Šta se to krije u grčkoj planini Athos pa je zabranjena za turiste?

Athos je živi primjer kako razne nacionalnosti mogu živjeti zajedno, kako je duhovnost mnogo važnija od materijalnog. Kada stignete, morate vaš kalendar prilagoditi redovničkom računanju vremena, tj. vratiti 13 dana unazad. Naime, redovnici još uvijek koriste stari, Julijanski kalendar

Kada se rano jutru sumaglica počinje dizati s mora i sunce izađe iznad golemog grebena planine Athos, ukazuje na fantastičan pogled…  Beskrajne i “rasplinute” građevine bizantskih Athos manastira počnu se pomaljati iz klisura i šuma. Neki su smješteni na krhotima stijena, drugi graniče sa morem okruženi ogromnim zidinama koje od bure štite bujne vrtove povrća. Unutar njihovih dvorišta kupolasti krovovi pozlaćenih križeva svjetlucaju na sunčevoj svjetlosti.

Ovo je Sveta planina, Grcima poznatija kao – Ayion Oros. Na udaljenom poluotoku na sjeveru Grčke, planina Athos je jedinstvena ortodoksna monaška republika, priznata od strane Evropske Unije kao poluautonomija. U svojih 20 manastira, oko 1.500 redovnika “održava u životu” posljednji bastion Bizantske carevine. Ovi čuvari Istočne ortodoksne crkve žive astetskim životom koji se nije promijenio više od milenija – učeći, posteći itd.

“Noćna mora” hodočasnika

Pošto je kopnena granica sa Grčkom zatvorena, do Svete planine može se stići samo morem. Turisti nisu dobro došli a ženama je zabranjen pristup. Čak i strani hodočasnici su izloženi birokratskoj “noćnoj mori” da bi dobili dozvolu.  Ispod Magistri Lavra, najstarijeg manastira u ovoj oblasti, smještena je mala (prirodna) luka. Kada stignete, morate vaš kalendar prilagoditi redovničkom računanju vremena, tj. vratiti 13 dana unazad. Naime, redovnici još uvijek koriste stari, Julijanski kalendar.

Dobrodošlica u svim athomskim manastirima je ista… Ponude vam čašu hladne vode, žestoko piće “tsipouro”, crnu kahvu i kocku slatkog i ljepljivog slatkiša. Ovdje smatraju da je “Sveta planina” izvan vremena, ona prihvata ljude s jednakom ljubavlju za sve. Opati u manastirima smatraju da žive iznad “običnog” svijeta, oni se mole za čitav svijet.

Athos je živi primjer kako razne nacionalnosti mogu živjeti zajedno, kako je duhovnost mnogo važnija od materijalnog. Prema riječima patera Philippoposa, za vrijeme Drugog svjetskog rata, Nijemci su htjeli uzeti antikne stvari, ali su redovnici pisali lično Hitleru da poštuje Svetu planinu. A na pitanje, da li su monasi u to vrijeme ostali u potpunosti “neopredjeljeni”, on kroz smiješak kaže:

– Možda smo pružili utočište nekolicini saveznika.

Očaranost ljepotom liturgije

Naravno, nije teško pretpostaviti zašto je Athos oduvijek bio primamljiv plijen za gusare i pljačkaše sa kopna… Njihovi samostani su puni dragocjenosti. U Magistri Lavra relikvije njegovog osnivača – Svetog Athanasisusa su prekrivene mnoštvom nakita. U jednom manastiru u jednoj maloj sobi krcatoj srednjovjekovnim rukopisima, fascinantno djeluju zlatni pehar iz desetog stoljeća i posuda od jaspisa koju je darovao jedan bizantski vladar.

Svima koji prvi put dođu ovdje, nekoliko dana je potrebno da se priviknu na tišinu i mir Svete planine, što prosto “šokira” sva čula naviknuta na napetost, dinamizam i vrevu uobičajenog života u gradskom okruženju. Tokom noćnih sati, ako sebe uhvatite u posmatranju male blješteće svjetlosti na horizontu tintastog Aegana, odjednom shvatite da vam vanjski svijet postaje nevažan.

