Suze i emocije: Žalosne životinje zavijaju, a čovjek roni suze od tuge ili sreće

Suze drugim ljudima poručuju da su osjećaji, koji nas trenutno preplavljuju, istinski i jaki. Emocionalne suze sadrže pravi pravcati hemijski koktel, povezan s našim raspoloženjem i emocijama. Sa starošću razlozi za plač se mijenjaju

Priroda je puna neobičnih modela ponašanja i osobina: slonovi imaju surlu, ribe široko razmaknute oči, ždralovi plešu strastveni svadbeni ples. No, nema ničega neobičnijeg od ljudskog plača, iako se to ne smatra ničim posebnim. I sami često ronimo suze ili pak gledamo kako to drugi rade. Po podacima jednog američkog istraživanja iz 1980. godine žene prosječno plaču pet puta, a muškarci jednom mjesečno. I novorođenče svoj dolazak na svijet obznanjuje plačem – vriskom života. Još posebnije od samog plača su suze koje ga prate.

Suze kao riječnik

Ima puno razloga za ljudski plač. Od jednostavnog signala za bol ili neugodu do tajnovitog, zamršenog i visoko razvijenog oblika međuljudskog sporazumijevanja koje povezuje ljude na način, koji ne poznaje ni jedno drugo živo biće. Upravo je to povezivanje omogućilo našim precima da prežive i postupno se razviju u najuspješnija živa bića na Zemlji.

Kompleksno ponašanje često ima jednostavne korijene. Plač je jedan takav oblik ponašanja. Baš kao i životinje, i čovjek u trenucima nevolje i boli tužno zavija ili tuli. Počinje već sa dolaskom na svijet. Prva tri ili četiri mjeseca, prije nego se nauči smijati, dijete često i potresno plače. Najmlađe bebe još plaču bez suza. Pod kraj prve godine života plač postaje sve rjeđi. Dijete uči izražavati svoje potrebe na drugi način: pokazivanjem na predmete, bacanjem hrane ili kašike… Svaka majka dobro razlikuje različite načine djetetova plača. Novorođenče plače na jedan način kada je gladno, na drugi kada ga nešto boli, na treći kada želi skrenuti pažnju, kada se boji razdvajanja, ili kada je umorno.

Svaka vrsta plača predstavlja svojevrstan osnovni neverbalni riječnik koji dijete koristi dok ne progovori, a počinje tuljenjem i zavijanjem koje, kao osnovni način sporazumijevanja, upotrebljavaju životinje, uključujući i primate. To objašnjava i zašto elektromiografska mjerenja električne aktivnosti skeletnih mišića pokazuju da je gotovo nemoguće kontrolisati živce koji upravljaju mišićem brade (koja zadrhti svaki put kada smo na rubu plača), a odgovorni su za pojavu knedle u grlu te obješenih uglova usana. Naučnici su utvrdili da plaču i one bebe koje još nemaju razvijenu strukturu mozga. To dokazuje da korijeni plača sežu daleko u našu evolucijsku prošlost.

Koktel za plač

Sa starošću se razlozi za plač mijenjaju. Zrelost donosi dublje osjećaje, pa plač premašuje isključivo osjećaj tjelesne neugode ili zadovoljavanje osnovnih potreba za preživljavanje. Fiziološki mehanizam plača postaje sve čvršće povezan s događajima u mozgu i našim sve suptilnijim emotivnim potrebama. Ta promjena između ostalog znači i da suze sada imaju značajniju ulogu poruke. Drugima poručuju da su osjećaji, koji nas u tom trenutku preplavljuju, autentični i intenzivni. Suze koje teku niz lice zbog doživljaja dubokih osjećaja, spadaju u jednu od triju vrsta suza koje čovjek proizvodi. Druge dvije vrste sličnog su hemijskog sastava, no uloga im je drugačija. Tanki film sačinjen od suza čisti i štiti naše oko, a neprestanim žmirkanjem kapcima suze se jednolično raspoređuju po površini rožnjače. Refleksne suze izlučuju se u slučaju kada je oko nadraženo, kada se naprimjer udarimo, režemo luk ili smo izloženi dimu.

Wlijam H. Frej, biohemičar sa Sveučilišta u Minesoti, ustanovio je da emotivne suze sadrže 20 do 25 % više različitih bjelančevina i 4 puta više kalija od refleksnih suza, te 30 puta veću koncentraciju mangana nego li krvni serum. Osim toga, u njima ima mnogo hormona, naprimjer adenokortikotropina koji čovjek izlučuje u trenucima stresa, te prolaktina koji kontrolira receptore neurotransmitora u suznim žlijezdama. Frej je uvjeren da je hemijski koktel povezan sa raspoloženjem i osjećajima. Visoka koncentracija mangana je, naprimjer, prisutna u mozgu osoba koje pate od hronične depresije. Prevelika količina adenokortikotropina upozorava na pretjeranu anksioznost i stres. Na kraju Frej zaključuje da čovječije tijelo plačem pokušava isprati sve one hemijske spojeve koji se u organizmu nagomilavaju za vrijeme jakih emocija. Prema njegovom je mišljenju savjet: “Pomoći će ti da se isplačeš!” baš zbog toga vrlo koristan.

