Svjedočenje Tamare Alempijević (23) iz Kragujevca nakon pobjede nad limfomom: Ozdravila zahvaljujući inatu i domaćoj kuhinji

  Vjerujem da je voće i kuhano povrće iz mamine i bakine kuhinje odigralo veliku ulogu u mom ozdravljenju. Kući bi donosile pune cekere zeleniša poput brokule, karfiola, mrkve, spanaća od čega su pravila zdrave obroke.  Sigurno ne bih iste rezultate postigla samo uz pomoć hemoterapije i grozne bolničke hrane

„Sjedila sam i slušala kako moj ljekar brblja o simptomima, čekajući da mi kaže da li ću umrijeti ili ne. Bila sam još jedno dijete – dobitnik na lutriji raka, jedna od sedmero mladih kojima svake sedmice u Srbiji otkriju rak. Ovo je bio moj dan. Ono čega sam se najviše pribojavala postalo je stvarnost. Moja, veoma, zastrašujuća stvarnost“  – prisjeća se Tamara Alempijević koja je kao šesnaestogodišnjakinja saznala da boluje od limfoma. Kod ovog oboljenja, većina pacijenata ima povećane, bezbolne limfne čvorove na vratu.

Isti slučaj je bio i kod Tamare, ali je bolest nije uspjela savladati. Tamara je danas zdrava i vesela 23-godišnjakinja koja je prešla dug i mukotrpan put do ozdravljenja. Nada se da će njena priča pomoći i inspirisati svakog ko se, ne daj Bože, nađe u situaciji u kojoj je ona bila.

 Nepouzdani doktor Gugl

Ako izuzmemo tu bolest opasnu po život, u Tamarinom životu sve je išlo prilično dobro. Ušla je u prvu malo ozbiljniju vezu i lijepo se uklopila u novu školsku sredinu.

  • Zbog toga sam vjerovatno malo teže podnijela ove vijesti. Slutila sam da će predstojeće terapije staviti tačku na moju dotadašnju rutinu odlaska na žurke i uopšte, zabavljanja. Morala sam da brinem oko toga šta će biti sutra i da li će to značiti iglu u mojoj ruci, skalpel na mom tijelu ili ogromnu mašinu koja glasno klikće dok ležim u njoj, veoma svjesna sopstvene smrtnosti.

 

  • Početkom prve školske godine u srednjoj školi natekao mi je prvi limfni čvor na vratu. Moj ljekar opšte prakse nije uspio da ustanovi šta nije u redu. Nakon nekoliko mjeseci bezuspješnog ispitivanja, odustali smo, jer je to bila samo posljedica „nošenja minđuša“, bar su mi tako rekli – kaže Tamara koja je dijagnozu pokušala pronaći na internetu.

 

  • Svašta je pisalo, pola nisam ni razumjela, ali konačno sam pročitala nešto što me ohrabrilo; u devet od deset slučajeva, govorili su bezlični neznanci na jednom forumu, otok je samo simptom neke unutrašnje infekcije. Ali, da bih bila mirna, odlučila sam da još jednom odem do ljekara, da vidim da li me „doktor“ Gugl laže da nema ničeg opasnog u tome što imam odvratnu izraslinu na vratu – kaže naša sagovornica.

Upućena je na pedijatriju gdje je obavila silne preglede na razne infekcije. Rezultati su bili negativni. Na kraju, kada nije preostalo ništa drugo, Tamari su uradili biopsiju, a onda je uslijedilo to grozno čekanje.

  • Nekoliko sedmica kasnije zvali su me da dođem u bolnicu. Došlo je „to“ vrijeme, konačno mi je rečeno ono sa čime nisam uspijevala da se suočim, iako mi se ta grozna pomisao već neko vrijeme motala po glavi.

„Našli smo abnormalne ćelije prilikom biopsije. Limfne ćelije. Postoje razni oblici limfoma, vaš se naziva „morbus Hodžkins“, saopštili su joj ljekari, a Tamari je srce htjelo iskočiti iz grudi.

 

  • Nisam znala ni šta da mislim, ni šta da kažem. Jer šta možeš da učiniš kada ti ljekar saopšti dijagnozu koju sedmicama čekaš da čuješ, ali koju ipak najradije ne bi nikada želio da čuješ? Samo sam sjela i osjetila kako se život cijedi iz mog tijela – iskrena je Tamara.

 

 Više voća, manje hemije

  • Nisam imala pojma kako da saopštim vijesti prijateljima, drugovima iz škole i ostalim članovima porodice. Nastupajuće sedmice bile su ispunjene dodatnim mučnim pregledima koji su trebali da odrede u kojoj fazi je moj rak, uključujući ultrazvukove, skenere, rengene, magnetne rezonance… – kazuje Tamara.

Došlo je vrijeme da se počne sa hemoterapijama. Uslijedile su mučnine, opadanje kose, gojaznost i razne fizičke promjene zbog kojih je Tamara mislila da je ljudi više neće voljeti niti gledati na isti način.

  • Jednog jutra sam se probudila prekrivena kosom koja mi je opala preko noći, pa sam zamolila ujaka da mi obrije par preostalih pramenova. Prilično brzo sam se navikla na novi izgled, skoro da sam prestala da nosim marame koje ranije nisam skidala sa glave, brinući se da će moja ćelavost izazvati zgražanje i žaljenje ljudi oko mene – iskrena je Tamara.

