Svemirski program Vatikana: OMEGA TAJNA PRIPADNIKA ISUSOVAČKOG REDA

Da li je Kristofor Barbota tokom 2001. godine imao intervju sa isusovačkim svećenikom koji je tvrdio da je pripadnik vatikanske obavještajne službe Servizio Informazioni del Vatikano, ili SIV

  Dvije struje u Vatikanu

Isusovac tvrdi da u Vatikanu postoje dvije suprotstavljene grupe; jedna se zauzima za obnavljanje ove informacije, i nju dušom i tijelom brani Wojtyla (Ivan Pavao II). Druga svim sredstvima nastoji blokirati objavljivanje informacija, do te mjere da su neki članovi te frakcije čak pripadnici tajnih krugova moći; naprimjer, oni kontroliraju svjetsko tržište nafte koje trenutno vrši utjecaj na razne međunarodne ekonomije s ciljem da uguše svaku inicijativu povezanu sa širenjem čistih izvora energije. To su grupe poput one sa kojom se može povezati slavni i kontroverzni ufološki slučaj «Guardian» s kojim ste upoznati, koji je većim dijelom dramatično autentičan, osim fotografija navodnih izvanzemaljskih entiteta. U svakom slučaju, dokumenti opisuju stvaran događaj. Stvarnost često nadilazi, najbujniju maštu, zaista je tako. Od takvih tajnih organizacija najveća je SVS…

Objavljujemo dijelove intervjua Kristofora Barbata iz 2001. godine s isusovačkim svećenikom, koji se može naći na web-lokaciji: http://www.secretum-omega.com. Vatikan ima i koristi izuzetno napredan radioteleskop, koji sadrži revolucionarne sisteme i tehnologije. Njime upravljaju isključivo pripadnici Isusovačkog reda, i smješten je u unutrašnjosti jedne rafinerije nafte, naizgled napuštene, u američkoj saveznoj državi Aljasci

U višesatnom razgovoru Barbata i Isusovca o saradnji Crkve sa drugim svjetovima i vanzemaljcima, u jednom trenutku je Isusovac kazao slijedeće:

– Mi smo spremni sarađivati za dobrobit čovječanstva. Upravo je ta čvrsta potvrda od vanzemaljaca uvjerila svojevremeno papu Pia XII da sarađuje sa njima. On ih je čak  smatrao autentičnim preobraćenicima na kršćansku vjeru. Sveti otac je vjerovatno smatrao da Univerzalna crkva treba početi širiti svoju poruku i bićima koja dolaze s drugih svjetova. U kasnijim godinama su ti vanzemaljci pružili odlučujuću pomoć Rimskoj crkvi u provedbi određenih zadataka u svijetu. Posebno su intervenirali u odlučujućim situacijama političkog i socijalnog karaktera od globalne važnosti. Kasnije je čak i papa Ivan XXII imao koristi od podrške ovih bića koja su prigrlila kršćanske ciljeve, ali je zasluge za to uvijek radije pripisivao neodređenim “anđeoskim intervencijama”. Papa Ivan XXII je naslijedio, ako se tako može reći, sporazuma o saradnji između Svete stolice i pozitivnih vanzemaljaca nordijske rase, koji je dogovorio njegov prethodnik. To je trajalo tokom čitavog potifikata Roncallija (Ivana XXII), koji je ipak vođama SIV – a više puta izrazio svoje neslaganje s velikim povjerenjem u ta bića.  Zato danas  vjerujemo da je jedan od razloga za sazivanje Drugog vatikanskog ekumenskog koncila bila upravo potreba da se učini prvi konkretan korak prema obnovi Crkve, u svjetlu mogućeg i vjerovatnog “kontakta”.

Poklon za papu

Barbato: Da li bismo u te intervencije i “nebeska posredovanja” mogli uključiti i navodni susret koji se 1963. odigrao između Georgea Adamskog, Amerikanca koji je kontaktirao sa vanzemaljcima, i pape?

