Stotinama godina stara priča o znamenitom šejhu Abdurrahmanu Sirri-babi Sikiriću i nadaleko poznatoj oglavačkoj tekiji na Oglavku kod Fojnice: Mistično viševjekovno prisustvo dobrog duha velikog šejha Sirri – babe!

 U selu Oglavak, smještenom nedaleko od ceste koja vodi za Fojnicu, i danas se nalazi zgrada tekije nakšibendijskog derviškog reda. Sudbinski vezani, šejh i tekija u kojoj se i danas čuva uspomena na njega, dali su trajno obilježje Fojnici i njenoj široj okolini. Šejh Husein baba rekao je da mu je suđeno da ima samo jednog, ali da će Abdurahman imati hiljadu i jednog derviša. Da bi utješio svog učitelja, Abdurahman izgovori čuvenu rečenicu i danas prisutnu u tarikatskim krugovima: „Ni jedan malo, ni hiljadu puno“.

Treća po vremenu nastanka u BiH bila je tekija na Oglavku, selu desetak kilometara nizvodno od Fojnice, na terasi podno planine Zahor

Za kratko vrijeme Oglavak je postao mjesto gdje se slivao veliki broj najuglednijih i najutjecajnijih ljudi iz političkog života onovremene Bosne i Hercegovine. Iskazati poštovanje šejhu Sirriji dolazili su hercegovački upravitelj Galib Ali-paša Rizvanbegović, a zatim i vođa pokreta za bosansku autonomiju i prvi vezir iz naroda Husein-kapetan Gradaščević

Uz Sarajevo, jedan od gradova u BiH o kojem se čulo do Stambola jeste i Fojnica, jer i u njoj su se okupljali najbolji šejhovi, najpoznatiji derviši i nezasiti tragaoci za tajnama vjere i života. Ovdje se nalazi jedna od najpoznatijih tekija u BiH – Tekija šejha Abdurrahmana Sirri Sikirića na Oglavku kod Fojnice. Još od 1798. godine je nepresušni izvor tajni i Božije ljubavi.

Šejh Sirri-baba, kod nas uobičajenije Sirrija, od Oglavka je napravio duhovno središte na Balkanu, a od tekije tesavufski centar tog vremena. Bio je i bošnjački pjesnik. Za Oglavak, nakšibendijsku tekiju i njenog prvaka šejha Sirriju čuli su i carstvo i sultan i veziri, pa su pomagali Oglavak i još ga oslobodili svih poreza i nameta.

Priča počinje daleko u prošlosti, 1700. godine, kad u Fojnicu na mjesto kadije dolazi Fadlulah, visoko obrazovani muftija iz Amasije i rodonačelnik porodice Sikirić, koja tad nosi prezime Balta-oglu. On je bio djed Abdurrahmana Sirije. U nekim izvorima pored njegovog imena nalazimo odrednicu Mevlevi, što govori da je bio šejh i da je pripadao mevlevijskom sufijskom redu.

Na stranicama nekih bilježnica koje se danas čuvaju u Bošnjačkom institutu u Sarajevu nalazimo ga i pod imenom Fadil Bosnevi. Sadržaj tih dokumenata otkriva i ime njegovog oca, također uglednog šejha, Abdullaha Razija. Otac Abdullaha Razija, koji se zvao Mustafa, porijeklom je bio iz Šama (Damask), što navodi na zaključak da je svojim porijekom ova porodica iz Sirije.

Daroviti učenik

Abdurrahman je rođen 1775. godine u Fojnici, u porodici Balta-oglu koja je njegovala tradiciju uglednih i učenih kadija. U prijevodu na naš jezik riječ “balta” znači sjekira, pa je to ujedno bila odrednica prezimena Sikirić. U rodnom mjestu završio je osnovno i srednje obrazovanje (mekteb i medresu).

U medresi ga je, prema narodnom pričanju, podučavao čuveni muderis i šejh Husein-efendija Zukić. Po povratku s dalekog Istoka, gdje je nekoliko godina proveo na studijskim putovanjima, Husein-efendija se vratio u svoje rodno selo Vukeljiće (Živčići) i tu podigao nakšibendijsku tekiju.

