TITOVA PARTIZANKA BAKA JELKA: Kakva je država iz koje narod odlazi?

Iza Jelke Milić iz laktaškog sela Petoševci, poznatije po nadimku Mlada, je stotinu ljeta. Dok je udarila „dlan o dlan“ stotka je proletjela, a sve kao da je bilo juče!! A ona je živa knjiga istorije.

Rođena tri godine poslije završetka Prvog, a napunila punoljetstvo i udala se dvije godine prije početka Drugog svjetskog rata, u kojem je bila partizanka i borac za oslobođenje od fašizma.

Zašto je svi zovu „mlada“?

Drugi svjetski rat, njeno partizansko vojevanje, ustaško hapšenje i zatvorski dani, oslobođenje tadašnje zemlje, omladinske radne akcije su osim porodice, podizanja djece, šnajderaja i teških njivskih poslova, najvažnije Jelkino životno poglavlje. Zanimljivo je da je bolej poznaju kao „Mlada Milić“, nego po rođenom imenu.

“Tako me zovu od 1939. godine, kada sam se udala za moga mućža Miloša Milića. Zatekla sam zaovu Jelku. Nju su zvali imenom, a mene su prozvali mladom. Kako tada, tako i sada. Čak i na pismima koja sam dobijala uvijek je adresirano na Mladu Milić, a ne Jelku – priča baka Mlada.

Jelka se udala za Miloša Milića 21. septembra 1939. godine, s kojim se izrodila troje djece. On je umro prije 20 godina. Najstarija Stojanka živi na Floridi, sin Stojan je u Banjaluci, a najmlađi Vele živi s majkom.

On je, kaže, njena desna i lijeva ruka, oslonac i snaga, razgovor i sreća.

” Živjeli ovdje u Petoševcima neki Đuro i Draginja, sami, pa uvijek razgovaraju… Ko prolazi pored njihove kuće pomisli da je puna kuća čeljadi, stalno razgovaraju, nadmeću se. Zato ja kažem, Vele, nas dvoje kao Đuro i Draginja – duhovito Jelka opisuje odnos sa sinom, ali ne zaboravlja da pohvali i drugih dvoje, Stojanku i Stojana i njihove potomke.

“Dobro sam, uvijek raspoložena, vesela, bistre glave i pameti. Svaki dan za mene je radost, sreća, a bilo ih je u mome životu, kako mi je Vele izračunao, čak 36.500 dana za stotinu godina. Tako bi trebalo biti, ako je računica tačna. Svirala sam trorednu bijelu harmoniku u Drugom svjetskom ratu i jačala moral drugovima. Kupio mi je brat, koji je vojevao na Kozari. Poslije rata išla sam na igranke, svirala, pjevala i kolo vodila – podsjeća Jelka na svoju mladost.

Hapšenja

U Drugom svjetskom ratu više puta su je hapsili Nijemci i ustaše, a tamnovala je u takozvanoj Poljokanovoj kući.

“Izdao me, pod pritiskom, uhapšeni partizan kojem sam dostavila oružje. Nijemci su kuću pretresli, kosu mi raščupali, perušinu iz kreveta istresli, sve preturili i odveli me. Na polasku, kada su me u vozilo ugurali, majka Đuja je plakala, a otac Gojko ponavljao da vodim računa i da svojim izjavama ne zapalim Glamočane. Shvatila sam poruku i hrabro sam se držala, nikoga nisam izdala – otvara dušu najstarija Lijevčanka, zadovoljna što je u nama dobila slušaoca.

Ponosno priča o tim vremenima. Kaže da se u Titovo vrijeme puno bolje živjelo.

“Kritikovali smo mi taj sistem i državu, ali je bila mnogo bolja nego današnja. Kakva je država iz koje narod odlazi? U našem selu petnaestak mladića ostavilo žene i djecu i otišli u inostranstvo, najviše ima šofera i mesara. Da je dobro, oni bi ovdje bili sa svojim porodicama, u svojoj zemlji, a ne da su ih djeca željna, da ih ne poznaju kada se vrate, kao u ratu kada su se ljudi vraćali iz ropstva, a niko ih ne prepoznaje – opisuje Jelka.

Hvali se dobrim zdravljem, mada je noge ne služe najbolje, ali zato, veli, ima štap za pomoć i oslonac. Vezla je, plela i šila do unazad dvije godine, ali više ne vidi da udjene konac u iglu, a neće druge da moljaka. Kao dokaz ove vještine nudi odijelo koje je nedavno izvezla za lutku, izloženu u hodniku, u staklenom okviru. Da nema problem sa udijevanjem konca, sposobna je, veli, i sada da radi.

“Svaki čas treba provlačiti konac tanjušnim ušima igle, a ja neću nikoga time da opterećujem. Neću da narod kaže – šta je staroj babi, koji vrag je u nju ušao, pa joj uvijek neko mora konac u iglu udijevati – opisuje Mlada svoje svakodnevne probleme.

Popularnija od Lepe Lukić

Jelkin sin Vele je bakina snaga i desna ruka, i danas uzme frulu ili tamburu, zasvira, a baka Jelka zapjeva:

“Mama je uvijek vesela i raspoložena, voli pjesmu, svirku, razgovor… Zna mnogo pjesama. Često kaže: „Hajde Vele, primakni se da mi koju otpjevamo“ – priča Vele.

I danas su joj najdraže partizanske pjesme „Sa Ovčara i Kablara“, „Drugarice posadimo cvijeće“, „Širi kolo Kozaračka lolo“…. Voli zapjevati i „Hvalila se lipa kod bagrema“, „Što si mi se naljutila Zoro“, „Jovane Jovo“…

„Bila sam ja u svoje vrijeme velika pjevačica, kao Lepa Lukić; ma popularnija od nje. Gdje god sam došla, sve sam zasmijala i oraspoložila. Svakoga sam imitirala i ohrabrila. Zato sam, zbog pjesme i raspoloženja, stotku dočekala na ovom svi

 

 

error: Content is protected !!