Isusovac: Upravo sam to namjeravao spomenuti. Adamski se zaista susreo sa papom. Otišao je u baziliku Svetog Petra samo jednom kako bi se sreo sa papom, koji je do tada već bio odlučio da bi Crkva trebala prestati održavati direktne kontakte sa izvanzemaljcima, iako su bili pozitivni. Osim toga, Ivan XXII smatrao je neprihvatljivim da se tako nešto objavi kršćanskom puku. Vanzemaljci su Adamskom povjerili zadatak da pokuša postići jedan ekstreman i posljednji dogovor sa papom, koji je bio na samrti. Adamski je bio glasnik onih istih bića, koja su se bila susrela sa papom Piom XII. Ti entiteti su Adamskom također dali zadatak da papi prenese jedan poklon. Taj poklon je bila tekućina, koja je mogla za nekoliko dana izliječiti gastroenteritis, koji je papu u to vrijeme mučio, i što je još gore, koji je tih njegovih posljednjih dana bio pogoršan akutnim peritonitisom. Papa nije popio tu tvar i prije smrti je, gledajući raspelo, rekao: “Te Kristove raširene ruke bile su program mog pontifikata. Pontifikata poniznog i skromnog, za koji preuzimama svu odgovornost. Zadovoljan sam onim što sam napravio i kako sam to napravio…” Međutim, ova gesta vanzemaljaca je potaknula papu da zaključi, s ono malo lucidnosti i energije što mu je preostalo, da bi ta “braća iz svemira” mogla djelovati na način koji je sigurno pozitivan i dobronamjeran prema čovječanstvu, ali da bi morali djelovati nezavisno i odvojeno od Crkve, i općenito odvojeno od čovjeka, koji, uz pomoć molitve, postupa po zakonu Božijem, i posebno po vodstvu Svetog Duha. S pokušajem Adamskog završio je direktan odnos između tih bića i samog pape i njegovih nasljednika, koji su uzdajući se u mudrost Ivana XXII odlučili da (Crkva) ne bi više trebala imati direktne kontakte.

  Tajne oči

U nastavku razgovora Isusovac je Barbatu opisivao svoje zadatke. On kaže da su njegovi zadaci bili čisto tehnički. A najvažniji od njih je bio, naprimjer, da prima izuzetno tajne informacije koje dolaze iz vatikanskog radioteleskopa smještenog na Aljasci i prenosi ih određenim primaocima. On tvrdi:

– Vatikan ima i koristi izutetno napredan radioteleskop, koji sadrži revolucionarne sisteme i tehnologije. Njime upravljaju isključivo pripadnici Isusovačkog reda, i smješten je u unutrašnjosti jedne rafinerije nafte, naizgled napuštene, u američkoj saveznoj državi Aljasci. To postrojenje je kamufilirano, jer aktivnosti koje se u njemu odvijaju službeno nisu dio strukture VATT (Vatikanski teleskop napredne tehnologije) iz Arizone i čuvaju se u najstrožijoj tajnosti. Ovaj uređaj je devedesetih godina prošlog vijeka s ciljem proučavanja “anomalnih” nebeskih tijela, koja se približavaju zemlji, analogno, naprimjer, onom što je napravila CIA, koja među svojim “tajnim očima” posjeduje Sky Hole 12. blizanca Hubblea. Osim toga, SIV je tokom susreta (vanzemaljaca) sa Piom XII bio obaviješten da se Sunčevom sistemu približava nebesko tijelo na kojem živi jedna napredna i vrlo ratoborna vanzemaljska rasa. Vrlo brzo mi je postalo jasno da su materijali koje sam trebao  primati ovdje u Rimu i obrađivati na kompjuteru vrlo zanimljivi i izuzetno tajni. Za vrijeme analize određenih podataka i informacija dobivenih od radio teleskopa s Aljaske doznali smo da je jedna sonda u dubokom svemiru, dio svemirskog istraživačkog programa Siloe, snimila ogromni planet koji se približava Sunčevom sistemu.

Barbato: Možete li nam dati više detalja o svemirskom programu Siloe? Ko je projektirao sondu, odakle je lansirana?

Isusovac: Sonda Siloe dobila je ime po programu istraživanja svemira pokrenutog početkom 90 – tih. Mogu dodati da je program Siloe bio dio drugog, puno šireg programa po imenu Kerigma. O njemu i drugim potprogramima nije mi otkriveno ništa. Zasad vam mogu reći samo da je ta sonda sastavljena u Area 51 (Nevada, SAD), da je opremljena pogonom elektromagnetskim impulsima, i da ju je u orbitu lansirao avion tipa Aurora. Sonda nije imala nikakve izračune ili upute o putanji ili preciznoj lokaciji Nibirua, pa je njen cilj bio da se približi planetu ispravljajući svoj smjer kretanja i da se poslije vrati u Sunčev sistem dovoljno blizu da prenese podatke i slike tajnom radioteleskopu na Aljasci. Sonda je lansirana čim je postavljen radio teleskop i počela je slati fotografije 1995. godine laboratoriji  Secretum Omega.

 

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!