Šta dolazi nakon smrti: “Đavo je džinovski mrav koji je hodao po lavi!”

Korisnici Reddit-a otvorili su temu namijenjenu razmjeni iskustava onih koji su bili klinički mrtvi. Za samo četiri dana imala je 2.564 odgovora.

Sudeći prema iskustvima iznijetim na ovoj društvenoj mreži, ne dožive svi svjetlo na kraju tunela.

“Bilo je to prije dvadeset godina kada sam se predozirao lijekovima”, napisao je jedan “reditovac”. “Nisam bio siguran da li sam umro, ali sam jasno vidio pakao. Đavo je bio džinovski mrav koji je hodao po lavi.

To je vrlo čudno jer se nikad nisam plašio mrava, osim u jednoj situaciji kada sam imao pet godina i pao u veliki mravinjak. To iskustvo sam podijelio sa samo troje ili četvoro ljudi u životu.

Mislim da bih većinu uplašio kad bi znali da ću u pakao, a sada znam da postoji zagrobni život”.

Osim njega, javili su se brojni kojima je iskustvo smrti promijenilo život.

Jedan je opisao stravičnu saobraćajnu nesreću koja je njegovog oca inspirisala da pronađe Boga.

U nesreći su mu kaciga, kao i lobanja, bile potpuno smrvljene. Imao je brojna unutrašnja krvarenja i otoke, praktično je umro na licu mjesta, ali su ljekari uspjeli da ga ožive. Bio je mrtav 10 minuta, poslije čega je proveo šest mjeseci u komi.

“On je vidio sebe kako šeta plažom gdje je odrastao sa svojom bakom”, napisao je korisnik. “Ona ga je tada upozorila da će ga život koji je dosad vodio odvesti u pogrešnom smjeru i da neće dobiti drugu priliku ako se ne promijeni.

Nakon što se oporavio, otac je postao hrišćanin i potpuno se promijenio. Više nije bio fokusiran samo na sebe kao ranije”.

Korisnik iGrope objasnio je da je jednom mjesečno imao zastoj rada srca, zbog čega je mnogo puta imao priliku da se nađe “s one strane”.

“Svaki put povratak je bio drugačiji, ali odlazak je bio isti. Prvo bi mi se vid pomutio.

Onda bi mi se pred očima pojavio tunel. Sve bi se zazelenelo, a onda bi postalo crno. Još uvijek bih mogao da čujem, a ako bih u tom trenutku stajao, počeo bih da padam.

Činilo se da mi se tijelo njiše naprijed nazad, kao da sam usred talasa u okeanu.

Ipak, drugi su mi kasnije govorili da se uopšte nisam pomerao. Moj mozak je još uvijek funkcionisao, a ja bih se čuo kako mislim ‘O, ne opet, pokušaj da se sabereš!’

Potom bih u ušima čuo srce kako udara sve glasnije, sve dok se ne uspori i potpuno ne utihne. Svjestan sam da me je smrt stigla, ali nisam mogao ništa da učinim po tom pitanju.

Onda uvijek dolazi trenutak kad se sve zaustavlja: misli, pritisak, bol, život… Slijedeći trenutak je kad me vraćaju u život. Uz pomoć lijekova je to uvijek nježnije. Počinjem opet da čujem svoje otkucaje, odjekuju u ušima i grudima, moj sluh se vraća, ali osjećaj je kao da sam ispod vode.

Dobijem glavobolju najgore vrste i cijelo tijelo počinje da trni. Kao kad ste napolju na hladnom pa stavite ruke pod vruću vodu. Osjećate kako je pretjerano toplo, ali vas ne boli.

Međutim, kada koriste defibrilator, priča je potpuno drugačija. Sve se dogodi brže i intenzivnije. Taj slon koji vam je sjedio na grudima odskoči i u isto vrijeme kao da je cijeli svemir koji sam usisao u pluća eksplodirao i rastvorio me.

Odjednom čujem svaki zvuk oko sebe istovremeno, što je ujedno i vrlo konfuzno. Cijelo tijelo me boli kao da je pregaženo, istovremeno je dehidrirano, bolno, zgrčeno i gori. Ipak, baš tada se osjećam življe nego ikad. To je najbolji i najgori osjećaj na svijetu.

Kad se vratim u život, nikad nisam uplašen ili zabrinut. Djeluje da sam mirniji što se tiče svega i više u skladu sa svijetom”, napisao je ovaj “reditovac”.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!