Šta smo snimili na Kaduninom mezaru u Sarajevu, gdje se noću skidaju sihiri, uroci, crna magija: Vjeruje se da plemenita Kaduna nesretnike spašava od dušmana

U nimalo prijatnom ambijentu, u kojem su izmiješani novinarska radoznalost, sujevjerje i jeza, čujemo korake. Iz mraka izranja lik žene. Obučena je u crno, na glavi ima maramu, na nogama gumene čizme. Zastaje kod nas i prepoznajemo Fatimin lik. Isti onaj lik žene sa kojom smo dan ranije u Paromlinskoj ulici dogovorili sastanak. Naravno, pod određenim uslovima. Za skidanje sihira sarajevski iscjelitelji ne koriste samo Kadunin mezar. Postoje dokazi da posjećuju i Jerenino groblje u Bulozima kod Sarajeva, staru Pravoslavnu crkvu na Baščaršiji ili pak Lucino groblje na Jezeru

Greblje „Ravne bakije“ sa sarajevskog Zmajevca čuva tajnu za koju ni većina mještana ovog naselja sigurno nije čula. U njemu se krije jedan mezar, poznat kao Kadunin. Vjeruje se da ima posebne moći. Pomaže pri liječenju sihira, magije, nečistih i zlih čini… Međutim, kako liječenje na mezarju kod većine ljudi budi jezu, sumnju i strah, tako je i Kadunin mezar ostao obavijen crnim velom noći, skriven od radoznalih ali i skeptičnih očiju. Podaci škrti, više sumnjičavi. No, ono što se pouzdano može tvrditi jeste da se i dan danas na Kaduninom mezaru provode tretmani liječenja. A mi smo polovinom februara upravo prisustvovali jednom takvom.

Lik žene

Hladni februarski vjetar vijao je kroz noć dok smo se uspinjali prema greblju na Zmajevcu. Da li od zime ili osjećaja nelagode činila se kao najhladnija noć posljednjih mjeseci. Dvadeset je sati, nimalo prijatan osjećaj pri pomisli da u taj vakat kročite između kabura. Od davnina se pripovijeda kako se na grebljima noću može doživjeti i osjetiti djejstvo nadnaravnih pojava, raznih prikaza, aveti i krikova… Dodatni razlog zašto smo se duboko zakopali u svoje misli i okovratnike. Srce sa svakim novim korakom ubrzanije lupa kao da predosjeća da će se desiti nešto loše.

Već smo na Zmajevcu i naziremo nišane u tami greblja. Tišinu noći jedino remete sarajevska svjetla što bljedunjavo sijaju kilometrima daleko. Približavamo se greblju i vidimo čovjeka u kapi kako stoji nepomično. Pogled mu je oboren i puše u promrzle ruke. Vidno je uznemiren. Saznajemo da je on ta osoba koja čeka da tu noć zagazi u greblje, do Kaduninog mezara, i riješi se dugogodišnjih problema.

– Čekam Fatimu I. Trebala bi stići svakog trenutka – kaže mucajući, pomalo zbunjeno, iako smo to jutro dogovorili našu posjetu.

Nedugo nakon toga čuju se koraci. Izranja lik žene. Obučena je u crno, na glavi ima maramu, na nogama gumene čizme. Zastaje kod nas i prepoznajemo Fatimin lik. Isti onaj lik žene sa kojom smo dan ranije u Paromlinskoj ulici dogovorili sastanak. Naravno, pod određenim uslovima.

– Naš svijet je mnogo skeptičan, sumnjičav i neuk. Molim vas samo da ne otkrivate sve detalje i potpun identitet dok ne bude vrijeme za to. A vama ću dozvoliti da idete sa nama i vidite da to nije toliko skriveno – govori naša sagovornica, inače fakultetski obrazovana osoba i politički aktivna u općini Stari Grad, gdje je godinama i profesionalno radila u administraciji.

Pojašnjava da se ovim bavi već 30 godina, ali ne u tolikoj mjeri. Liječi samo po preporukama. Još uvijek radi u tajnosti. Čak je nekoliko puta pokušala odustati od ovog posla, međutim, mnogo je razloga zašto nije mogla prestati.

– Kada ne liječim, bolesna sam. Ruke mi budu u ranama, zdravlje narušeno… Moja je dužnost da pomažem bolesnima. To mi je u amanet ostavila amidžinica Mujaginica koja je živjela u jednom selu između Han-Pijeska i Sokoca. Cijeli svoj život, a bio je dug 90 godina, liječila je bolesne na ovom mezaru. Kada je sedamdesetih godina umrla, meni je ostavila zapisano na koji način je to radila – pojašnjava.