Lažni alarm

Još od 1960. godine brojni su naučnici uvjereni da čovjek plače jer je žalostan, a ne zato što traži utjehu. Po njihovom sudu, za plač je odgovoran simpatički živčani sistem. No, mnogi naučnici poriču te tvrdnje i navode da je plač nesvjesni način opuštanja. Na tu je temu obavljeno mnogo istraživanja, nažalost nepotpunih jer je vrlo teško u laboratoriji uzrokovati i mjeriti istinsku žalost. Autori istraživanja, među kojima je i James J. Gross sa Sveučilišta Stanford, došli su do zaključka da je plač izvrsno sredstvo ne samo za čišćenje očiju, nego i duše. Plačem isperemo sve što nas muči.

Zašto je “ronjenje vrućih suza”, kao što je rekao Šekspirov Kralj Lir, evolucijski opravdano? Zar suze ne zamagljuju vid i zar dodatno još ne povećavaju ranjivost koju su stvorila naša zbrkana čula? Odgovor se skriva u socijalnom karakteru čovjekovog bića. Niti jedan primat nije tako duboko povezan s drugim primatima kao što je čovjek. Naši su preci živjeli u savani, a ne u džungli, i bili izloženi neprestanim opasnostima koje su ugrožavale njihov život. Zato su se ljudi povezivali; zajedno su bili jači.

No, ljudi se neprestano natječu jedni s drugima. Visoko razvijeni ljudski um naše je saveze i suparništva učinio još kompleksnijima.

Možda suze imaju slično značenje kod bića sa jakim socijalnim nagonom, kakav je čovječiji. Uočljive su iako zamagljuju vid, zbog čega mogu biti i rizične. S obzirom da su povezane samo s istinski dubokim osjećajima, teško ih je krivotvoriti. Šalju jasnu poruku da su osjećaji, preliveni u suze autentični i da ih treba ozbiljno uvažavati. Suze konačno razotkrivaju i naš najranjiviji djelić naše ličnosti. Kada dosegnemo tačku plača, srušili smo sve zidove oko sebe i oslobodili sve kočnice. Možda su upravo jake emotivne veze, nastale djelimično uz pomoć plača i suza, pomogle ljudskim zajednicama da se međusobno povežu čvršće nego što bi to inače uspjele.

Majka se obično odmah odazove na (suhi) plač svoje nemoćne bebe. Kada beba postane mališan, plač, kao i svako drugo sredstvo komunikacije, može postati predmetom zloupotrebe. Mališani, ali i veća djeca plačem često nastoje samo privući roditeljsku pažnju. Ako majka u djetetovim očima ne vidi suze, odmah zna da je dijete namireno.
Suze nas nose tamo gdje nas riječi ne mogu ponijeti

Randolph R. Kornelius, profesor psihologije s Vassar Koledža i stručnjak za ljudski plač, od 2000. godine provodi zanimljivo istraživanje o suzama kao sredstvu za utjehu. Sa studentima skuplja slike ljudi sa suznim očima. Od svake takve slike izrađuju dvije varijante: prvu originalnu sa suzama, a drugu na kojoj kompjuterski obrišu suze. Snimke nakon toga pomiješaju, pa dobrovoljcima pokazuju parove očiju. Niko istovremeno ne smije vidjeti par istih očiju sa suzama i bez njih.

Dobrovoljci nakon toga moraju opisati koje osjećaje po njihovom mišljenju izražavaju oči osobe na slici, te kako bi oni reagovali na osobu s tim osjećajima. Rezultati jasno pokazuju da slike očiju koje rone suze uzrokuju duboke emocije, prije svega žalost. Slike očiju s obrisanim suzama kod opisivanja emocija uzrokuju puno više nedoumica. Na tim su slikama dobrovoljci prepoznali cijeli niz osjećaja, od žalosti i užasa do dosade. Kornelius na osnovu ovih rezultata zaključuje da suze daju plaču ključnu poruku.

Suzama možemo iz sebe izbaciti uzavrele osjećaje koji ključaju u našem elementarnom bitisanju i premašuju riječi. Njima izražavamo duboku žalost, razočaranost, bol, radost ili veselje. Suze nas nose tamo gdje nas riječi ne mogu ponijeti. Bez njih jednostavno ne bismo bili ljudi. (aura.ba)

Komentari

komentara