale u poslu, odlučila je otići neurologu.

“Obavila sam kompletni pregled i rekli su mi da sam potpuno zdrava. Nije bilo potrebe za magnetskom rezonancom, pa došla sam ‘samo’ s glavoboljom. Dobila sam magnezij, otišla doma, nastavila sa životom – priča nam Vanda.
Glavobolje su se opet počele javljati te su joj preporučili akupunkturu. Bol se nakon toga nije javila čak dvije godine.

– Onda se odjednom vratila, bilo je to 2012. Mislim si ja: ‘OK, idem opet na bockanje.’ Iako su nalazi opet bili uredni, doktorica me za svaki slučaj poslala na MR. Čisto da budem mirna. I tu se vidjelo – lezija koja može odgovarati astrocitomu, najčešćem primarnom tumoru mozga kod odraslih osoba. Rekli su mi da moram ići svaka tri mjeseca na kontrolu i da to treba pratiti – prisjeća se. Dodaje da su joj nakon nekog vremena radili i punkciju te da joj se prvi put javila nemogućnost govora.

– Grozan osjećaj. Vi želite nešto izgovoriti, ali ne ide – kaže.

‘NE MOŽEMO VAS OPERIRATI, RIZIK JE PREVELIK’
Nalazi su ubrzo pokazali i povećanje tumora. Vanda je, kaže, nalaze tada poslala u Sloveniju.
Uslijedio je šok. Rekli su joj da ima 50 posto šanse za život.

– Cijeli taj period sam radila. Nisam htjela misliti na to. Željela sam živjeti svoj život. Nisam ni čitala svoju medicinsku dokumentaciju koju ne razumijem. Kad sam pisala knjigu, prvi put sam sve to pogledala. I tada sam vidjela da je moj neurolog napisao da nema izgleda.

Ja se jednostavno tada nisam htjela dovesti u stanje panike i straha. Nisam to htjela prihvatiti i radila sam do trenutka kad mi je pozlilo. Nakon toga uslijedilo je zračenje. Brat mi je rekao: “Jesi ti normalna, znaš li što imaš. Haje malo razmisli, ovo je ozbiljno”. I meni je konačno došlo do glave da je stvar jako ozbiljna.

Nalaze smo zatim poslali u Švicarsku te su mi rekli da se tumor ne može operirati. To mi je bio još jedan opaki udarac – govori Vanda. Potom smo se raspitivali po specijaliziranim klinikama za tumore u Njemačkoj. Iz prve je došao obeshrabrujući odgovor: ‘Ne može se operirati, rizik je prevelik.’

– Iz druge su pak došle druge vijesti. Rekli su mi da može operacija, ali odmah. I račun su mi poslali. Rekla sam šefovima Nevenu i Tihomiru da imam ponudu, račun je bio vrtoglav. Oni su se samo pogledali i rekli: ‘Možemo mi to podnijeti.’ To su prave ljudine. Iz nekog razloga nisam htjela ići. Nešto mi je govorilo ‘NE’. Znam da ovo zvuči kao ludost, ali jednostavno nisam mogla. To je valjda bio moj put i to me je možda dovelo do ovoga da sam danas ovdje – iskrena je Vanda, koja je u to vrijeme koristila i ulje kanabisa.

– Tražila sam na sve strane, ali pacijenti sve znaju. Pa sam ga i ja preko njih nabavila, da probam spasiti život – nastavlja.

SUSRET S PROF. DR. SC. PALADINOM
Godine 2015. sve se promijenilo.

– Tada sam bila u nekoj čudnoj fazi. Radila jesam, ali sam imala neku konfuziju u glavi. Kada su mi svi govorili može, ne može, 50 posto za preživjeti… Bilo mi je previše. Otišla sam kod psihijatrice, nisam mogla sama sebi dovoljno pomoći. Radila sam autogeni trening, kreativne vizualizacije, dovodila sam se u stanje ‘dobro sam, zdrava sam, nije mi ništa’, da nemam paniku. Išla sam na pet, šest tretmana – kaže. I onda se sve nekako posložilo. Vanda je konačno došla u ured dr. Josipa Paladina.

– Došli smo tata i ja. On je pričao sve i svašta, ja se toga ničega ne sjećam, sjećam se samo kako je mirno, sigurno, staloženo rekao: “Ja ovo mogu’. Nije bilo ništa dvojbeno u njegovim riječima, nikakve nesigurnosti, niti rizika.

Tada sam bila zadnji stupanj, četvrti stadij glioblastoma i praktično sam gledala smrti u oči. Vjerovala sam u Paladina, u njemu sam osjetila sigurnost. Operirao me nakon nekoliko dana i očito sam išla pravim putem.

Profesora Paladina nikad u životu nisam vidjela, a odmah nakon susreta sam rekla: “Hoću da me on operira”.
Nisam osjetila ni sekunde straha. Na operaciju sam išla potpuno mirna. Trajalo je nekoliko sati, a majka mi je za to vrijeme vidno osijedila – govori nam Vanda.

POČETAK KEMOTERAPIJE, BILJNI PRIPRAVCI, TRAVE, MED
Uslijedile su kemoterapije, povraćanje, gubitak kose, kao i kilaže. Trčala bi u kupaonicu svako malo jer bi svaki najmanji pokret tijela stvarao novu mučninu i povraćanje. Nije bilo drugog izbora nego da sjedi na podu pored školjke. Mučila se, ali je, kaže, nije bilo strah. Bilo je perioda kad je zaboravljala, stala bi pred perilicom i nije znala što stisnuti.

Krv joj je, nastavlja, bila užasna, govorili su joj da je rizik ići dalje. Roditelji su se preselili kod nje, brat joj je i dalje dolazio svaki dan. Bez obzira na umor, kišu, snijeg…

Od operacije, otprilike godinu i pol, dnevno je koristila razne pripravke za koje je čula da mogu pomoći. Uz tablete koje su odredili liječnici, uzimala je biljne pripravke, graviolu, med s biljkama, nakon kojeg se krv poboljšala, vitamine, minerale, spirulinu…
– Sve što sam čula da bi možda moglo pomoći sam uzela. Ako treba umrijeti, umrijet ću, ako se borim, možda imam šanse. Tko će se boriti umjesto mene – često se pitala.

ZDRAVA SAM
– Ne znam štA mi je pomoglo od ovog svega što sam ‘trpala’ u sebe, ali mi je pomoglo. Danas sam zdrava žena. U februaru 2016. su mi rekli da je sve nestalo. I svi nalazi su nakon toga bili odlični, I dalje pijem lijekove i idem na kontrolu svakih šest mjeseci – rekla nam je. Posljedice kaže nema, a nemogućnost govora se više nije pojavila.

NEVJEROVATNA POZITIVNOST
Ni u jednom trenutku Vanda nije pomislila ‘jadna ja’. Ni u jednom trenutku nije odustala, pa ni kad joj je bilo najgore, za vrijeme zračenje i kemoterapije.
– Mozak je neotkriven dio čovjeka, to je čudo. Možda sam ja tom sigurnošću i pozitivnošću ipak utjecala na ishod bolesti. Vjerujem da da. Htjela sam živjeti – zaključila je Vanda.

Komentari

komentara