Strah – užas u duši! Kako prizivamo vlastite monstrume

Hladan znoj, noge klecaju, srce snažno lupa, hoće da iskoči… Znate li šta vam se događa u tom trenutku? Šta je izazvalo takve reakcije? Zašto vam se usta suše i u tijelo uvlači nemoć koja vas parališe…

Poput ljutnje, radosti, tuge, i strah je ljudska emocija. Ponekad blage, ponekad snažne, emocije nastaju kada je mozak zatečen i iznenađen. Mozak prima i analizira informacije koje dolaze od naših čula (oči, usi, nos…), pažljivo promatra logički nastavak onoga što nam se događa. I reaguje.

Tako smo, ponekad, iznenada sretni, zadovoljni, uplašeni, bijesni… Za specijaliste, emocija je psihološka i fiziološka reakcija (rad hormona ili nervnog sistema…), koja nastaje pred iznenadnom i nepredviđenom situacijom. Ta reakcija predstavlja adaptaciju na promjenu naše okoline i javlja se prilikom pojave opasnosti, prijetnje ili rizika. Ta emocija, zapravo, priprema organizam da efikasno reaguje kako bi obezbijedila njegovo preživljavanje. No, da li na pojavu opasnosti, kada ih strah obuzme, ljudi i životinje reaguju na isti način?

Izbjeći smrt

Neosporno, strah je univerzalan. Sve životinje, bilo da su beskičmenjaci (crvi, ljuškari, insekti…) ili kičmenjaci (ribe, reptili, ptice, sisavci…) poznaju strah. Strah da će biti pojedene, ugušene, da će pasti, da će se udaviti… Ukratko, strah pred opasnostima! Pravi alarmni sistem, strah omogućava živim bićima da izbjegnu smrt prilikom pojave opasnosti. Ali, strah muhe nije isti kao strah plivača. Kod insekata, on je refleks preživljavanja.

Naravno, i kod čovjeka se uočava taj refleks (drhtanje, jeza, trzaj…), ali je prisutna i emocionalna komponenta. Budući da mozak čovjeka može da objasni ono što vidi, strah se rađa kao manifestacija mašte i predviđanja onoga što se može dogoditi. Čovjek istražuje svoj lični doživljaj da bi hranio svoje strahove.

Neki čovjek, sučeljen s opasnosti, reagovat će drugačije u zavisnosti od konteksta. Pred ajkulom plivač osjeća kako mu se krv ledi u venama: ali, gledajući je u akvariju, ajkula postaje lijepo morsko stvorenje koje ne izaziva nikakvo uzbuđenje. Kao mali plašimo se svijeta koji nas okružuje.

Postavlja se pitanje: postoji li gen straha koji se budi s našim rođenjem? Naučnici  smatraju da ne postoji. Ali, od insekata do primata (računajući tu i čovjeka), izgleda da je strah ugraviran u srce DNA, velike molekule koja sadrži program funkcioniranja živih bića.

U kom obliku? U stvari, mnoštvo gena učestvuje u izgradnji nervnog sistema. S te tačke gledišta, strah je biološki, to jest, integriran od našeg rođenja. Istraživanja što su ih vodili etnolozi, pokazala su da se bebe, baš kao i mlade šimpanze, spontano boje pauka i reptila. Kao da životinje oblika bitno drugačijeg od našeg i obdarene drugačijim načinom premiještanja isključuju instinktivne strahove. Selekcionirane tokom evolucije, omogućavaju naše preživljavanje.

Drugi primjer: snažan zvuk ili naglo gubljenje ravnoteže povlače refleksni strah i ne poznavajući uzrok!

Život pun strahova

“Stečeni strahovi” nastaju zahvaljujući “plastičnosti” mozga. Zamislite medu koji prvi put sreće ježa. Medo početnik misli da će mala životinja biti lak plijen, ali mu ova baca pregršt bodlji u njušku. Kod sljedećeg susreta, medo će se povući!

Čovjek je neosporno šampion u učenju straha. Roditelji, profesori, knjige, televizija, časopisi… On uči da se boji vještica, električne struje, serijskih ubica, nezaposlenosti, side, globalizacije, nuklearnog oružja… Ali, čovjek i sam sebi stvara strahove. Suprotno od životinja, on ima svijest o sebi. Sposoban da se vine u budućnost, čovjek zamišlja hiljadu bolesti, nesretnih slučajeva, neuspjeha itd.

I još gore od svega: on vidi dolazak smrti, neizbježne i nepredvidive. Gdje? Kada? Kako? Kod čovjeka, strah od smrti pred stvarnom opasnosti se razlikuje od filozofskog pogleda na smrt, što druga živa bića ne poznaju.

