Spontano ljudsko samozapaljenje – Jezivi fenomen koji šokira policiju i vatrogasce širom svijeta

 Teorije o uzrocima su prilično nepouzdane. Jedne ukazuju na mogućnost paljenja metana koji se stvara tokom varenja, druge polaze od toga da postoje ljudi koji stvaraju statički elektricitet izuzetno jakog napona, koji, opet, u kombinaciji sa zapaljivim gasom, može da dovede do eksplozije i požara.

 

 

Spontano ljudsko izgaranje, spontano ljudsko sagorijevanje ili samozapaljenje pojam je kojim se objašnjavaju neobične smrti nastale zapaljenjem ljudi i izgaranjem vatrom bez očitog vanjskog uzroka. Još neobičnija je činjenica da se vatra nikada ne širi na predmete u blizini.

Uopšte nisu rijetki slučajevi ljudi od kojih je nakon samozapaljenja ostao samo pepeo, a da su stolice na kojima su sjedili ostale potpuno netaknute, što je nevjerovatno s obzirom na veliku temperaturu potrebnu za spaljivanje ljudskog tijela koje se uglavnom sastoji od vode. Ono što je najčudnije kod ovakvih slučajeva je to što se čini da su tijela izgorjela iznutra, a ne izvana.

Iako postoje neke teorije koje nastoje spontano ljudsko sagorijevanje prikazati kao prirodni događaj, veće su šanse da ovakvi slučajevi ukazuju na neku nama nepoznatu silu, psihokinezu, ili mogućnost podsvjesne kontrole vatre što žrtve čini potpuno nemoćim da se odbrane.

U posljednih četristo godina zabilježeno je preko dvjesto potvrđenih i dokumentovanih slučajeva spontanog sagorijevanja. Vjeruje se da postoje i mnogi slučajevi koji nisu dokumentovani iz razloga što se smrt nije mogla pripisati nečemu racionalnijem.

 Sveta voda

Jedan od poznatijih slučajeva spontanog ljudskog sagorijevanja desio se 5. septembra 1822. godine u malom francuskom selu Loignan. Četrdesetogodišnji kovač Renateau šetao je ulicom kada je osjetio jaku i iznenadnu bol u desnom kažiprstu. Podigao je prst i ugledao kako iz njega tinja mali plamen. Panično je pokušao ugasiti vatru koja mu je napravila rupu na pantalonama koje su se zatim zapalile. Užasnuti Renateau trčao je ulicom pljeskajući rukama očajnički pokušavajući da ugasi vatru. Iz lijeve ruke mu je tada također izbio neobjašnjivi plamen.

Trčao je sve do kuće ostavljajući za sobom oblak dima. Njegove ruke su i dalje bile u plemenu, i kada je konačno stigao kući odmah ih je gurnuo pod vodu. Vatra se ugasila, ali čim je Renateau ruke izvadio iz vode, iz njih je ponovo buknula vatra. Uspaničen, otrčao je u dvorište i zabio ruke u blato koje nije uspjelo ugasiti misteriozni plamen. U tom trenutku pored njegove kuće je prolazila jedna vjernica koja mu je rekla da isproba svetu vodu. Brzo mu je donijela zdjelu sa svetom vodom, a kada je Renateau potopio svoje ruke – plamen se konačno ugasio.

Doktor Moulinnie koji je istraživao ovaj slučaj detaljno je ispitao svjedoke i pregledao plikove na rukama žrtve. Nakon početnog skepticizma došao je do zaključka da je ovaj slučaj vjerodostojan, iako nije mogao objasniti zašto je plaman mogao biti ugašen samo svetom vodom.  Na kraju je zaključio da je intenzitet vatre oslabio prethodnim pokušajima gašenja, pa je ispalo da je na kaju sveta voda bila najuspješnija. Međutim, nikako nije mogao objasniti  šta je uzrokovalo misteriozni plamen na Renateauovim rukama.

 Vrelina u lijevoj ruci

Samo nekoliko godina kasnije u januaru 1825. godine u Hamburgu se mogla čuti slična priča. Mlada krojačica došla je ambulantu želeći se na užasne bolove u lijevoj ruci koja je bila prekrivena gadnim plikovima. Problem je počeo nekoliko dana ranije kada je obuzela nekakva čudna groznica dok je sjedila za šivaćom mašinom.Osjetila je vrelinu u tijelu koja se polako zaustavila u njenoj lijevoj ruci, a smrad sumpora je ispunio prostoriju. Podigla je kažiprst svoje lijeve ruke prema licu i vidjela kako iz njega izbija mali plavo-bijeli plamen.

Brzo je gurnula prst u vodu i zamotala ga vlažnim peškirom ali bez obzira na pokušaje, plamen se nije dao ugasiti. Vatra se počela širiti preko njene ruke, a uspaničena žena  je uzela bokal mlijeka koje je posula po crvenoj ruci. Uspjela je ugasiti vatru, ali miris sumpora je i dalje izbijao iz njene opečene ruke.

