Tragom narodnih vjerovanja: Ako petkom i nedjeljom metete po kući, iz nje ćete izmesti sav berićet

Kako bi se sačuvao kućni berićet, uoči petka ili Jurjeva pomete se kuća na dvije kamare (hrpice), a domaćica koja to radi govorila bi: “Dževap činim mu, dedžiji džep čanak”, da bi potom smeće sa obje kamare pomiješala, pokupila, bacila i tri puta pljunula u metlu

Jedno od vjerovanja kako sačuvati berićet u kući, koje je upražnjavano uglavnom među bošnjačkim seoskim stanovništvom u gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine, kazuje kako domaćin ne smije nikada dozvoliti da se kuća petkom i nedjeljom pomete, jer će se berićet iz kuće izmesti. Te dane ne valja ni volove u jaram hvatati, niti se na kućnu čeljad srditi.

Kako bi se sačuvao kućni berićet, uoči petka ili Jurjeva pomete se kuća na dvije kamare (hrpice), a domaćica koja to radi govori:

“Dževap činim mu, dedžiji džep čanak.

Potom se smeće sa obje kamare pomiješa, pokupi i baci prema Kibletu i tri puta pljune u metlu. Kada bi se useljavalo u novosagrađenu kuću najprije bi se naložila vatra (nerijetko bi to bilo ognjište sa verigama) od sitnog granja koje je voda nanijela, kako bi u novom domu uvijek bilo berićeta. Neki bi to činili i sa pticom, pa kada useljavaju puste pticu da leti po kući. Bio je to znak da sreća leti po kući kao ptica.

Ništa se nije moglo uporediti sa hljebom, vodom i vatrom. Hljeb ili kruh se ljubio prije nego što se stavljao u usta, a isto tako kada bi pala mrvica sa sofre na prostirku. Pri tome bi domaćin govorio djetetu kako je sva snaga u mrvici, a ko bi je pogazio počinio bi veliki grijeh ili, govorilo se, “moglo bi ga sapresti zlo”.

Ko bi se pak za sofrom porezao, bio je to znak da će se kajati od nekog posla kojeg je uradio, ili od riječi koju je “nakrivo” izgovorio. Kako je vatra na ognjištu predstavljala u isto vrijeme i svjetlost (u noćima) i moć grijanja, uz sve druge spoznaje “kako bez vatre nema toplog nimeta-kruha”, govorilo bi se kako u vatru ne valja pljuvati, a posebno je grijeh onome koji u nju mokri.

Također se vjerovalo kako ne treba iz kuće nikom ništa davati da iznese, čak ni najboljim prijateljima. Sve što je domaćin želio dati, izlazio je za gostom (musafirom) preko kućnog praga i darovao bi ga prilikom ispraćajnog pozdrava. Zato je bilo normalno vidjeti domaćina da nosi kesu dok prati goste. U suprotnom da to gost učini, svjesno ili nesvjesno, odnio bi nafaku iz kuće.

Važilo je pravilo i kod gostiju (musafira). Ni najbolji prijatelj, koji bi pošao iz domaćinove kuće, nije trebao zatražiti ništa, pa makar čašu vode, jer ne bi to bilo uredu od njega. Svjesno ili ne, iskazao bi zavidnost domaćinu, sluteći njegovu propast. Otud je opreznost bila značajna vrlina.(aura.ba/M. SMAJLOVIĆ)

error: Content is protected !!