Hod među nišanima

Prije nego što smo zagazili u greblje Fatima nas uvodi u priču. Da bi neko došao do Kaduninog mezara mora se prvo podvrgnuti početnom tretmanu u Fatiminom stanu u kojem ona saznaje da li je osoba uopće opsihirena i da li treba tražiti lijeka na ovaj način.

– Onog koji mi se obrati posipam vodom koju sam donijela sa nekoliko različitih izvora. Radim to iz Mujaginicine posude koju mi je zajedno sa knjigama ostavila. U vodi mi se ukažu neke pojedinosti iz života posjetitelja. Tek onda ga vodim na Kadunin mezar, uglavnom noću. Tretman počinje kada je Mjesec pun i traje do pojave mladog. Ne svake noći – govori Fatima dok još uvijek stojimo pred kapijom greblja u mutnom svjetlu s obližnje rasvjete.

Sat otkucava 21 h. Sarajlija koji je došao na liječenje polako gubi strpljenje. Fatima prekida razgovor i kreće prema ulazu, spremna da obavi još jedan od mnogih tretmana.

– Budite tihi! Ne uznemiravajte umrle. Nerijetko se dešavaju stravični događaji – upozorava.

Srce je već u grlu. Napraviti korak u greblje, zagaziti u duboki snijeg i smrtnu tišinu koja se mota oko nišana, ili se vratiti. Odlučujemo se za ovo prvo.

Pogleda usmjerenog strogo ispred sebe idemo za Fatiminom i siluetom njenog pacijenta. Krivudamo između mezarova da bi stigli do Kaduninog, koji je negdje na sredini greblja. Fatima je govorila da su rijetki oni koji ga i usred dana mogu naći. No, ona je već nebrojeno puta došla do njega i u mrklim noćima pa joj to ne predstavlja problem.

Nakon nekoliko minuta, koji potrajaše kao sati, stojimo ispred ograđenog mezara. Nišani izgledom odaju da su jako stari, ostavio je zub vremena traga na njima, toliko samo možemo da vidimo. Iako Fatima ne progovara, sigurni smo da stojimo ispred mjesta gdje leži vjernica Kaduna.

Glasovi iz mezara

Fatima ulazi unutar ograđenog mezara, a pomalo zbunjeni, ili možda prestravljeni čovjek ostaje ispred njega okrenut leđima. Kapu, koju je nosio na glavi, skinuo je i prepustio se Fatiminom tretmanu. Stoji nepomično, na momente zatvorenih očiju. Fatima uzima malo vode sa mezara, koje, tvrdi, uvijek ima, usred ljeta ili zime. Njome nekoliko puta posipa nesretnog čovjeka. Potom izlazi iz mezara, obilazi rukom oko njegove glave, prsa, nogu te nešto šapuće, uči. To stvara još veću jezu dok iščekujemo krik, avet, ili plač koji se prema Fatiminim riječima nerijetko javljaju iz mezara. Napetost je obuzela razum, čini se da se mogla opipati, tu u zraku.
Tijelo bolesnika polako počinje podrhtavati, oči se mutiti i prevrtati. Kao da ne vlada svojim pokretima, gestama. Potom kašlje i moli Fatimu da prestane…

– Zašto, da li ti je muka, šta je bilo? – pita ga, vidno uzbuđena.

– Ne mogu više – teškim, i glasom nimalo sličnim onome koji smo čuli prije nepunih sat vremena progovara Sarajlija.

Užurbano Fatima kreće ka izlazu iz greblja, a za njom, on, tromim i nesigurnim korakom. Riječi su im zamrle na usnama. Čuje se samo škripa snijega i poneki teški uzdah bolesnog čovjeka. Žurimo za njima i u tami jedva razaznajemo put kojim smo došli, a njihovi likovi sve više se gube između nišana. Strah kola žilama, a razum staje. Tada, iza obližnjeg nišana zateče nas Fatimin glas.

– Vraćaj se, vraćaj se!

Srce je sada iz grla sišlo u pete. Dah je stao. Svaki pokret se zaledio…

– Ne istim putem! Nije se dobro vratiti istim putem – dok izranja iz tame govori Fatima i prolazi sa bolesnim čovjekom pored nas.

