Uri Geller je popravljao satove pogledom i čitao tuđe misli kao pjesmicu

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Uri Geller je postao poznat po svijetu jer je neshvatljivom magičnom sposobnošću savijao metal bez upotrebe fizičke snage. Bio je popularan kao što su danas pjevači i nogometaši. Nikada nije otkriveno ima li on nadnaravne sposobnosti ili je varalica

U ljeto 1971. godine izraelska omladina je imala novog idola; nije to bio ni pjevač niti disk – džokej, nego magičar. Zvao se Uri Geller, i svoju je popularnost nesumnjivo zahvaljivao i činjenici da je visok, zgodan i da ima tek 24 godine. Njegove su majstorije i bile sasvim nove. Ko je ikada čuo za “čarobnjaka” koji popravlja satove pogledom? Ili koji savija kašike, lagano ih trljajući prstima? Ili lomi metalne prstenove i ne dotaknuvši ih?

To su bili samo neki od “trikova” iz Gellerovog repertoara. Čak je i poznati parapsiholog Andrija Puharić čuo za njegove “čarobnjačke majstorije”, pa je odletio iz Amerike u Izrael da bi ispitao tu pojavu. Vidio ga je u avgustu 1971. godine.

  Zamislite tri broja

Prvo što mu je upalo u oči bio je Gellerov zabavljački talent. Očigledno je rado nastupao pred mnogo publike. Geller je počeo čitati misli. Oči su mu bile povezane, a jedan je gledalac nešto napisao na ploču. Geller nikako nije mogao vidjeti ploču. Ipak je stalno tačno pogađao. Mlada publika bila je oduševljena. Puharić je znao da takve majstorije nisu bile teške ako u publici sjedi nekoliko magičarevih pomagača. No posljednji “trik” ga je dublje dojmio. Geller je najavio da će slomiti prsten ne dotičući ga; jedna je gledateljica dala svoj prsten. Morala ga je pokazati publici i držala ga je čvrsto u ruci. Geller je na nekoliko sekundi položio ruku na njenu. Kada je otvorila šaku prsten je bio slomljen. Nakon predstave Puharić ga je zamolio da mu omogući da sljedećeg dana zajedno izvedu nekoliko pokusa. Izraelac je pristao.

Sljedećeg dana već prva izvedba je uvjerila parapsihologa u vjerodostojnost Gellerovih sposobnosti. Geller je stavio bilježnicu na stol i zamolio Puharića da zamisli tri broja. Ovaj je izabrao četiri, tri i dva.

– Okrenite sada bilježnicu – zamolio je  Geller. Tu su bila zaista sva tri broja – četiri, tri i dva. Stajali su tamo već prije nego što ih je Puharić zamislio. Geller je uticao na njega da se odluči za ta tri broja. Prema tome, Geller ima sposobnost da hipnotizira pomoću telepatije. Ali nije jasno mogu li se time objasniti slijedeći neugodni i nevjerovatni događaji.

Geller je, uporno gledajući toplomjer, postigao da se živa u njemu digne, pomaknuo je iglu kompasa samo koncentracijom i skrenuo je mlaz vode približivši mu prst. Puharić je zaključio da Geller nije mađioničar, nego pravi medij. Mogao je duhom vladati magijom. Ta sposobnost poznata je pod imenom “Psihokineza”. Geller je priznao da ne zna kako je došao do te moći. Osjetio ju je već kao malo dijete.

Zbunjeni roditelji

Kao šestogodišnjak primijetio je da može čitati majčine misli. Jednog dana je došla s neke proslave na kojoj se kartalo za novac. Geller ju je pogledao i mogao je tačno reći koliko je izgubila na kartama. Kada je krenuo u školu, očuh mu je poklonio sat, ali je taj sat uvijek pokazivao pogrešno vrijeme. Dok ga je jednog dana intenzivno posmatrao primijetio je kako se kazaljke sve brže kreću. Tada mu se javlja pomisao da je on to sam izazvao. Još nije mogao vladati svojom nepredvidom sposobnošću.

Kada je jednom u nekom restoranu jeo supu, pukla mu je kašika. Za susjednim su se stolovima svijale kašike i viljuške. Gellerovi su roditelji bili tako uznemireni da su se bavili mišlju da ga dadnu pregledati kod psihijatra. Kada mu je bilo 13 godina počeo je ovladavati svojim moćima. Koncentriravši se, nasilno je otvorio lokot na biciklu i naučio je čitati misli marljivih učenika kada su pisali školske zadaće. Morao je samo buljiti njima u potiljak.

Puharić je bio oduševljen; činilo se da je napravio otkriće stoljeća. Još od osnivanja poznatog Engleskog društva za parapsihologiju 1882. godine bavili su se naučnici podrobno medijima i pokušavali otkriti izvor njihove moći. To im nikada nije uspjelo, jer mediji ne mogu po volji uključiti i isključiti svoje moći.