Suton je vrijeme kada se redovnici povlače u “ćelije” i svaki ponaosob počne se moliti. U samostanima oni se tiho i dostojanstveno mole veći dio noći, sve dok ih monah ne pozove u četiri sata na veliku liturgiju. Unutar crkve iz 10. vijeka u manastiru Vatopedim pozlaćene ikone sjaje obasjane svjetlošću svijeća, a tiha naricaljka počne se pretakati u crkveni psalm. Tokom trosatnog trajanja liturgije, dok stojite kao umorni posmatrač sa strane, bez potrebe da bilo šta rasuđujete, jedino čega ste svjesni postaje očaranost ljepotom bizantske liturgije.

Susret sa svetim ocem Gregoriosom

Jednog popodneva Gille Milton, autor ovog članka, otišao je u posjetu grupi pustinjaka. Satima se, po jakom suncu, penjao šljunkovitom stazom koja je krivudala obrisima stijenja usijecajući se u njih. Taman kada je pomislio da ne može dalje, na putu mu se našao sveti otac Gregorios izgledajući kao da je upravo “izašao” iz nekog starog testamenta. Odveo ga je u malo boravište izbalansirano kao orlovo gnijezdo, visoko na strani neke planine gdje je on i nekolicina drugih živjela očajno teškim životom “čeprkajući” po prašnjivoj zemlji iz koje je nešto trebalo nići.

– Bilo bi nemoguće ovdje živjeti bez Božijeg blagoslova, kazao je sveti otac i nastavio – Kroz historiju Sveta planina je bila izložena ozbiljnoj opasnosti. Uspješno je preživjela navale krstaša, Saracena, Franaka, Turaka i nacista. U 17. vijeku tu je bilo 40.000 redovnika da bi se ova brojka stalno smanjivala sve do 1971. godine, kada ih je bilo svega 1.163. Kroz svo ovo vrijeme prosječna starosna dob redovnika bila je oko 70 godina.

Ali, Athos u posljednje vrijeme doživljava zapanjujuću renesansu. Mladi redovnici i novobraćenici skupljaju se u manastiru, a sada i starosna dob iznosi oko 50 godina. Pošto istočnoevropske države ponovo uspostavljaju religiozne slobode, sigurno je da će ovdje biti još i više negrčkih redovnika.

Novopridošli redovnici

Duhovno i geografsko srce Svete planine je Karyes, malo seoce šljunkovitih ulica. Tu vladajuća skupština, izabrana od redovnika, nadzire upravljanje manastirima. Sveti otac Mitrophanis kaže da novopridošli redovnici imaju značajan utjecaj na život Athosa. To on obrazlaže riječima:

Bolje su obrazovani i žele voditi discipliniraniji život. Također, oni shvataju važnost pronalaženja alternativnih metoda finansiranja života i održavanja zdanja Svete planine.

Tradicionalno, njihova ekonomija je zavisila od prihoda sa velikih posjeda u Trakiji, Makedoniji, Rumuniji i Rusiji. Pošto su ovi posjedi bili konfiskovani monasi su bili primorani da počnu misliti o vlastitim izvorima finansiranja, za koje je dobro poslužila gusta šuma na obroncima Athosa. Posljednjih godina drveće se toliko sjeklo da je situacija postala alarmantna – sa lica zemlje počele su nestajati ne samo šume, već i jedinstveni život divljine. U posljednje vrijeme, po planu organiziranom od strane Svjetskog fonda za očuvanje prirodnog okoliša, u nekim dijelovima poluotoka vodi se računa o sječi višestoljetnih stabala, tako da bi se šuma mogla obnavljati na “samoodrživom nivou”.

Ipak, poslije svih ovozemaljskih “nedaća” koje su prijetile da jednom zauvijek unište hiljadugodišnje ortodoksno redovništvo na Svetoj planini Athos, kako stvari trenutno stoje, budućnost neobičnog života, na ovoj planini ima izgleda… Snaga istinske vjere i svjetlo iskrene molitve (iz srca) još nije ugašeno, niti će biti, barem za još jednu generaciju redovnika.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!