Kako smo već bili na pola puta, prestravljeni i zbunjeni nismo znali kuda krenuti pa smo, ipak, nastavili tragom kojim smo došli. U nekoliko koraka greblje je već iza nas. Ostavljamo ga u smrtnoj tišini koja još uvijek odzvanja u ušima, kao i Fatimin šapat, kašalj čovjeka, škripa snijega…

Nakon pola sata pokušavamo sabrati misli i pojasniti ono što smo upravo vidjeli i doživjeli tih desetak minuta na Kaduninom mezaru!?

Žena sabura i vjere u Svevišnjeg

Fatima pojašnjava da nije rijetkost da se noću, dok grad mirno spava na sarajevskim grebljima izvode kojekakvi rituali, dobronomjerni ili oni zli, no, svi oni počinju upravo na Kaduninom mezaru.

– Legenda kaže da je Kaduna bila velika vjernica. Živjela je za vrijeme turske vladavine. Međutim, bila je udata za čovjeka koji ju je stalno tukao. No, ona je sve to podnosila sa saburom. Nikada mu se nije usprotivila, nikada klela svoju sudbinu. Toliko je bila dobra da kada bi je muž udarao, ona bi stavila vune pod odjeću da se on ne povrijedi. Brojne su priče o njenoj dobroti. I, zato se dolazi ovdje. Na Kaduninom mezaru se obznani (kako kaže Fatima “obejani”) ono što je čovjeku napravljeno i ko mu je to napravio. Nekada to usnije, a nekada se na nekom od nišana pojavi silueta, na kojoj se može prepoznati lik njegovog neprijatelja – kaže Fatima.

ISTINITE PRIČE
Po kući sam viđao zmije, lavove i aveti

Čovjek, kojeg smo to veče zatekli na Kaduninom mezaru je želio ostati anoniman. Ne zbog sebe, kaže uvjerljivo, nego zbog svoje porodice koja je već dovoljno propatila. Fakultetski obrazovan, Edin S., 43 godine, Sarajlija, oženjen, otac dvoje djece.

– Kod Fatime sam prvi put došao u oktobru prošle godine. Imao sam problema sa sihirima, za koje mi je Fatima rekla da su napravljeni još dok sam bio u majčinoj utrobi. Zbog toga sam u životu imao mnoge neobjašnjive događaje. Kao dijete doživio sam tešku saobraćajnu nesreću. Nedugo nakon toga, umalo se nisam utopio u jezeru. Godine 1994. sam ranjen na Nišičkoj visoravni. Niko nije vjerovao da ću preživjeti – priča.

Pije pet godina se, kaže, počeo čudno ponašati. Raspoloženja su mu se često mijenjala. Smjenjivala se depresija, sreća, tuga, ljutnja… On urlao, porodica trpjela.

– Noću sam imao košmare. Vremenom su prerasli u vizije i halucinacije. Po kući sam viđao zmije, lavove i aveti. Da li je to bio polusan ili nešto drugo, ne znam. Trajalo je to sve dok se nisam počeo liječiti na Kaduninom mezaru. Od tada, halucinacije su smanjene, gotovo da ih nema, a raspoloženje je stabilnije – škrto, očito iscrpljen svim događajima, pripovijeda ovaj čovjek. Vjeruje da će mu ovo mjesto donijeti potpuno izlječenje.

STARA PRAVOSLAVNA CRKVA NA BAŠČARŠIJI

Posmrtni ostaci djeteta donose sreću

Za skidanje sihira sarajevski iscjelitelji ne koriste samo Kadunin mezar. Postoje dokazi da posjećuju i Jerenino groblje u Bulozima kod Sarajeva, Staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji ili pak Lucino groblje na Jezeru. Opet, sve skriveno od očiju javnosti.

Milenko Rašević, domaćin Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji kaže da mu takvi rituali nisu poznati, ali da on vrlo često ima goste koji u crkvi izgovaraju mistične molitve, na taj način pokušavajući riješiti svoje probleme.

– U crkvi ima kovčeg u kojem se nalaze posmrtni ostaci djeteta. Kažu da ga je bez ikakva valjana razloga ubila maćeha, nekada u 15-om vijeku i da danas ostaci njegova tijela donose sreću, možda i neko iscjeljenje. Primjećujem da ljudi često dolaze i mole se pred kovčegom. Nerijetko se može vidjeti kako se neki provlače ipod njega. Navodno, na taj način žene liječe neplodnost – kaže Milenko.

Po njegovom, ne radi se o vještičijim ritualima, nego o neobičnim pojavama koje u religiji itekako imaju utočište.

(A. HODŽIĆ. / Ar. ALJOVIĆ/arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!