Stiglo je vrijeme zimskih zvijeri: Legende o čudovištima koja se u život vraćaju sa prvim pahuljama snijega

Wendigo se krije u mračnim šumama, tamo gdje ptice ne pjevaju i gdje uopšte nema životinja. Čudovište izbjegava jarku svjetlost tako što se tokom dana krije u podzemnim pećinama ili napuštenim rudnicima. Savršeno se snalazi u mraku, zna svaki centimetar svoje teritorije i vjeruje se da pomoću crne magije može promijeniti vrijeme. Poznat i kao „duh usamljenih mjesta“, Wendigo svoje žrtve mami imitacijom ljudskog glasa, a kada čovjek upadne u njegovu zamku Wendigo se hrani njegovim mesom.

I dok se većina ljudi raduje snježnim pahuljama, toplim rukavicama ili udobnim noćima pod dekom, širom svijeta postoje oni koji su sa strepnjom dočekali prve dane zime. Naime, prema mitologiji i vjerovanjima raznih naroda, Djed Mraz nije jedni lik koji dolazi u tamnim i hladnim zimskim noćima.

Istorija je zapamtila nebrojeno mitskih čudovišta i stvorenja koja su i dan danas strah i trepet za sve one koji žive u mjestima odakle ove legende i potiču.

Ledeni dah Snježne žene

U bogatom japanskom folkloru, Yuki-Onna (Snježna žena) se najčešće opisuje kao zli duh koji se pojavljuje u obliku prelijepe žene, a izvještaji o pojavi ove utvare datiraju još iz četrnaetsog stoljeća.

Sa svojom dugom, tamnom kosom i kožom tako blijedom da se čini skoro providnom, Yuki-Onna je na prvi pogled žena od koje zastaje dah. Mnogi za nju kažu da uopšte nema noge već da klizi kroz zrak tokom snažnih oluja i snježnih mećava. Pojavljuje se pred putnicima koji su se izgubili u mećavi te ih ubija svojim ledenim dahom, ostavljajući iza sebe samo smrznute leševe.

Neki pričaju da se može pojaviti i u obliku žene koja drži bebu, mameći prolaznike da im pomognu kako bi izašli iz mećave. Ali, čim bi neki smrtnik dotakao dijete, ostao bi zaleđen u mjestu. Iako je njena ljepota očaravajuća, Snježnu ženu ja najlakše prepoznati po očima koje tjeraju strah u kosti svakom smrtniku koji ima nesreću da u njih direktno pogleda.

Div sa apetitom za ljudsko meso

Amerikanci imaju Bigfuta, Južnoamerikanci krvoločnu Čupakabru, a indijanski narod Wabanaki je svoje mališane plašio pričama o Čenou – divovskom zimskom ljudožderu. Iako neki Čenoa opisuju kao biće slično Bigfutu, originalna priča kazuje da je ovo stvorenje nekada bilo čovjek kojeg su bogovi prokleli zbog kanibalizma, te su mu srce pretvorili u led.

Naime, skoro svaki Čenou je isprva bio čovjek koji je jeo ljudsko meso. Zbog ovog zločina, njegovo srce se pretvara u led, a čovjek u strašno divivsko čudovište. Činou je uvijek gladan, a njihov vrisak je toliko snažan da ubija svakog čovjeka koji ga čuje.

Za razliku od drugih čudovišta, Čenou se može vratiti u ljudski oblik. Kako bi to postigao, njegovo srce mora biti izvađeno ili ga Čenou mora povratiti. Izvađeno srce zatim mora biti uništeno, odnosno istopljeno, te zamijenjeno ljudskim srcem. Tek tada Činou će se, prema legendi, ponovo pretvoriti u čovjeka.

