Sumbulka Miličević više od 30 godina lovi žabe i sprema žablje specijalitete: Žabe jedu, uglavnom, otmjeni ljudi i gospoda

Uglavnom ih hvatam rukama a onda, po dolasku kući, skidam im kožu i čistim iznutricu.  Tako očišćene pohujem i pržim na ulju. Kila žabljeg mesa koša 20 KM

 

Sumbulka Miličević iz sela Gojevići, udaljeno pet-šest kilometara od Fojnice, više od trideset godina lovi žabe i od njih pravi specijalitete. Posljednjih godina obiteljska kafana “Kod Ćopeta”, po tim specijalitetima postala je nadaleko prepoznatljiva. Dolaze kod njih gosti iz raznih krajeva, nerijetko i iz Austrije, Njemačke, Švicarske… Dolaze “Kod Ćopeta” ljudi različitih zanimanja, uvjerenja i opredjeljenja, ali uglavnom s istim ciljem – probati najbolje domaće žablje specijalitrete.

Višestoljetna tradicija

Žabolov je u Gojevićima, a i okolnim selima, tradicija već stoljećima. Sumbulka je danas ostala jedini ženski a, prema mnogim pričama, i najbolji majstor za spremanje žaba.

– Ma nije to na ovim našim krajevima – kaže Sumbulka – niša neobično.Ljudi mahom hvataju i spremaju žabe. Ali, to da sam jedina žena koja to radi, e to je istina, a eto, kažu, i najbolje od svih spremam žablje specijalitete – kroz smijeh i prijatno iznenađenje zbog naše posjete započinje priču.

Spremanje supa, pohovanih jela, bataka i drugih žabljih jela, Sumbulka je naučila od svojih roditelja još dok je bila djevojčica. Bilo ih je, kaže, jedanaestero braće i sestara,  a samo je otac radio. Nekako se moralo preživljavati pa su oni, kako bi ko stasao, išli sa ocem u lov na žabe koje su kasnije prodavali. Red je došao i na Sumbulku pa je ona tako, sa svega deset godina, postala pravi majstor ovog zanata.

– Tad se od prodaje žaba moglo pristojno zaraditi. Sjećam se, hvatali smo ih i čistili, a onda bi ih otac negdje nosio i prodavao. Mahom su to uzimali otmjeni ljudi, doktori naročito, ali danas je toga sve manje. Nama je sreća pa imamo svoje stalne goste, koji mahsuz dođu kod nas, naročito kada su godišnji odmori, pa se onda, čini mi se, sva dijaspora nađe “Kod Ćopeta”  i tako, uz pjesmu i smijeh, zameze i koji žabu – priča Sumbulka, dodajući da kila žabljeg mesa koša 20 KM, ali većina od njenih žaba bude podijeljena prijateljima, onako, kao nesvakidašnji poklon.

Ukusnije od piletine

Lov na žabe je, kaže gospođa Miličević, danas postao isto kao i lov na divljač ili ribolov. Čovjek se odmara i zaboravi na tešku svakodnevnicu a tek poslije, možda, razmišlja o nekoj manjoj zaradi.

– Da ovaj posao gledam kao neki izvor prihoda, vjerovatno bih ga davno napustila, ali pošto mi je ovo više hobi, onda je priča sasvim drugačija. Čim se otopi prvi snijeg – oblačim gumene čizme i put jezera. Tad žabe iz obližnjih šuma dolaze da polažu jaja i u velikom broju se okupljaju na jednom mjestu, a onda, bitno je biti samo dovoljno brz i vješt, pa ih za što kraće vrijeme uhvatiti što više. Ja ih lovim rukama i to u bilo koje doba dana, kada imam vremena. Najbolji ulov ipak je noću. Postavi se lampa, a one se počnu same skupljati oko svjetla – objašnjava Sumbulka, tvrdeći da zna ponekad sama ustati u dva-tri sata po pola noći i otići na jezero. Ali, to samo radi za vrijeme sezone, jer kaže, iako ne zna opisati zašto, mimo sezone i nakon pomisli da ode sama na jezero, počne je obuzimati neki strah.

Priče o tome da žablje meso podsjeća na pileće i da je čak i ukusnije, Sumbulka ne može potvrditi. Njoj žablje meso, kaže, ima specfičan ukus i ne može ga porediti ni sam kojim drugim. Možda neko može, ali ona, kaže, ne.

– Ljudi se stvarno teško odlučuju da probaju žabu. Nalaze nekakve mahane, opravdanja, imaju strašne predrasude… Kažu, znaju da valja, ali opet, neka… Ali, kada jednom probaju, više ne odustaju. Mada, nema tu mesa da se čovjek može najesti, nego eto, da malo zamezi. Zato ih ja najčešće spremam cijele, ustvari, odrežem im samo glavu, očistim iznutricu, ogulim kožu, a sve ostalo samo pohujem u brašnu i jajima. Jednostavno, malo je mesa na njihovim kostima da bi mogli nešto inprovizovati. Istina, može se i supa napraviti, ali ja ipak volim cijelu žabu baciti na zagrijanu tavu. – kaže Sumbulka, objašnjavajući da je ovakav način spremanja žabe ostao još samo u Gojevićima.

I vic o Sumbulinim žabama

Za Sumbulku i njene žabe danas na fojničkim krajevima, a i šire, zna svako. Mnogo je šala i pošalica ispričano na njen račun, a u posljenje vrijeme aktuelan je i vic o Sumbulki i njenim žabama:

– Igrale, kažu, dvije žabe remija. Utom dođe Sumbulka i pokvari im sijelo.

Talijani ne vole žabe

Sumbulka ne sili ljude da probaju njene žablje specijalitete, niti je kada kome podvaljivala žablje meso. Jednostavno, kaže, kada neko odluči da to proba, doći će sam.

– Za sve ovo vrijeme samo sam jednom došla u nezgodnu situaciju. Bilo je to prošle godine, čini mi se. Imali smo goste iz talijanskog SFOR-a i, kako sam bila uvjerena da je to kod njih uobičajeno jelo, mislila sam ih iznenaditi sa našim specijalitetom. Ali, kada sam ih ponudila, onako sva ponosna, samo su me blijedo gledali. Nisu se usudili probati. Jesam li ja naišla ne neke Italijane koji ne vole žabe ili su priče da oni jedu i puževe i mačke i žabe izmišljenje, stvarno ne znam.

Kiselkaste krastače

O žabama, kaže Sumbulka, ne zna mnogo. Ne zna čak ni pravi naziv žaba od kojih sprema jela. Jednostavno, po izgledu prepozna žabe koje su jestive.

– Sreća da ih ovdje nema mnogo vrsta. Imaju ove žabe koje ja lovim i ima još jedna vrsta krastača koje nisu jestive. Mada, nisu ni one otrovne, nego im je meso malo kiselo – kaže Sumbulka jer ih je, tvrdi, probala.

/Armin Aljović/arhiv Aure/

Komentari

komentara