U razvijenim zemljama svako domaćinstvo ima svoga psihologa i psihijatra, kod nas i budalu kriju da je njihov pacijent

Piše: prof. Selim Ljuljanović

Odnos kako laika tako i medicinara prema psiholozima i psihijatrima je duboko ambivalentan. Iza brojnih viceva o psihijatrima u kojima se oni ismijavaju i omalovažavaju krije se latentni strah ili strahopoštovanje od psihologa i psihijatra kao od čovjeka koji može da dokuči one dijelove naše psihe i intime koje skrivamo pred drugima i za koje nam je stalo da se nikada ne objelodane

Iako u razvijenim zemljama svaka porodica ima svog psihologa i psihijatra, u Bosni i Hercegovini se i dalje ove specijaliste rijetko posjećuju. Kod njih odlaze samo ljudi kod kojih je duševna bolest u poodmakloj fazi. Porodica mentalne bolesnike krije u kućama ili ustanovama za liječenje ovih bolesti. Ukoliko i postoje psihički problemi kod zdravih ljudi, oni se češće liječe razgovorima i psihoaktivnim supstancama nego odlaskom kod stručnjaka.

Familije onih sa psihičkim problemima i dalje ne podržavaju ovaj vid liječenja. Čak će većina njih prije trpjeti sve hirove bolesnika i teške patnje, nego li dati podršku da se ode kod psihologa ili psihijatra. Jer kad se jednom ode, ta porodica, bar po uvriježenom mišljenju, postaje obilježena kod naroda.

Na osnovu moga bogatog iskustva pokušat ću da odgovorim zašto Bosanci i Hercegovci rijetko posjećuju psihologe ili psihijatre? Zašto odlazak kod ovakvih specijalista ne može biti nalik onom odlasku kod zubara, ortopeda, dermatologa, neurologa? Da li je u pitanju strah, stid ili nešto sasvim treće…?

Strah od reakcija sredine

Moje je objašnjenje da su se u davnim vremenima psihički poremećaji svodili na neke natprirodne pojave na koje djeluju zli duhovi i najčešće su liječeni magijom, raznim čajevima i parapsihološkim tehnikama. I danas, kod nas ima ljekara vidovnjaka, vračara kojima se ljudi mnogo češće obraćaju nego psiholozima ili psihijatrima.

Dugo je kroz historiju duševni život bio u vlasti filozofije, religije i raznih vračeva. Tek grčka medicina počinje ozbiljnije da se bavi psihom. I sam Platon je rekao da duševnog bolesnika ne treba pokazivati po gradu, već ga držati u kući i brižljivo liječiti. Znači, nije to samo pojava u Bosni. To je pojava u čitavom svijetu.

Kome će se psihički labilan čovjek obratiti za pomoć zavisi od njegove psihičke prosvjećenosti, od socijalno-ekonomskog statusa, ugleda… Naravno, zavisi i od iskustva da li je neko već liječen kod psihologa ili psihijatra. Odnos kako laika tako i medicinara pogotovo prema psihijatrima je duboko ambivalentan. On se pojavljuje čak i u vicevima. Iza brojnih viceva o psihijatrima u kojima se oni ismijavaju i omalovažavaju krije se latentni strah ili strahopoštovanje od psihologa i psihijatra kao od čovjeka koji može da dokuči one dijelove naše psihe i intime koje skrivamo pred drugima i za koje nam je stalo da se nikada ne saznaju i objelodane.

Svi ljudi se na neki način plaše psihologa i psihijatra. Kao da će upravo oni prvi pročitati njihovu dušu. Ono što je kod nas izraženo je ta činjenica da će poslije odlaska kod psihologa ili psihijatra ljudi pokazati prstom u nas. Upravo zbog toga naš čovjek izbjegava ove vrste pregleda. Većina, nažalost, čeka da se razvije bolest i da se nešto krupno desi, pa tek onda traže pomoć psihologa ili psihijatra.

Medikamenti ili psihijatar?

Svjedoci smo da postoje ona delikatna doba u razvoju čovjeka, (recimo pubertet, klimaks, menopauza…) i umjesto da se upravo tada što više obraćamo psihologu ili psihijatrima, kako bi se lakše prevazišli ovi periodi u razvoju, ljudi često pribjegavaju zloupotrebi psihoaktivnih supstanci i velikoj upotrebi tableta. U svakoj našoj kući postoje razni bensendini, bromazepani koji se upotrebljavaju previše i bez kontrole.

Bilo bi bolje da se čovjek što češće obraća psiohlogu ili psihijatru za savjet i da psiholog ili psihijatar na neki način postane dio naših života. Za sve oblike poremećenog duševnog ponašanja veoma je korisno učešće porodice i okoline, to jeste onih iz neposrednog okruženja. To se odnosi i na bolesne i na zdrave ljude.

Meni često društvo kaže i psihijatru, i psihologu je potreban psihijatar. Znači i zdravom čovjeku i onom koji je bolestan ponekad treba savjet psihologa ili psihijatra. Ja mislim i smatram da veliki utjecaj tradicije, ali i strah odbijaju ljude da odu na pregled i razgovore kod psihologa ili psihijatra.

U balkanskim zemljama taj jaki tradicijski kod, potreba da se sakriju svi problemi ljudi i strah čine da se mnogi duševni bolesnici ne liječe adekvatno. Međutim, i u BiH se uviđa potreba za psihologom i psihijatrom, sve je više psihijatrijskih i psiholoških savjetovališta, prije svega za bračne probleme, mada ima stručnjaka i za ostale životne tegobe.

U skoroj budućnosti nadam se da ćemo se i mi napokon ponašati kao razvijeni svijet i sve češće prepuštati stručnjacima da rješavaju krizne situacije u našim životima koje su neizbježne.

Lični psiholozi

Kod nas u Bosni odnos prema psiholozima i psihijatrima mnogo se razlikuje od odnosa prema ovim doktorima u razvijenim zemljama. Tamo psiholog ili psihijatar je sastavni dio čovjekovog života i kotira vrlo visoko. U razvijenom svijetu psiholozi i psihijatri su broj jedan na hijerarhiji zdravstvenih radnika.

Čovjek savremenog doba u razvijenoj zemlji se često obraća psihologu ili psihijatru. Recimo, kad dobro plaćeni košarkaš prelazi iz jednog kluba u drugi klub za velike sume novca, ili ako  neko preko noći postane jako popularan, ili ako dijete prelazi iz jedne škole u drugu – u svim tim slučajevima se ljudi obraćaju psihologu ili psihijatru koji im pomaže da se prilagode određenim novonastalim okolnostima. Čak i kod promjene radnog mjesta konsultiraju se ovi stručnjaci.

Niski procenti uspješnosti u bolnici

Nadam se da nećemo dozvoliti da nekog teškog psihijatrijskog bolesnika zatvorimo u kući i da ga krijemo do onog trenutka dok on ne počinje da smeta okolini. Onda ga dovodimo u psihijatrijsku bolnicu, gdje treba da ostane do kraja života.

Kod lakših oboljenja, kao kod alkoholizma ili narkomanije ljudi takođe misle da te bolesnike treba prevariti, vezati ih i dovesti u bolnicu, te ih tu ostaviti da ih doktor izliječi. To je greška! Statistika kazuje da se u savremenoj psihijatriji samo dva posto narkomana liječi hospitalno. Isti je slučaj i sa ostalim lakšim psihijatrijskim oboljenjima, koja se također hospitalizuju vrlo kratko.

(arhiv Aure)