U tekiji koja je bila udaljena od Fojnice dva sata hoda mladi Abdurrahman je slušao predavanja i stjecao veliko znanje o sufizmu i tarikatu. Šejh Husein, koji je u njemu vrlo rano prepoznao darovitog učenika s nesvakidašnjom voljom za učenjem, pred sobom je imao mladića koji je svojim odgojem bio dostojan njegovog nauka.

Narodna predaja, koja kao i svaka legenda sadrži zrnce istine. Evo šta kazuje:

…U Fojnici je živio kadija Mehmed Balta-zade sa svojom ženom. Jednog jutra, kad su ustali, kadinica reče svome mužu da je usnila lijep san.

–         Dođe mi visok šejh, pa mi reče: ‘Rodit ćeš muško dijete i nadij mu ime Abdurrahman’.

Kadija pogleda u svoju ženu pa reče:

–         Pa i ja sam to isto usnio.

Bilo je to iznenađenje u kući. Kadinica je bila pri porođaju, pa je vrlo brzo iza tog sna rodila sina i dala mu ime Abdurrahman.

Nakon smrti Sirri-babe, nad njegovim mezarom na Oglavku izgrađeno je turbe, po želji i direktivi njegovog poštivaoca, hercegovačkog vezira Alipaše Rizvanbegovića

Kad je djetetu bilo oko šest godina, došao je šejh Husein-baba u Fojnicu. Jednog jutra zakucao je na vrata kadijine kuće. Kadija reče malom Abdurrahmanu da vidi ko kuca na vratima, a mali Abdurrahman je odmah otišao i otvorio ih. Kad je ugledao visoka šejha, brzo se vratio i rekao:

–         Eno onog šejha što je meni ime nadio.

Primili su ga sa velikim poštovanjem, a on im je rekao da će mali Abdurrahman kad odraste, njemu na nauke u Živčiće. Kadija i supruga su bili čvrsta uvjerenja da treba izvršavati sva šejhova uputstva i naređenja i da trebaju poslati svoga sina njemu u Živčiće. Poslije završene fojničke medrese odlazi u Živčiće na nauke kod šejh Husejin-babe…

Sirri – Tajnoviti

Tako i bi. Abdurrahman je uz svoga učitelja načinio prve korake u svijet naškibendijskog tarikata. Uvjerivši se u Abdurrahmanove sposobnosti i kvalitete koji su bili potrebni da bi i on postao šejh, dodijelio mu je šejh Husein ime Sirri (Tajnoviti).

Udovoljivši nalogu svoga učitelja, šejh Abdurrahman Sirrija se oženio Lejlom, kćerkom uglednog imama iz Ostružnice, Mula Ahmeda, a potom se nastanio u naselju Oglavak. Tu je, također prema volji šejha Huseina, podigao tekiju izvanredne ljepote i jednostavnosti koja će postati jedna od najglasovitijih tekija u Bosni i Hercegovini.

Bila je to zgrada manjih dimenzija presvođena drvenim krovom. Nasuprot nje nalazila se jedna kuća u kojoj su odsjedali šejhovi, a do nje i dva konaka koje su 1838. i 1846. godine izgradili bosanski namjesnici i muridi šejha Abdurrahmana – Mehmed Vedžihi-paša i Mehmed Kamil-paša.

Nekoliko stotina metara istočno od tekije i Sirri-babina turbeta postoji i Turbe šejha Huseina Horasanije, po tradiciji savjetnika sultana Fatiha, koji je ovdje umro ili poginuo

Osim tekije, šejh Sirrija je u Pločniku podigao i turbe šejhu Huseinu iz Horosana koji je, kako govori narodno kazivanje, u Bosnu došao u pratnji sultana Mehmeda Fatiha kao njegov lični savjetnik. Izgradnju turbeta finansijski je pomogao tadašnji bosanski vezir Morali Namik-paša. Turbe šejha Horosanija, oko kojeg se tokom narednih decenija formiralo porodično mezarje Sikirića, podignuto je nekoliko stotina metara od tekije, u nestvarnom ambijentu šume visokih i vitkih stabala lokaliteta Pločnik.

Na drugoj strani, porodica je proživljavala teške trenutke. Lejla, supruga šejha Sirije, rađala je žensku djecu koja su vrlo rano umirala. Poslije rođenja trećeg djeteta, znajući da tekija mora imati nasljednika, savjetovala je svome suprugu da se ponovo oženi. U Pločarima je pronašla djevojku Latifu, kćerku imama, koja je šejhu Sirriji rodila dva sina Abdullatifa i Šakira, i tri kćeri Vasviju, Šaćiru i Aišu.