 

Strah i trepet škotskih ostrva

Nukelavi je najstrašniji demon iz škotske i nordijske mitologije. Ovaj polukonj i polučovjek u nekim opisima ima dvije glave sa jednim velikim crvenim okom koje sija vatrenim plamenom. Najstrašnije od svega, Nukelavi uopšte nema kožu tako da možete vidjeti kako crna krv teče njegovim venama.

Ovaj demon je skriven tokom ljetnih mjeseci, a sa prvim snijegom se pojavljuje širom najsjevernijih škotskih ostrva. Prema lokalnim vjerovanjima, ljetni bogovi tokom toplih mjeseci drže pod kontrolom ove demone, a Nukelavi izlaze na površinu zimi kada ih bogovi ne mogu kontrolisati. Njihov dah je toliko otrovan da je samo jedan dašak dovoljan da ubije i najjačeg čovjeka.

U prošlosti, ovo stvorenje je bilo glavni krivac za glad i suše koje su pogađala okolna sela. Sujevjerni mještani bi uvijek u strahu izgovarali molitvu kada bi se Nukelavijevo ime spomenulo, iz straha od osvete zbog previše priče o ovom mitskom čudovištu.

 

Osmijeh smrti

Mahaha je manijakalni demon sa sjevera Kanade koji ubija žrtve tako što ih kida svojim dugim noktima nalik na noževe. Iako je veoma mršav, Mahaha posjeduje nadljudsku snagu. Njegova plavičasta koža je toliko tanka da se ispod nje vide kosti kako se pomjeraju. Glava mu je uvijek oborena, a na njoj se ističu velike oči koje vire iza pramenova duge crne kose.

Mahaha se uvijek smije i cereka, kao da uživa u mučenju svojih žrtvi, i veoma se uzbudi kada naiđe na novu koju će iskidati svojim kandžama. Ostaci njegovih žrtvi su strašni koliko i samo stvorenje. Naime svaka Mahahova žrtva koja je ostavljena da iskrvari i smrzne se do smrti, na licu ima uvrnuti, zli osmijeh.

 

 Kuc, kuc, stiže Palraijuk

Morsko čudovište Palraijuk čest je gost noćnih mora ljudi koji žive na ostrvima Aljaske. Ovo zmijoliko stvorenje je dugo oko tri metra, tijelo mu je prekriveno gustim krznom, ima šest nogu i dvije glave! Obje glave imaju dugi ljigavi jezik, spreman da zgrabi sljedeću žrtvu.

Uprkos veličini, Palraijuk je poznat po tome što brzim pokretima grabi ljude sa pristaništa, često ostavljajući potencijalne svjedoke da se pitaju gdje li im je nestao prijatelj koji je prije par trenutaka stajao pored njih na pristaništu… Ovo stvorenje se navodno može i prizvati, ako ste dovoljno ludi da to pokušate.

Da biste prizvali Palraijuka, potrebno je da nekoliko puta kucnete o drveni mol, ili ukoliko se osjećate suicidalno, lupite par puta o dno drvenog kajaka dok se nalazite na vodi. Iako ovo stvorenje dobar dio godine ne napušta morske dubine, sposobno je da uz pomoć snijega „pliva kroz zemlju“ tokom zimskih mjeseci.

 Fantomski pas

I dok mnogi vjeruju da je riječ o vampirskom psu iz pakla, Qiqirn je poznatiji kao duh velikog i zlog psa. Veoma ga je lako raspoznati od tipičnog psa jer ovo stvorenje ima dlaku samo na šapama, vrhu repa i oko usta.

Ovi psi tokom zime prilaze putnicima koji se naveče nađu na zabačenim mjestima. Kada se Qiqrin približi nekome, žrtva će u bolnoj grimasi pasti na zemlju uslijed napada panike, sve dok od šoka ne umre. Njegov napad je moguće spriječiti samo ako ga na vrijeme prepoznate i naglas viknete njegovo ime, a zatim će stvor pobjeći.