Ali sve je proteklo drugačije nego što se očekivalo. Ujutro 1. decembra 1971. Puharić je hipnotizirao Gellera ne bi li možda saznao nešto o izvoru njegovih moći. Pitao ga je gdje se nalazi. Geller je odgovorio da se nalazi u jednoj spilji na Kipru – gdje je živjela njegova porodica kada je imao 13 godina. Dodao je da još ne smije o tome govoriti. Puharić je pošao s njim dublje u prošlost i Geller je počeo govoriti hebrejski – prvi jezik koji je naučio. Opisao je događaj koji se dogodio kada je imao tri godine.

 Metalni glas

Dok je Geller opisivao taj događaj, čuli su Puharić i njegove kolege glas koji je Puharić opisao kao “nezemaljski i metalan”. Glas je rekao: ”Mi smo našli Urija u parku kada mu je bilo tri godine. On je naš saveznik koji će pomoći čovječanstvu. Mi smo ga u parku programirali”.

Glas je dalje objasnio da se svijet nalazi pred svjetskim ratom, a Uri je “programiran” da otkloni katastrofu. Glas je zanijemio. Kada se Geller probudio, nije znao šta se desilo. Onda mu je Puharić odvrtio magnetofonsku ploču. Uznemiren ,Geller je rekao: “Ne mogu se toga sjetiti”. Onda je metalni glas počeo ponovo govoriti. Geller je brzo izvadio vrpcu iz magnetofona: dok ju je držao u ruci, vrpca je odjednom nestala. Geller je pojurio iz sobe. Kada su ga nešto kasnije našli, djelovao je zbunjeno, vrpci nije bilo ni traga ni glasa.

Što se desilo? Skeptici bi rekli da je Geller sam proizveo glas iz trbuha i da je zatim sakrio vrpcu u rukav kako se pri kasnijem istraživanju ne bi dokazala sličnost njegovog vlastitog glasa sa glasom “bića iz svemira”. Ali prema Puhariću i njegovim saradnicima glas je dolazio odozgo i zvučao je kao da ga proizvodi kompjuter. Čak da je u tom slučaju Gelleru i pošlo za rukom prevariti cijeli niz izvježbanih promatrača, to je bilo nemoguće u kasnijim događajima o kojima izvještava Puharić. Bestjelesni glas je bio samo početak serije čudnih događaja, koji su na kraju doveli do toga da svjetska javnost nije mogla povjerovati u Gellerove nadnaravne moći.

I slijedećeg dana su ponovo snimali seansu hipnoze s Gellerom. Po drugi puta ga je prekinuo “glas” i govorio o ratu. Kada su se Puharić i Geller odvezli s vrpcom, ona im  se odjednom rasplinula u zraku. Od toga trenutka bi svako malo tajanstvena bića napravila nešto od čega bi im se dizala kosa na glavi. Palili su se i gasili motori automobila, “teleportirali” su Puharićevu torbu za spise iz njegove kuće u New Yorku u njegov stan u Tel Avivu. Kada su Geller i Puharić posjetili jednu vojnu bazu da bi nastupili pred vojnicima, nebom ih je slijedilo crveno svjetlo, koje je ostalo nevidljivo njihovoj vojničkoj pratnji. Da li se radilo o šali? Ili triku? Puharić je bio uvjeren da je prijevara isključena. Nekoliko godina ranije mu je jedan medij saopćio poruke tajanstvenih bića, koja su se nazivala “devetoricom” i koja su tvrdila da su iz svemira. Prilikom jedne hipnotičke seanse zapitao je Puharić Gellera dolazi li glas od “Devetorice”, što je ovaj potvrdio.

Treba li iz toga zaključiti da “Devetorica” zaista postoje i da su izabrali Gellera za svog poslanika na Zemlji? To je teško prihvatiti – ni sam Geller u to ne vjeruje. On je zbunjen i priznaje da ga događaji koje Puharić opisuje čine vrlo nesigurnim i da za njih nema objašnjenja.

ZNAK DEVETORICE

U knjizi o Uriju nalazi se izvještaj o još jednom događaju koji je utjecao na to da je Geller putovanje po Njemačkoj započeo bez Puharića. Kada je 1. juna 1972. godine ušao u svoj stan, našao je na otiraču Puharićevo pismo, u kojem ga ovaj obavještava da slijedeća tri mjeseca neće moći otići iz SAD-a. Geller je preko Rima odletio u Minhen i odatle ga nazvao da bi saznao zašto je odgodio dolazak. Ali ovaj ga je iznenađeno uvjeravao da mu nije napisao pismo. Obojica su pomislili da je pismo sigurno novi “znak” Devetorice. Tome u prilog je govorila i činjenica da je Gelleru, dok se vozio avionom, pismo nestalo iz džepa košulje. Očigledno ga je vlasnik metalnog glasa dematerijalizirao. Jednostavnije bi bilo objašnjenje da je Geller izmislio pismo. No pojavljivanje i nestanak pisma nisu ništa manje vjerodostojni od svih drugih neobjašnjivih događaja o kojima piše Puharić.

Komentari

komentara