Da li su naši strahovi vječni? U većini slučajeva – da. Prvi pravi strah koji obuzima ćovjeka od dana rođenja, i od pamtivijeka, je strah da bude odvojen od mame. Slijedi strah pred drugim osobama i novim stvarima. Između 2,5 i 5 godina, strah od mraka sprječava dijete da spava. Jer, tu su fantomi, lopovi, ljudožderi sakriveni u ormaru, ispod kreveta, iza zavjesa…

Neki naučnici povezuju ove noćne more sa onima što su ih morali osjećati prahistorijski ljudi, zavučeni u svoje pećine, i stalno izloženi napadu divljih zvijeri. Strah od tame kod čovjeka izgleda potpuno prirodan. Jer, suprotno mnogim životinjama koje se snalaze u tami zahvaljujući čujnim i njušnim osjetilima, čovjek čije je najoštrije osjetilo vid, je bespomoćan pred divljim zvijerima tokom noći. Dodajte malo mašte, i čovječiji duh proizvodi vlastite monstrume u pomrčini.

Vlastiti monstrumi

U prošlosti, naši preci bojali su se svega: snijega, grada, groma, meteora, zemljotresa, oluja, tornada, duge, pomračenja, suše, požara… mnogo više nego danas. Čudi klime i drugih prirodnih fenomena za njih su bili prije svega Božja predskazanja. Danas, u mnogim tehnološki razvijenim zemljama, nauka je objasnila čudi prirode.

Ali, novi strahovi odmah protjeruju stare: atomska opasnost (Černobil, Fokušima), genetski modifikovane namirnice, zagađena industrijska hrana (lude krave, belgijski pilići…), i tako dalje sve do novih dostignuća i novih strahova.

Drijemate na otomanu. Odjednom, trgne vas metalni zvuk. Izgleda da neko pokušava da otključa bravu s vanjske strane vaših vrata. Obuzima vas strah. Šta činite? Otvarate prozor i skačete…? Čekate da lopov uđe pa da ga tresnete peglom…? Paralisani ste, nemoćni da mrdnete prstom…? Otvarate vrata, bijesni, čak spremni da vas uljez ozlijedi…?

Pred nekom opasnošću, u funkciji lične emotivnosti, koja dobrim dijelom zavisi od kulture pojedinca i njegovog obrazovanja, niko ne osjeća isti strah i ne reaguje na isti način. Seosko dijete rijetko se boji krave dok se gradsko dijete ne boji da uđe u tramvaj. Bilo o čemu da se radi, za specijaliste koji proučavaju ponašanje, postoje četiri načina reagovanja: pobjeći, braniti se, ostati nepokretan ili se vinuti u opasnost.

Smrt od straha

Bježite kada ocijenite da će vas noge nositi. Borite se ako ocijenite da se možete uhvatiti u koštac s opasnošću. Ostajete nepokretni, najčešće sakriveni, kada ocijenite da je bjekstvo nemoguće. Bacate se u čeljust vuka kada mislite da nemate šta da izgubite, vaš strah se pretvara u bijes.

Može li se umrijeti od straha? Teško je odgovoriti. Ipak, kad neko ima slabo srce, snažne emocije, kao što je strah, mogu mu nanijeti velikog jada. Jer, strah obično prati snažno povećanje srčanog ritma. A srce može da popusti pred tako brutalnom navalom.
U slučaju dužeg i intenzivnog straha, osoba zdravog srca može da umre od šoka: u ovom slučaju reaguje nervni sistem naređujući prestanak disanja i rada srca. To se događa nekim vrstama gazela koje umiru od straha u čeljusti lava prije nego što on i zarije svoje zube.

“Prirodni” prestanak rada srca koje, izgleda, nastoji da skrati trajanje patnje životinje u trenutku uginuća. Kod čovjeka, negativne posljedice što može da ih izazove snažan strah više su psihološkog reda. Atentat, rat, strah za djetetom čiji je život ugrožen, saobraćajni udes, katastrofalni zemljotres… teško se zaboravljaju. Kada je nešto doživljeno i kada se čovjek vrati u “normalne životne tokove”, strah zauvijek ostaje. Žrtva je u stanju neprestane pripravnosti i stresa. Noću ima košmare, a danju joj slike događaja ne izlaze iz glave. Ljekari to nazivaju posttraumatskim stresom.

Danas u mnogim zemljama postoje medicinsko-psihološki centri za pomoć traumatiziranim osobama. Žrtva može da “istrese svoju vreću”, da ispriča šta joj se dogodilo u prošlosti i šta sada osjeća. Koliko joj to pomaže zavisi i od nje i od samog psiho tretmana.

(arhiv Aure)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!