Mamina i bakina kuhinja

Osim mučnih hemoterapija, morala je drastično promijeniti i režim ishrane kako bi joj šanse za ozdravljenjem bile što veće.

  • Priznajem, nikada nisam bila neki pobornik zdrave ishrane, ali sam se tokom liječenja trudila da svakodnevno uzimam voće i povrće. Kupila sam i sokovnik pomoću kojeg sam pravila i pila ogromne količine cijeđenih sokova, od narandže, jabuke, breskve, jela razne voćne salate… Vjerujem da je voće i kuhano povrće iz mamine i bakine kuhinje odigralo veliku ulogu u mom ozdravljenju. Kući bu donosile pune cekere zeleniša poput brokule, karfiola, mrkve, spanaća od čega su pravila zdrave obroke. Sigurno ne bih iste rezultate postigla samo uz pomoć hemoterapije i grozne bolničke hrane.

  • Majoneza mi je omiljena namirnica i ne mogu zamisliti obrok bez nje. Ipak, ne pretjerujem i pokušavam biti umjerena. Takođe volim sve što je kiselo. Volim lagane obroke, pa tako iz čista mira znam uzeti lonac, unutra natrpati zelenog povrća poput brokule koju skuham i grickam umjesto čipsa.
  • Dok sam se liječila, ljekari su mi savjetovali da ne unosim namirnice bogate emulgatorima i prskano voće i povrće.
  • „Ako ti se jede nešto slatko, reci mami da ti napravi, nemoj da kupuješ slatkiše“, rekla mi je jedna doktorica. Morala sam da se trudim da ne unosim hemiju u organizam, da što manje kupujem kesice sa oznakom „E“ i da voće, ako već mora da bude prskano, bar malo držim u sodi bikarboni prije jela – objašnjava Tamara.

Nisam bila hrabra, nego sretna!

Nakon četiri ciklusa hemoterapije koji su se protegli na tri i po mjeseca, i dva ciklusa zračenja tokom mjesec dana, ljekari su utvrdili da se opasni limfom povukao.

  • Uspjela sam. Pobijedila sam rak i groznu bolničku hranu! Ljudi mi danas govore da sam bila jaka i hrabra zato što sam pobijedila rak u 16-oj godini. Pretpostavljam da se to očekuje od njih i ponekad to lijepo zvuči, ali ponekad mi i dalje ide na živce. Nisam sigurna čime sam zaslužila epitet „hrabre“ i neprijatno mi je zbog toga.

 

  • Vidite, nisam bila toliko hrabra, koliko sam imala sreće što sam bila okružena pravim ljudima dok sam prolazila kroz taj pakao. To su mama i baka iz čije kuhinje je non-stop mirisalo kuhano povrće, to su prijatelji koji su me poštedjeli sažaljivih pogleda i uvijek bili podrška…
  • Bila sam potpuno prestravljena. Jednostavno sam radila ono što sam mislila da bi većina ljudi u takvom stanju trebalo da radi: čvrsto sam stajala na nogama, smijala se i nikada nisam gubila nadu – kaže Tamara koja ponovo puca od pozitivne energije.

Oboljeli od raka nisu „duše na izdisaju“

  • Ono što me najviše nerviralo kod moje bolesti je to što nisam mogla da učinim ništa konkretno da se izborim s njim. Naravno, tu su hemoterapije, zračenja, zdrav režim ishrane, ali ništa mi od toga nije garantovalo da ću se na kraju izvući živa.
  • I čekanje je bilo strašno. Kao prvo, koliko će proći vremena prije nego što ti kažu da nemaš rak. I kao drugo, čekanje da se vratim normalnom životu, da konačno vidim drugove iz škole, da odem na more, da mogu sve da jedem i da se normalno ponašam ne obazirući se na poglede i komentare okoline. Osjećala sam se pomalo udaljeno od ostatka svijeta. Ponekad nisam znala o čemu da pričam sa roditeljima. I nije bilo šanse da svoja osjećanja izrazim ljekarima.

  • Specijalisti znaju mnogo toga o liječenju, prognozama i hemoterapiji. Ono što ne znaju ili ne žele da vam kažu je to koliko ćeš se osjećati usamljeno uprkos ogromnoj podršci oko tebe. Kako će ljudi na tebe gledati sa nevješto prikrivenim sažaljenjem i kako si, na kraju krajeva, sam sa svojim strahovima. Ipak, inat mi nije dao da se predam bez borbe. Po prirodi sam pozitivna i odlučna osoba što mi je dalo dodatnu snagu da se upustim u sve izazove koji su me čekali na putu ka ozdravljenju.

 

  • Mnogi oboljeli od raka koje sam upoznala imaju sličan stav: željeli su da ih posmatraju kao normalna ljudska bića, a ne kao sirote duše na izdisaju. Prvo pitanje koje su mi postavljali kada bih ljudima rekla za svoju bolest bilo je: „Jesi li dobro“?, što je u stvari zvučalo kao: „Da li umireš?“. Kao da sam već bila osuđena. Kao da su mi riječi „smrtno bolesna“ bile istetovirane na čelu.
  • Ne smijemo dopustiti ovakvim mislima da nas obuzmu i to je nešto što sam naučila tokom terapije. Mislim da je u životu sve onako kako zamslite, želite i radite. U svakoj lošoj situaciji može se izvući bar mrvica dobra i upravo ta mrvica može na kraju donijeti prevagu između poraza i životnih pobjeda – zaključuje Tamara Alempijević.

 

Komentari

komentara