Susret sa baštovanom iz sarajevskog naselja Dobrinja: Muhamedova cvijetna oaza, terapija za oči i dušu

Bijele ruže

Ujutro je lijepo pogledati kako prolaznici zastaju, neki se možda nisu stiglu umiti od trke za poslom, ali kada ovo vide, zastanu i lijepo vidim kako se vedrina razlije po njihovom licu – kaže ovaj dobrinjski baštovan

Dok se mnogi utrkuju sa životom, umirovljeni pravnik Muhamed Klačar u miru i rahatluku uređuje jednu od najljepših parkovnih površina u sarajevskom naselju Dobrinja. Za sebe i za druge godinama brine o zelenilu. Mnogi zastanu ispred „zelene kapije“, ispred čijeg poluluka staza vodi pred stambenu zgradu u Ulici Kasima Prohića broj jedan. Ne izostaje divljenje zbog svega što ljepotom napaja oči i dušu. Sve je to dijelo ruku i ljubavi ovog vitalnog 70-godišnjeg baštovana.

Ruža za prolaznicu

Briga o zelenilu

Kapija od žive ograde

Muhamed ponono veli kako na njegovoj kapiji od žive ograde mogu pozavidjeti i pariški baštovani. – Godinama je uređujem i oblikujem, uostalom kao i ostalu živu ogradu koja se proteže kroz park pun raznobojnih ruža i rastinja crnogorice i listopada. Ujutro je lijepo pogledati kako prolaznici zastaju. Neki se možda nisu stiglu umiti od trke za poslom, ali kada ovo vide, zastanu i lijepo vidim kako se vedrina razlije po njihovom licu – kaže Muhamed i prisjeća se kako je prvi od susjeda izašao ispred zgrade da zasadi živu ogradu. – Čim sam uselio u zgradu, pogledao kroz prozor, rekao sam sebi da ću preuzeti brigu o zelenilu. Sada valja i meni i drugima. Moj park je trapija za oči i dušu  – kaže.


Zelena oaza u srcu naselja

Poklonjena ruža

Muhamed veli kako uvijek ima posla u cvijetnoj aoazi u kojoj je našao svoj duševni mir. – Tokom cijelog proljeća, ljeta i jeseni nešto radukam, sadim, podrezujem ruže, oblikujem živu ogradu, brinem o svakoj sadnici. Moj alat su makaze, motika, grablje… Ni zimi ovaj park nije sam. Valja utopliti svaku ružu, nečim pokriti svaku osjetljivu sadnicu, treba stresti snijeg da ne polomi grane – kaže ovaj vrijedni baštovan. Dok kazuje o sadnicama kao o živim bićima, oči mu svjetlucaju od zadovoljstva. Kao da se svaka ruža prvo rascjeta u njegovom srcu.

Crvene ruže mame divljenje

– Pogledaj one crvene ruže, osmijeh mame! Ne mogu ti ja zamisliti zamisliti da sjedim u zadimljenom prostoru. Izbjegavam i igranje domina u klubu penzionera. Ovo je odušak u mom životu. Ovaj komadić zelenila je moja terapija protiv svake boelsti – kaže na kraju dobrinjski baštovan, koji nerijetko zna darovati prolaznike ružom iz parka. Reče: – Ništa tako ne može obradovati kao poklonjena ruža!

(M. Smajlović/aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!