Kada je konačno otišla u bolnicu ispričala je svoju neobičnu priči zbunjenim doktorima i medicinskim sestrama. Osim plikova i neobično visoke temperature njene lijeve ruke, nije bilo dokaza koji bi podržali ovu bizarnu priču.

Doktor Ogston bio je skeptičan prema čitavom slučaju i na kraju je zaključio da je krojačica sve izmislila kako bi objasnila svoju opekotinu. Ipak, nije mogao objasniti kako je moguće da je njena lijeva ruka imala višu temperaturu od ostatka tijela, kao ni odakle dolazi miris sumpora.

 Vatru pale dahom i pogledom

Veliku pažnju doktora L.C. Woodmana 1882. godine privukao je dvadesetčetverogodišnji A.W. Underwood iz gradića Paw Paw u Michiganu. Mladić je imao neobičan problem – prilikom disanja morao je paziti da ne izazove požar.

Doktor Woodman koji nije imao objašnjenje za ovaj fenomen zabilježio je:

„Uzeo bi bilo čiju maramicu, držao je direktno ispred usta, puhao u nju ili tek malo jače disao, a maramica bi iznenada planula i izgorjela. Bio je podvrgnut najstrožijim pregledima, rigorozno je ispirao usta i ruke kako bi se isključila mogućnost trikova, ali potom bi opet dahom zapalio bilo koji papir ili tkaninu, ali i druge materijale poput suhog lišća. Usta je ispirao različitim mješavinima, morao je nositi hirurške rukavice, ali je i dalje s lakoćom palio stvari dahom. Sve se ovo dešavalo pred očima mnogobrojnih svjedoka“.

Istraživalo ga je mnogo doktora, ali bez rezultata.

Daleke 1886. godine u okrugu Madison u Kaliforniji živio je mladić Willie Brough koji je mogao pogledom izazivati požar, kao da ima neku misterioznu kontrolu nad vatrom.

Poznat je slučaj i iz 1890. godine koji se desio u ruralnom području Toronta u Kanadi. Četrnaestogodišnja Jennie Bramwell bila je siroče i živjela se sa usvojiteljskom porodicom.  Navodno bi djevojčica često padala u trans nakon čega bi oko nje izbijali mali požari koji su se teško gasili. Iako bi joj i odjeća bila zahvaćena plamenom, na njenom tijelu nikada nije bilo tragova opekotina. Stvari su se toliko pogoršale da su je usvojitelji od straha morali vratiti u sirotište. U kasnijim godinama sumnjalo se da je Jennie sama izazivala požare, ali misterija nikada nije riješena.

 Mali piromani

Samo nekoliko godina kasnije, 1895., zabilježen je još jedan slučaj Adama Colwella koji je sa ženom i usvojenom kćerkom Rhodom živio u Brooklynu. U januaru te godine u njihovoj kući su počeli niotkuda izbijati mali požari. Ubrzo se umiješala policija i vatrogasni maršal koji je svojim očima vidio izbijanje požara i to uvijek u blizini djevojčice.

Nije bilo nikakvih naznaka da se djevojčica koristila nekim trikovima, a načelnik policije Rhoades kazao je da „ ne postoji nikakav drugi uzrok požara osim natprirodne sile“. U ovom slučaju, djevojčica je na kraju priznala da je sama izazivala požare, ali nije jasno kako je to mogla učiniti pod budnim okom policije i vatrogasaca.

Benedetto Supino, dječak iz Italije izazvao je veliku pažnju tamošnjih medija jer je navodno pogledom mogao učiniti da se predmeti zapale, čemu su svjedočili i brojni mještani.

Postoji i izvještaj njegove zastrašujuće sposobnosti:

„Jedne prilike, mali plastični predmet koji se nalazio u rukama Benedettovog ujaka se iznenada zapalio i to dok je dječak fokusirano gledao u predmet. Gdje god bi išao, namještaj, papiri, knjige i drugi predmeti u njegovoj blizini bi počeli da tinjaju da bi ih zatim zahvatio snažan plamen vatre. Neki svjedovi kazali su kako u tim trenucima dječakove ruke neobično svijetle“.

 

 Od čovjeka ostao samo crni prah

Michael Faherty, 76-godišnji penzioner 22.decembra 2010. godine,  pronađen je kako leži licem prema podu pored kamina u svojoj dnevnoj sobi u Galway-u u Irskoj. Osim njegovog potpuno ugljenisanog tijela, policija nije našla nikakvu štetu u kući.

Dr. Kieran McLoughlin, forenzičar iz bolnice West Galway, tada je izjavio kako je ovo prvi put u njegovoj 25. godišnjoj karijeri da je za uzrok smrti morao napisati spontano ljudsko sagorijevanje, i da vjeruje kako je to prvi takav zabilježen slučaj u Irskoj.