 

 Wendigo – duh usamljenih mjesta

U šumama na sjeveru Amerike živi ogromno čudovište koje se hrani ljudskim mesom. Indijanska plemena i danas pripisuju nestanak njihovih lovaca i običnih turista na nezasit temperament monstruma pod imenom Wendigo. Visine od ček pet metara, ovo biće se u prošlosti često dovodilo u vezu sa glađu i nestankom brojnih ljudi.

Iako opis čudovišta varira, jedno je sigurno: Wendigo je nemilosrdan prema svakome ko se nađe na njegovom putu.  U starim prikazima Indijanaca koji žive u regiji Velikih jezera, tijelo čudovišta je sivkasto,  skoro providno, a kostur i srce mu je sastavljeno od leda. Negove neljudske oči su duboko upale u lobanju. Usta su mu uvijek prekrivena osušenom krvlju. Iako imaju humanoidni torzo, njihove duge ruke imaju kandže koje su oštre poput žileta. Glava koja je pola vučja, a pola ljudska ukrašena je velikim rogovima.

 

Lovci plemena Ojibwa ovako su opisivali Wendigov izgled: „Ovo biće je veliko poput drveta. Ima oštre zube i duge kandže, sjajne oči i oštar jezik. Cijelo tijelo mu je prekriveno grubom vunom. Gdje god da krene, Wendigo iza sebe ostavlja krvave tragove. Njegovo režanje se čuje i na nekoliko kilometara udaljenosti, a njegov dah zaudara na smrt i trulež“.

Wendigo se krije u mračnim šumama, tamo gdje ptice ne pjevaju i gdje uopšte nema životinja. Čudovište izbjegava jarku svjetlost tako što se tokom dana krije u podzemnim pećinama ili napuštenim rudnicima. Savršeno se snalazi u mraku, zna svaki centimetar svoje teritorije i vjeruje se da pomoću crne magije može promijeniti vrijeme. Poznat i kao „duh usamljenih mjesta“, Wendigo svoje žrtve mami imitacijom ljudskog glasa, a kada čovjek upadne u njegovu zamku Wendigo se hrani njegovim mesom.

Prema vjerovanju, ovo biće može i da opsjedne čovjeka, a posebno su na udaru sebične osobe koje će nakon što ih Wendigo opsjedne, dobiti neizdrživu želju za ljudskim mesom.

 Glupavi goblini iz središta Zemlje

Vjerovatno ste nekada u životu upoznali osobu koja bez obzira koliko se trudila da nešto ostvari, to joj jednostavno ne polazi za rukom. Pa, u grčkoj mitologiji postoje stvorenja koja se savršeno uklapaju u ovakav scenarij.

Kalilantzaroi su mala stvorenja nalik na gobline koji se svim silama trude da budu zli, ali ih njihova ograničenost sprječava u tome. Ova glupava bića svoje živote provode u centru Zemlje, neprestalno pokušavajući da okončaju ljudski rod tako što sjekirama i testerama nastoje da posijeku Drvo života koje predstavlja stub cijelog svijeta. Međutim, imaju jednu manu: Tokom dvanaest dana zimskog solsticija, Kalikantzaroi dobiju neizdrživ nagon da izađu na površinu Zemlje i napadaju mještane i prave im nered po kući.

Kako bi ih otjerali sa svog imanja, ljudi stavljaju sita na prag kuće prije zalaska sunca. Kalinaktzaroi su jako glupi, toliko da čak ne mogu brojati do tri! Prema vjerovanju, ova bića će čitavu noć provesti pokušavajući da prebroje sve rupe u situ, a kada se pojave prve zrake jutarnjeg sunca, Kalikantzaroi bježe nazad u središte Zemlje.

Ali, kada konačno stignu kući dočekaći ih jedno neugodno iznenađenje – Drvo života se u potpunosti obnovilo! Ostatak godine će provesti u pokušajima da ga ponovo sruše, sve dok ponovo ne dođe vrijeme da izađu na površinu.