Za kratko vrijeme Oglavak je postao mjesto gdje se slivao velik broj najuglednijih i najutjecajnijih ljudi iz političkog života onovremene Bosne i Hercegovine. Iskazati poštovanje šejhu Sirriji dolazili su hercegovački upravitelj Galib Ali-paša Rizvanbegović, zatim vođa pokreta za bosansku autonomiju i prvi vezir iz naroda Husein-kapetan Gradaščević. Koliko je bila značajna oglavačka tekija i njen pročelnik najbolje pokazuje činjenica da posjete ovom mjestu nisu prestale ni nakon smrti šejha Sirri-babe.

Posebno naklonjen siromašnima

Među svim posjetama, a bilo ih je uistinu mnogo, posebno se izdvaja dolazak Omer-paše Latasa na Oglavak. Ovaj upravitelj, koji je u Bosnu došao 1850. godine sa misijom da pokori odmetnute bosanske feudalce, bio je svjestan uloge i utjecaja koji je šejh Sirri-baba imao u društvu. Njegova posjeta oglavačkoj tekiji postaje značajnijom posebno zbog činjenice da je šejh Sirrija u vrijeme autonomnog pokreta 1831/32. godine bio na strani Husein-kapetana Gradaščevića. Značajnu pomoć radu i održavanju tekije dao je travnički vezir Selim Sirri-paša, čijom je bujuruldijom 1824. godine omogućeno da se iz taksita fojničke nahije izdvajaju određena sredstva (100 groša na godinu) koja su usmjerena za potrebe tekije i musafirhane.

Nešto kasnije, tačnije 1835. godine, vlastoručno potpisanim fermanom sultana Mahmuda II šejh Sirri-baba oslobođen je plaćanja svih poreza. Ta odluka je na snazi ostala sve do 1929. godine. Njegovo humano djelo prepoznajemo u obnovi Atik-džamije u Fojnici 1820. godine, u organiziranoj akciji fojničke čaršije kojom je sam rukovodio. Osim titule šejha, Sirri-baba je nosio titulu muršida (učitelja), bio je sufijski pjesnik i kaligraf, blage naravi, pobožan, otvoren za razgovor i pristupačan svome narodu. posebno je bio naklonjen siromašnima. Šejh Sirrija je iza sebe ostavio 24 pjesnička ostvarenja – tri pjesme pisane na bosanskom, a 21 na turskom jeziku.

Šejh Abdurrahman Sirri-baba Sikirić otisnuo se na put povratka svome Gospodaru 23. marta 1847. godine. To saznajemo iz hronograma povodom njegovog preseljenja na bolji svijet, pisanog na perzijskom jeziku od nepoznatog autora. Hronogram je pisan na papiru, lijepim nesh-talik pismom, a njegov sadržaj nam je poznat i zahvaljujući prevodu Šaćira Sikirića objavljenom u Gajretovom kalendaru za 1941. godinu, u tekstu “Tekija na Oglavku”:

Mnogi znatiželjnici koji su posjećivali oglavačku tekiju, slušajući priču o šejhu Sirri-babi Sikiriću, odlazili su u uvjerenju da pročelnikova duša obilazi ovo mjesto. I danas, svi oni koji tragaju za smislom i odgovorima na ovozemaljska pitanja, kročeći preko njenog praga osjećaju snažno i mistično prisustvo dobrog duha tekije na Oglavku.

Turbe Huseinu Horosaniju

Jedna priča o Sirri babi kazuje kako je bio spakovao stvari i krenuo put Stambola da u centru Osmanskog carstva osnuje tekiju. Već poslije jednog kilometra sretne neznanog duhovnjaka, i, vidjevši da taj nije od ovog svijeta, upita: „Ko si ti?, a ovaj mu odgovori:

–         Ja sam sedamdeset hiljaditi šehid sultan Fatihove vojske, Husein iz Horosana. Gdje si krenuo, o Sirri?

Abdurahman reče da je krenuo za Stambol, jer na Oglavku nema interesanata za tarikat. Na to ga Husein Horosani upita:

–         Zar ćeš me samog ovdje ostaviti?