Jezivi slučaj u Irskoj je zbunio forenzičare i stručnjake, jer je žrtva bila skoro u potpunosti izgorena,od nje je ostao samo crni prah a na njegovom tijelu nikada nije pronađen uzrok vatre. Kamin pored kojeg je nesretni starac pronađen također nije bio uzrok zapaljenja.

Na istražnom sudu forenzičari su izjavili  kako nije pronađena ni kap goriva koje je moglo izazvati vatru, i ništa što bi upućivalo na eventualno ubistvo.

Vatra koja je ubila gospodina Faherty-ja je bila lokalizirana samo na dio dnevne sobe gdje je on sjedio. Jedini tragovi vatre su bili vidljivi na njegovom tijelu koje je u potpunosti izgorjelo te dio plafona tačno iznad njega i dio poda tačno ispod njega.

Patolog doktor Grace Callagy je primijetila u post mortem nalazima da je gospodin Faherty bolovao od dijabetesa (tip 2) i hipertenzije, ali je zaključeno da sigurno nije umro zbog zatajenja srca.

Dr. McLoughlin je rekao kako je morao istraživati medicinske knjige i napraviti dodatna istraživanja kako bi pokušao naći drugo objašnjenje.

On je rekao kako je provjerio neke stavke u medicinskim knjigama gdje se navodi za slučajeve spontanog ljudskog sagorijevanja da se takvi slučajevi gotovo uvijek dogode u blizini kamina ili dimnjaka.

„Ovaj slučaj je detaljno istražen i ne ostaje mi nego da zaključim kako ovo spada u kategoriju spontanog ljudskog sagorijevanja, za koje nemamo adekvatna objašnjenja,“ dodao je McLoughlin.

 

 Uzrok je genetska greška?

Pojedine hipoteze objašnjavaju kako se može izazvati fenomen spontanog ljudskog sagorijevanja bez vanjskog izvora vatre, dok druge tvrde da slučajevi koji se doimaju kao spontano samozapaljenje zapravo imaju vanjski izvor zapaljenja.

Po mišljenju protivnika teorije spontanog samozapaljenja, mogući uzroci zapaljenja su cigarete i alkoholizam, budući da alkoholizam može uzrokovati ketozu, odnosno pretvaranje masti u tijelu u masne kiseline, koja proizvodi zapaljivi aceton.

Po jednoj teoriji spontano samozapaljenje može nastati zbog skupljanja statičkog elektriciteta u tijelu ili pak geomagnetskih sila na tijelu. Američki pseudonaučnik Larry E. Arnold smatra da je glavni uzrok samozapaljenju nova subatomska čestica koju on naziva “pyroton”, a za koju smatra da u sudaru s ljudskom ćelijom izaziva spontano samozapaljenje.

Teorije o uzrocima su prilično nepouzdane. Jedne ukazuju na mogućnost paljenja metana koji se stvara tokom varenja, druge polaze od toga da postoje ljudi koji stvaraju statički elektricitet izuzetno jakog napona, koji, opet, u kombinaciji sa zapaljivim gasom, može da dovede do eksplozije i požara.

Da li je moguće da, kao u slučaju nekih alergijskih reakcija, nekoliko faktora mora istovremeno da se pojavi?

To niko ne zna, ali je biolog Dennis Davis na tome zasnovao svoju hipotezu. On misli da je moguće da se, uslijed genetske pogreške, pretjerano razmnože ljudske ćelije koje sadrže izuzetno jak energetski molekul nazvan fosfoenolno-piruvitska kiselina (PEP). Višak takvih ćelija, u normalnim okolnostima, uništava imunološki sistem, ali, ako i imunološki sistem zakaže, što se povremeno događa, sistem će postati prepun PEP-a. Ako bi se to dogodilo, pretpostavlja biolog Davis, u jednom trenutku bi bila pokrenuta lančana reakcija. Žrtva bi se onesvijestila, krv postala prezasićena kiselinom, temperatura tijela bi počela da raste do nivoa na kojem bi tjelesne supstance počele da gore, a tijelo, prepuno PEP-a, bilo bi pretvoreno u pogonsko gorivo i potpuno bi sagorjelo.

Ova teorija zasnovana je na poznatoj grešci u ljudskom sistemu – da zbog greške ili slabljenja genetskog materijala ćelije ne poštuju utvrđeni ritam reprodukcije. Mogućnost da se ova greška pojavi raste sa godinama, što se slaže sa podatkom   da je kod starijih osoba veći procenat spontanog sagorijevanja. To bi, takođe, objasnilo  i kako neka vrsta unutrašnjeg sagorijevanja, u kojoj se samo tijelo pretvara u gorivo, može potpuno da uništi tijelo, a da pritom gotovo ne dotakne okolinu.

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!