U 55-oj godini Hidajet Saltaga prestao mucati: KAD SAM NA POŠTI TRAŽIO PISMO, SAMO SAM PONAVLJAO DAJ MI P… P…PI… PI…

Ima i jedna zanimljiva zgoda iz pošte. Od službenice na šalteru je želio da preuzme preporučenu pošiljku. Ali, nikako da to izgovori. Samo je ponavljao onoj atraktivnoj službenici „Želim p…,p…. p….“. Neko se nasmijao, te dodao „Pa daj, bona momku!“.

Hidajet Saltaga, 55 – godišnji metalski radnik iz Kaknja još uvijek ne vjeruje svome glasu i jeziku, a skoro tri mjeseca, kaže nije mu „zapela“ ni jedna riječ. Nije zamucao! Njegov govor teče savršeno, nema prekidanja, zamuckivanja, nervoze, straha od reakcije ljudi ili izbjegavanja razgovora gdje god je to moguće.
– Od kada znam za sebe, mucao sam. Roditelji su mi pričali da sam tu govornu manu „zaradio“ kao trogodišnjak. Ujeo me pas i nakon toga šoka nikada nisam uspio ustabiliti svoj govor – kaže Hidajet.

Društvena osoba

Mučilo ga je to kroz djetinjstvo, srednju dob, pa sve do rane starosti. Bile su te tegobe s kojima se, s manje ili više nosio svakodnevno. Doduše, nije to bilo klasično mucanje, već na momente otežano izgovaranje ponekih riječi i u određenim prilikama

– Bilo je situacija kada sam se baš mučio da uizgovorim neku riječ, samo kažem prvo slovo, pa ga ponavljam, pa je jedva prevalim preko jezika – ukratko nam opisuje neke detalje iz svoga života.

Hidajet je, inače, društvena osoba. Nije mu mrsko ni pričati, ponekad bi volio da njegiova priča ne staje. Ali, nije mu sudbina tako odredila.

– To mucanje mi je bezbroj puta donijelo jako puno problema, naročito u osnovnoj školi. Pa onda s djevojkama… Ne moraju ti ni dati do znanja da su primijetili tvoje mucanje, ali ja već osjećam neki teret na duši. Još više se uspaničim i počinjem povlačiti u sebe.

Ima i jedna zanimljiva zgoda iz pošte. Od službenice na šalteru je želio da preuzme preporučenu pošiljku. Ali, nikako da to izgovori. Samo je ponavljao onoj atraktivnoj službenici „Želim p…,p…. p….“.

Neko se nasmijao, te dodao „Pa daj, bona momku!“.

– Dešavalo se da „zakočim“, pa da mi treba minuta do dvije da izgovorim riječ. Kao da je nastupala paraliza govora. Zanimljivo je da to nije bilo uvijek, samo u određenim situacijama i sa određenim ljudima. Naprimjer kod upoznavanja sa djevojkama uvijek bih zamuckivao, a ako bi se ona nasmiješila nastupala bi katastrofa. Tada bih još više mucao – ispričao je Hidajet.

Zbog ovog problema ponekad bi se povlačio u izolaciju, izbjegavao društva i razgovore. Tako je, kaže, sebi olakšavao život.
– Ja ne mogu kriviti ljude koji reaguju tako kako reaguju na nečije mucanje, ali sam se bezbroj puta uvjerio da je njihova reakcija još više usložnjavala moj problem, kao da je provocirala moje mucanje – objašnjava nam.

6 tretmana

U tim komunikacijama sa okolinom rijetko da je naišao na bezobrazne ljude ili provokatore, ali je uočio da njegovi sagovornici nastoje što brže završiti razgovor sa njim. Čak su i nastavnici u školi kraće ga ispitivali, a forsirali su pismeno da im odgovara na školske zadatke.

Zbog problema sa mucanjem odlazio je kod logopeda, pokušavao vježbama da normalizira govor. Nije bilo nekog značajnijeg pomaka.

Obilazio je i hodže, saljevali su mu i strave. Svi su govorili da su strahovi glavni krivac za njegovo mucanje, ali da mu ne mogu pomoći. Krajem avgusta prošle godine obratio se efendiji Mehmedu iz Semizovca.

– Efendija mnogo mi je teško. Volio bih da ne mucam – kazao je za vrijeme prvog kontakta.

Semizovački efencija Mehmed nije ništa obećavao, već je tabirio „svoje ćitabe“, a onda mu kazao da će sve ovo potrajati najmanje pola godine, te da se od Hidajeta traži strpljivost i disciplina prilikom provođenja duhovnih tretmana.

– Uz Božiju pomoć uklonićemo vaše strahove, a oni su okidač za mucanje – kazao je efendija Mehmed, te mu ispričao iskustvo jednog pacijenta kojeg je uspješno izliječio duhovnim tretmanima. I kod tog pacijenta mucanje je bilo povezano sa strahovima.

Hidajet se ponadao da će i njemu pomoći, te je odlučio pokušati. Skoro tri mjeseca su prošla, a on je bio na „nultoj“ tački. Imao je osjećaj da se ništa ne dešava, i dalje je mucao, imao strahove prilikom izgovora, naprezao se da ponekad nešto objasni. A onda je odčepilo. Bilo je to nakon četvrog tretmana. Kao da mi je neko jezik „odvezao“ i skinuo teret s jezika. Riječi su mnogo lakše izlazile iz usta.

– Nastavio sam dolaziti svakog mjeseca na tretmane. Na šesti sam došao, a da mi nije ni trebao. Efendija je bio prezadovoljan, dao mi je neko pismo da ga pročitam; pročitao sam ga u dahu, bez mucanja ili naprezanja.

Pet mjeseci kasnije Hidajet se osjeća sjajno, njegove govorne mane su prošlost. Jedino što žali jeste to što ga sudbina ranije nije odvela do semizovačkog efendije Mehmeda.

Komentari

komentara