Na Sirrijin upit gdje se to on nalazi, Husein mu pokaza na mezar i reče mu da se okani putovanja, da ostane na Oglavku, potvrdivši mu riječi njegovog učitelja da će na Oglavku biti jedna od najznamenitijih tekija u Bosni. Sirri baba posluša savjet šehida i ostade na Oglavku, gdje sagradi i turbe Huseinu Horosaniju, za kojeg Kenan ef. Sikirić navodi da je najvjerovatnije bio pisar čuvene Ahdname.

Sirrija je umro g. 1847. cijenjen i poštovan od islamskog svijeta. Jedan od najodanijih njegovih privrženika (murida) Ali Galib-paša Stočević mu je do godinu iza njegove smrti podigao lijepo turbe i drugi prvaci onog vremena. Iza sebe je ostavio pobožnih ilahija na turskom i na bosanskom jeziku.  Te su ilahije nastale u derviškim zbirkama (medžmuama) i može se slobodno reći da su to još i danas dervišima najomiljenije ilahije, koje oni pri svojim sastancima uče. Sadržaj je tih ilahija, kao i obično, mistično-moralni.

Sirrijine ilahije na bosanskom jeziku izdavane su dosada nekoliko puta a ovdje ćemo spomenuti jednu poznatu ilahiju, gdje govori kakav treba biti derviš?

“Ako hoćeš derviš bit’, valja srce očistit’, Rabbu širka ne činit’, La ilahe ilallah. Gr'jehova se pokajat’, na gr'jehe se ne vraćat’. Dragom Rabbu robovat’, La ilahe ilallah.”

Duhovno izvorište

Vremenom se šejh Abdurrahman Sirrija razvio u znamenitog duhovnog pregaoca i prosvjetitelja koji je svojim moralnim životom i principijelnošću izaziva simpatije i poštovanje. Njegova tekija postaje ubrzo značajan centar koji posjećuju svi znamenitiji Bošnjaci. Ugled i utjecaj šejha Sirri-babe bili su toliki da je svaki novi namjesnik Bosne smatrao svojom dužnošću posjetiti velikog svetitelja.

U njegovo vrijeme tekija je bila izvorište nepresušnog okeana duhovnosti, emanirala pozitivnu energiju, spajala ljude i bila topos razmjene ideja. Mnogi značajni bosanski namjesnici 19. stoljeća posjetili su ovu tekiju.

Poznato je da su u tekiju na Oglavku, da izraze svoje poštovanje šejhu Sirriji i njegovim nasljednicima, dolazili, između ostalih, bosanske valije Mehmed Vedžihi-paša, Morali Namik-paša, Mehmed Kamil-paša, upravitelj Hercegovine Galib Ali-paša Stočević i drugi prvaci onog vremena, poput vođe pokreta za samostalnost i samoupravu Bosne i Hercegovine i prvi od naroda izabrani bosanski vezir Husein-kapetan Gradaščević. Vedžihija i Namik paša su tu sagradili posebne konake.

Posjete tekiji i turbetima na Oglavku nisu prestale ni poslije Sirri-babinog preseljenja, a historija posebno bilježi posjetu čuvenog Omer-paše Latasa.

Prsten oko noge

Zanimljiva je priča o Anadolcu Hadži Mejli-babi, učeniku šejha Sirrije. Tragajući za pravim šejhom, jedan od najranijih učitelja stavio mu je željezni prsten oko desnog gležnja. Kada bi našao savršenog šejha prsten bi odmah oko noge spao.

U svojim lutanjima došao je u Beograd, a tamo mu je derviš savjetovao da traži Sirri-babu na Oglavku.

U posljednjoj fazi njegov dugog, zamornog puta do Oglavka, Mejli-babu je zadesila velika glad i kada je bio blizu tekije, tu su ga primjetili ljudi kao musafira i pozvali.

Sirri-baba je očekivao njegov dolazak. Kada je ušao Sirri-baba u tekiju, željezni prsten je, pripovijeda se, spao zbog Sirrijinog nazara (pogleda). Mejli-baba je u vidu ljubavi i spoznaje odmah zatim izgovorio stihove ove kaside:

„Allah, Allah, tražeći dermana u mom dertu sam došao do Sirrije.  Ja Resulallah, budi darežljiv, ja sam došao goreći do Sirrije. Uzvišeni Hakk je pokazao svoju blagost prema meni, dao mi je dozvolu u ljubavi.

