U davna vremena u Bosanskoj krajini svadbe su poprimale kultni značaj: Lijepu nevjestu je od zlih uroka štitila niska dukata

Obred udaje pratila su i magična vjerovanja; djevojka koja se udaje lupila bi nogom od avliju, poželivši tako i drugim djevojkama da brzo krenu za njom

U Bosanskoj krajini narodni običaji bošnjačkog stanovništva imali su svoje posebne specifičnosti, ali i sličnosti sa običajima u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Novo vrijeme je mnogo toga promijenilo, pa se još jedino stari adeti čuvaju u folklornim sekcijama pri kulturno-umjetničkim društvima.

Dobri poznavaoci ovakve tradicije, koja u praksi neminovno gubi utrku sa modernijim vremenima, kažu kako je “Kladuška svadbarica” jedinstvena po mnogo čemu. U dobra stara vremena u Bosanskoj krajini svadbe su imale kultni značaj. Danima su se pripremale, danima trajale, a mjesecima se prepričavale  na sijelima i teferičima.

Polazak “za Suncem”

Običaj je bio da djevojke kite svatove cvijećem i novim peškirima. Ako je mladoženja bio iz imućnije porodice, na svadbu bi se pozivali muzičari romske populacije, koji bi svirkom još više razveselili svatovska srca i događaj učinili ljepšim i veličanstvenijim. Uz muziku “svirci” su uzvikivali:

– Mašalna išalna, dok se nebo išara!

Nevjestu su kitili dukatima. Niska dukata i sjaj zlata još više bi isticali ljepotu “mlade”, ali u isto vrijeme sjaj dukata služio je kao zaštita od zlih uroka. Pjevalo se i igralo. Pucalo se iz pušaka. Palila se vatra. Uz vatru, bezbeli, opet se pjevalo i igralo.

Obred udaje pratila su i magična vjerovanja. Djevojka koja se udavala, lupila bi nogom od avliju, u isto vrijeme i sluteći i poželivši tako i drugim djevojkama ili svojim sestrama brzu udaju. Da za njom brzo krenu iz roditeljskog doma. Imitativna magija krajiške svadbe nalagala je da se mlada posipa pšenicom, simbolom plodnosti, bombonama i parama, simbolom slasti i bogatstva.

Prije toga, neko od domaćina, obično onaj najstariji, učeći dovu, okrenuo bi mladu “za Suncem”. Od davnina posebno se pazilo u vjerovanjima za prizivanje dobrog usuda i sreće da se pazi na smjer putanje Sunca, što potječe iz starog bosanskog kulta Sunca. Kad bi polazili od mladine kuće, namještalo se da svatovi idu “za Suncem”, pa se unaprijed planirao takav put.

Počast kućnom pragu

Prije nego što bi nevjesta ušla u mladoženjinu kuću, odala bi počast kućnom pragu, uzvišenom simbolu doma. Poljubila je prag, prethodno prekrivši ga svojom mahramicom. Obavezno bi u kuću ukoračila desnom nogom. Ušavši u novi dom prišla bi ognjištu. “Za sreću”, u vatru je bacala svoju maramicu. Tim činom ona je i doslovno ušla u novu familiju, jer bacanjem mahramice raskinula bi svaku vezu sa roditeljskim domom. Mladenci su se nudili zašećerenom vodom, kako bi im zajednički život bio sladak, a ostatak se prosipao pod mladu voćku, u želji da im brak bude rodan. Da mladim supružnicima kuća bude puna djece!

(aura.ba)

 

Komentari

komentara