Upoznajte Mufida Kozlića, slijepog graditelja maketa džamija: OČI NE VIDE, ALI VIDI SRCE!

Kada sam ostao I bez vida na drugo oko, jedino sam se brinuo kaku ću se dalje snaći. Iz jednog rahatluka gdje sam vidio plavetnilo neba, zelenilo šuma, livada, puteva, ljudi, iz takvih nekakvih ljepota, sad dolaziš u tamu. Uvijek sam volio drvo i stolariju. Otac je sa amidžama imao stolariju i ja sam kao mali volio da uđem, kada nije bilo nikoga, da nešto malo kao uradim. Tako da mi je to ostalo u krvi. Jednostavno volim miris drveta i volim kada nešto napravim da to ljudi vide – kaže Kozlić.

Uskim i strmim ulicama dolazi se do sela Vukotići na nadmorskoj visini od skoro 900 metara. Selo je nekih tridesetak kilometara udaljeno od Zenice.

U podrumu porodične kuće u improviziranoj stolarskoj radnji je Mufid Kozlić, slijepi majstor koji od drveta gradi makete džamija. Mufid je oženjen i otac je troje djece. Rođen je sedamdesetih godina kao sasvim normalno dijete.

– Dok sam kao dječak išao u osnovnu školu, igrajući se sa drugom djecom neko me je kamenom pogodio u desno oko. Hitno sam prebačen u bolnicu. Oko nije bilo za operaciju i ljekari su pokušali injekcijama da mi ublaže bol, ali nažalost tada sam na desno oko izgubio pedeset posto vida.

Devet operacija

Kaže, da je, nakon gubitka vida u jednom oku, nastavio školovanje.

“Bilo je teško. Na jedno oko vidim, na drugo ne vidim. Bilo je teško da sa table sve prepišem. U tom periodu sam morao naučiti da brzo pišem. Dok nastavnici govore ja sam sebi zapisivao u svesku. Nekako sam uspio završiti osnovnu školu, a za dalje više nisam imao mogućnosti, a naočale nikada nisam mogao nositi – priča Kozlić.

Zbog problema sa vidom nije služio ni vojsku bivše države. U maju 1995. godine oko mu je oboljelo od ablacije i ubrzo je ostao bez vida na tom oku.

– Poslije rata u Bosni i Hercegovini sam se oženio, dobio djecu i potražio posao u stolariji. Radio sam kuhinjske elemente i neke sitne poslove. Radio sam do 2007. godine kada je zbog ablacije retine stradalo i lijevo oko. Imao sam devet operacija i sve je bilo uzalud, ostao sam slijep – pojašnjava Kozlić.

Nakon ablacije retine ostao potpuno slijep

Ističe da mu to što je ostao bez vida ne predstavlja neki problem. Kreće se pomoću štapa, ali voli da uvijek ima nekoga pored sebe da se ne bi povrijedio.

“Jedino sam se brinuo kaku ću se dalje snaći. Iz jednog rahatluka gdje sam vidio plavetnilo neba, zelenilo šuma, livada, puteva, ljudi, iz takvih nekakvih ljepota, sad dolaziš u tamu. Uvijek sam volio drvo i stolariju. Od djetinjstva. Otac je sa amidžama imao stolariju i ja sam kao mali volio da uđem, kada nije bilo nikoga, da nešto malo kao uradim. Kao dijete, radoznalost, ali uvijek sam volio to. Tako da mi je to ostalo u krvi. Jednostavno volim miris drveta i volim kada nešto napravim da to ljudi vide – kaže Kozlić.

Nakon što je ostao bez vida počeo je da razmišlja šta bi mogao da radi i kako.

“Bilo je nezgodno. Nisam znao kakvim materijalima se mogu služiti. Tražio sam na internetu, ali za slijepe nije bilo ništa o tome šta i kako bih mogao raditi. Pokušao sam isprva sa gipsom, kartonom sa nekim drugim materijalima, ali to nije davalo rezultate. Došao sam na ideju da koristim lesomal i drvo. I tako sam radio polako i došao do ovoga gdje sam sada, Više nisam amater – s ponosom govori.

“Znao sam vrlo dobro koliko su stolarske mašine opasne pri korištenju. Ne znam kako drugi slijepi ljudi, ali ja kada sam izgubio vid gdje god da idem ili nešto dodirujem ja sebi u glavi pravim sliku, projekciju. Bilo šta da dodirnem, neki oblik, kocka, pravugaonik, bilo šta. Čim dodirnem vrhovima prstiju neki predmet, alat, bila to kliješta, testera, skalpel, čekić, ja odmah znam o čemu se radi. Jedino što ne znam koje je boje – navodi Kozlić i dodaje:

“Znam kako izgleda džamija. Nekada kada sam video, radio sam neke džamije od drveta. Jednostvano znam kako igleda kupola, kako izgleda munara. Ulaze, prozore i vrata prilagodim sebi onako kako mi mašine dozvoljavaju.”

