Šokantna priznanja monstruma na smrtnoj postelji: „Tijelo mog supruga ćete naći u zamrzivaču!“

Nakon što je dobila dijagnozu neizlječivog raka, Džeraldina je na svojoj smrtnoj postelji otkrila kako je hladnokrvno ubila svog muža nakon niza godina njegovog fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Upucala ga je u potiljak, očistila krv sa poda, zamotala njegovo tijelo plastičnim folijama, te njegovo tijelo sakrila u podrumski zamrzivač

Možemo pretpostaviti da većina ljudi koji počine stravične zločine odluče da svoju groznu tajnu ponesu u grob. Međutim, u proteklim godinama sve je više slučajeva kada su ti ljudi u svojim zadnjim trenucima pronašli trunku savjesti i odlučili sve priznati i pomoći policiji u rješavanju zločina koje su sami počinili.

Bez obzira radilo se o vjerskim motivima, željom za posthumnom ozloglašćenošću, ili jednostavno trenutku milosti prema porodicama ubijenih, ovi ljudi će ostai upamćeni po jezivim priznanjima u svojim zadnjim životnim trenucima.

Rugale su mi se, a sada su mrtve!

U noći 1967. godine u američkom gradiću Stautonu, Virdžiniji, dvadesetogodišnja Karoline Hevener Peri i devetnaestogodišnja Konstanca Smotz upucane su u glavu na svom radnom mjestu u slastičarnci. Obje su ubijene pred sam završetak radnog vremena, a iz kase je ukradeno 138 dolara.

Tokom godina, policija je radila na ovom slučaju, ali bez sreće. Kada se činilo da se nikada neće otkriti počinitelj ovog strašnog zločina, u novembru 2008. godine, neimenovani svjedok je policiji skenuo pažnju na izvjesnu Dijanu Kraford. Daljim istraživanjem, policija je otkrila da se Dijana nalazi u bolnici i da je u finalnoj fazi srčane insuficijencije te da boluje od hronične upale bubrega. Kada joj je policija predočila sve dokaze koji su ih doveli do nje, Kraford je otkrila sve detalje zločina kojeg je počinila prije više od četrdeset godina.

U noći ubistva, tada devetnaestogodišnja Dijana koja je honorarno radila u slastičarnici, tražila je od žena da joj daju slobodan dan. Došlo je do naguravanja i svađe, a Dijana je iz torbe izvadila pištolj i upucala djevojke jer su je, kako je rekla policiji, „ismijavale zato što je lezbejka“. Prvo je upucala Karolinu, a kada je Konstanca pokušala da joj pomogne, Dijana je i nju upucala u glavu. Iz kase je uzela novac kako bi policija pomislila da se radilo o pljački.

Nakon ubistava, Dijana Kraford se odselila iz Virdžinije, udala se i rodila dvije kćerke. U Stauton se vratila dvadeset godina kasnije, bez muža, gdje je kupila kuću i živjela sa djevojskom, sve do svoje smrti. Umrla je u januaru 2009. godine, dva mjeseca nakon priznanja ubistava.

 Smrtonosna domaćica

Uvijek namrgođenu, od glave do pete istetoviranu i uvijek u društvu svojih krvoločnih pasa, Džeraldinu Keli su oduvijek svi smatrali „opakom i jakom“, uključujući i njenu porodicu i prijatelje. Često je znala šetati motelom u vlasništvu njene porodice, sa zmijom omotanom oko vrata – jer je i sama željela da ostavi utisak strahopoštovanja.

Stoga nikoga nije previše začudilo kada se dobro držala nakon što je njen suprug Džon poginuo u automobilskoj nesreći 1992. godine. Ali ono što niko nije mogao ni slutiti je da njegova smrt uopšte nije bila rezultat nesreće, a Džeraldina je u svom zamrzivaču čuvala mračnu tajnu.

Nakon što je dobila dijagnozu neizlječivog raka, ona je na svojoj smrtnoj postelji otkrila kako je hladnokrvno ubila svog muža nakon niza godina njegovog fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Upucala ga je u potiljak, očistila krv sa poda, zamotala njegovo tijelo plastičnim folijama, te njegovo tijelo stavila u zamrzivač. Kada je vidjeda da policija steže obruč oko nje, te da joj se bliži smrt, policiji je mirno rekla; „Tijelo mog supruga ćete naći u zamrzivaču!“

Nakon ovog priznanja, svi su bili u šoku a policija je u zamrzivaču  otkrila skoro mumificirane ostatke Kelinog muža kojeg su identifikovali zahvaljujući tetovažama. Okružni tužilac Somersvila je novinarima rekao kako vjeruje da je Keli odlučila sve priznati kako njena djeca ne bi bila optužena za ubistvo u slučaju da policija otkrije tijelo  nakon njene smrti.

 Zločin iz mržnje

Davne 1957., u rasistički napetoj Americi, rijeka u Alabami je na obalu izbacila tijelo tamnoputog dvadesetpetogodišnjeg Vilija Edvardsa. Policija je u to vrijeme izjavila da se tijelo nalazi u veoma lošem stanju te da je nemoguće precizno utvrditi identitet nastradalog. Slučaj je godinama skupljao prašinu, da bi dvadeset godina kasnije javni tužilac Alabame ponovo uzburkao duhove prošlosti, naredivši hapšenje četvorice pripadnika Klu Klux Klana, uključujući i Henrija Aleksandra.

Vili Edwards

Jedan od njih je dao izjavu pod zakletvom u zamjenu za imunitet. U izjavi, muškarac je priznao kao su on i još trojica njegovih prijatelja pretukli Edvardsa i natjerali ga da skoči sa Tajler-Gudvin mosta jer je jednoj bijeljkinji dobacio uvredljive  riječi. Čak i uz njegovo svjedočenje,  glavni sudija u Alabami Frenk Embri odbacio je optužbe jer nikada nije ustanovljen uzrok smrti. Zaključio je da „prisiljavanje osobe da skoči sa mosta ne mora značiti i smrti ishod za tu osobu“.

Henri Aleksandar, koji je 1992. godine umirao od raka pluća, odlučio je da sve prizna svojoj ženi. Rekao joj je kako su on i ostali članovi KKK-a nesretnom Edvardsu dali izbor da bježi ili da skoči sa mosta, i kako je su bili uvjereni da mladić neće skočiti. „Da je odlučio da bježi, mi ga nikada ne bismo upucali“ – rekao je Henri.

Nakon šokantnog priznanja njenog muža, gospođa Aleksandar je Edvardsovoj porodici napisala pismo isprike. U pismu je rekla: „Nadam se da ćemo se nekada sresti, kako bih vam licem u lice rekla koliko mi je žao zbog svega. Neka Bog blagoslovi vas i vašu porodicu i nadam se da će vam ovo pismo barem malo ublažiti bol koju vam je moj muž nanio“.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!