Došao sam do izvorišta, do Sirrije. Kroz Sirriju upoznao me s Njegovim sirrom (tajnom).Moju dušu naklonjenu zlu (nefs-i emmare) me bacila u dubine. Ja Ilahi, Ti znaš tajna (sirr) je Tvoja i Sirri je Tvoj. Rob je tvoj kurban, tebi pripada, ja sam došao kao kurban Sirriji. Ja Resulallah, budi darežljiv za ljubav tvog ummeta.

Došao sam do vrata Tvoje dobrote i na njih se naslonio tražeći Sirriju. Bolestan u srcu i bolestan u tijelu došao sam Lukmanu (Ljekaru) do Sirrije. Čuo je griješni Mejlija da si ti džometli Sultan u ljubavi prema Svemogućem Allahu, došao sam do sultanu Sirrije“.

Ef. Sikirić danas vodi brigu o tekiji

O duhovnosti Oglavka za „Avaz“ je nedavno pričao potomak velikog nakšibendijskog šejha Sirrije, Kenan ef. Sikirić. On danas vodi tekiju u pročelničko-imamskom smislu. Objašnjava da je tekija mjesto koje putnik namjernik neće lako zaboraviti, jer su njena vrata otvorena svima, a rijetki su oni koji se nakon posjete nisu zaljubili u čudesnu atmosferu ovog prostora.

Prema njegovim riječima, ovu najčistiju baklju duhovnosti, o kojoj se on danas brine s ocem hadži Abdullahom, nastavila su održavati po starini i redoslijedu njegova dva sina – šejhovi Abdullatif i Šakir, zatim unuci – šejhovi Abdulhalim, Abdulfettah i Halid te praunuk šejh Ibrahim do 1967., kada se nastavlja s vekilstvom do danas.

– Oglavak nosi breme slave dolaskom ovog šejha na te prostore, koji svoju širinu i dubinu šejh Sirri opisuje u jednom distihu: …”Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more! U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njegova sadržina” – ističe ef. Sikirić.

Derviški redovi (tarikati) su škole

Istraživanja o prisustvu islama u Bosni i Hercegovini i razvoju njegove multidimenzionalne kulture na prostorima ove zemlje pokazala su da je, od samog početka organiziranja tursko-osmanske vlasti i njezinog civilizacijskog djelovanja u procesu formiranja urbanih sredina i intezivnog širenja orijentalno-islamske kulture, jedna od značajnih uloga pripadala dervišima i njihovim redovima (bratstvima). Ima mišIjena da su derviši u Bosnu došli prije turske vojske.Oni su u pravom smislu prvi misionari islama.

Derviški redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili početkom trećeg stoljeća muslimanske ere. Riječ tarikat u prijevodu znači škole, koje su dobile nazive po njihovim osnivačima. Oni su podizali i upućivali svoje učenike ka usavršavanju znanja i djelovanja. Ti učenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove škole, ili tarikati, nazvani su po ovim specifičnim imenima.

Tekija je građevina (zavija) u kojoj su šejhovi boravili. Tu su se redovno okupljali pripadnici tarikata, učenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vršenja dužnosti koje su propisane tesavvufskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odričući se užitaka ovoga svijeta – i stalno se družeći sa šejhom.

Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo, potčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, tako i prema ukupnom učenju svoga mističnog reda.

Šejh je neprikosnoveni autoritet među dervišima a potom se iza njega utvrđuje hijerarhijski red. Dob ne utječe na rang u tekiji. Na cijeni je jedino pobožnost, učenost, te privrženost šejhu i redu.

Duhovni centar tarikata je sjedište šejha. Tekije se izdržavaju od svojih vakufa, od priloga bogatih derviša i murida. Šejhovi nisu imali plaću niti su se vodili kao poseban stalež. Morali su biti učeni i najodličniji u svojoj sredini.

Uglavnom su se šejhovi i derviši bavili raznim poslovima i zanatima, miješajući se sa ljudima i u neposrednom kontaktu su ostvarivali na njih utjecaj. Na taj način njihova nauka se širila nenametljivo ali vrlo efikasno. Takav metod derviškog djelovanja ostao je nepromijenjen kroz vijekove. Zbog njihovog neposrednog odnosa prema Ijudima i ostvarenog utjecaja nerijetko je dolazilo do nemilih scena između njih i pojedinih ljudi iz ulemanskog staleža.

(E. Milić/aura.ba)

Komentari

komentara