Kaže da je na početkua sve radio rukama, bez ikakvih mašina. Osnovni alati su mu bili skalpel i testera.

“Skalpelom sam se ispraksirao kao hirurg. Mogao bih na hirurgiji raditi. Skalpel mi je sada poput olovke. Tako da mi je ispočetka malo otac pomogao kod odabira drveta za makete, a poslije bih ja to sve sklapao. Trebalo mi je tada i dvadesetak dana da napravim i sklopim jednu džamiju. Bile su to male makete, ali sam htio da vidim kako mi to ide. I išlo je polahko. Dio po dio i sklopilo se i ličilo je na nešto. Tada sam ustvari htio da vidim i šta mi to treba da bi se bavio izradom džamija i obradom maketa. Trebale su mi dvije tri mašine u tom vremenu. Poslije sam ih nabavio i sada sam potpuno samostalan što se tiče izrade dijelova za makete – rekao je Kozlić.

Uživanje u radionici

U početku je, naglašava Kozlić, sve bilo samo hobi. Htio je da nešto uradi, da pokaže prijateljima, da vidi kako će to proči.

“Na početku i nije baš nešto prošlo. Mnogi su mi tada govorili ne gubi nadu, krenut će to, ne može odjednom. I tako je i išlo to, jedna po jedna, sve ljepša od ljepše. Krenuo sam sa prodajom, pa su to ljudi vidjeli, zvali me, tražili da im pravim. Krenulo je. Sada već ne mogu reći da je hobi.

Trenutno mašine koje imam mogu sa njima raditi, ali fale mi još dvije. Aku zavrtaljka šarafa, jer trenutno šarafe zavrćem ručno šarafcigerom. Planiram je svakako kupiti ako Bog da kada prodam ove džamije koje trenutno imam naručene i koje radim. I druga mašina je brus sa kojim najviše radim kada su kupole, munare i šerefeti u pitanju. Imam jedan, ali je mali i već je dotrajao. Njegova je cijena visoka pa za to trebam još raditi kako bih skupio novac da ga kupim – naglašava Kozlić.

Kako bi u poslu imao prave mjere morao je na jednu letvu od drveta urezati zube, u čemu mu je pomogao brat da ih ispravno odmjere i urežu. Međutim, sada je od prijatelja iz inostranstva dobio originalni pribor za crtanje na brajevom pismu, linijar, uglomjer i šestar, što mu je mnogo olakšalo rad.

“Neko sluša muziku, neko uživa uz TV serije. Ja uživam u radionici. Uživam da nešto radim, i te mašine koje imam, jednostavno kada radim sa njima odmaram se. Ne razmišljam puno. Ne luta mi mozak. Ne vraćam se unazad nikada da se pitam zašto je ovako ili zašto nije moglo biti nešto drugo. To samo poremeti psihu, jednostavno samo gledam naprijed.

Kada sam u radionici onda sam zamišljen kako treba da uradim svaki detalj koji imam u glavi, koji sam skicirao i koji moram da sprovedem u djelo. Od komada špere, drveta. Razmišljam kako da napravim male stubove, munaru, kupolu, šerefet i to je moja zanimacija. O drugome uopšte ne razmišljam jer i nemam vremena da razmišljam o drugim stvarima. Moram da pazim na sigurnost, da ne ozlijedim prste i ruke – priča čudotvorac iz Vukotića.

Svi fajlovi su u glavi

Veli da su svi njegovi fajlovi u glavi. Jednostavno nema ništa, jer mu je sve zapisano u glavi. Dobro zna šta mu treba za posao i to pripremi ranije.

– Samo ležati ili gledati televiziju ili čitati nešto po Facebooku tu nema neke velike koristi. Danas hvala Bogu imamo mogućnosti da čitamo knjige, da pišemo, da nešto radimo. Jednostavno da uživamo u svome životu i da ne osjetimo da smo u nekom hendikepu. Da li je to vid, sluh, da smo u invalidskim kolicima, bilo šta. Bog je iskušao svakog od nas na različite načine, ali uvijek ima rješenje za sve probleme – zaključio je Kozlić.

 

 

error: Content is protected !!