Slučaj Estefanije Gutjeres Lazaro koju je igra sa Ouija pločom koštala života: Opasni ritual je tinejdžerku poslao u smrt, a život njene porodice pretvorio u pakao!

Blijedo svjetlo uličnih lampi je prodiralo kroz prozor spavaće sobe i tada smo primjetile da se na podu nalazi nešto nepoznato. Imalo je oblik čovjeka, puzalo je i vuklo se preko poda… Crna glava nije imala tragove očiju i usta, i šta god da je to bilo, kretalo se prema nama. Počele smo vrištati i u tom trenu plišane igračke sa polica su poletjele preko sobe

Prošle godine u kina širom svijeta došao je novi, i naizgled sasvim prosječni horor film koji je na prvi pogled obećavao ništa više osim već stoput viđenu radnju o mladoj tinejdžerki koju opsjedaju zle sile. Ipak, za razliku od nekih prethodnih horor hitova koje se bave temom demonske opsjednutosti, film „Veronica“ se zasniva na stvarnom događaju koji je prestravio čitavu Španiju 1991. godine.

Mlada Estefanija Lazaro je te godine bila tek tinejdžerka kada se počela zanimati u okultizam. Jedne večeri, odlučila je da u školi koju je pohađala zajedno sa dvije školske  prijateljice uz pomoć Ouija ploče prizove dušu prijatelja koji je poginuo u motociklističkoj nesreći. Ritual je prekinuo profesor kojeg su privukli neobični zvukovi koji su dopirali iz jedne od učionica. Vidjevši šta su djevojke naumile, profesor razbija Ouija ploču i staklenu čašu, a u tom trenutku iz krhotiona ploče pojavljuje se neobični dim koji se Estefaniji uvukao u nos i usta.

Izmučeni: Porodica Lazaro našla ne mir na drugoj adresi

Halucinirala i lajala na braću

Ono što je uslijedilo u narednih nekoliko mjeseci, ušlo je u anale modernih slučajeva egzorcizma. Snimljeno je nekoliko horora koji su se svim silama trudili da dostojno prikažu patnje mlade Estefanije, ali nikakva naučna fantastika se nije mogla mjeriti sa stvarnim paklom s kojim su se morali suočiti Estefanijini rotitelji nakon njene tragične smrti.

Narednih šest mjeseci mlada Estefanija provodi u najgorim mukama. Imala je česte napade i halucinacije tokom kojih joj se tijelo grčilo u neprirodne položaje. Zabrinuti roditelji su je više puta vodili kod različitih ljekara, ali nijedan od njih nije mogao tačno odrediti njenu dijagnozu.

Estefanija je poslana na kućno liječenje gdje je počela imati napade bijesa, pričala bi dubokim muškim glasom, a očajnim roditeljima je govorila da joj spavaćom sobom kasno navečer šetaju zle sila i čudovišne sjenke. Bespomoćni roditelji mogli su samo da posmatraju kako joj zle sile polako oduzimaju kćerku, sve do 14. avgusta 1991. godine kada joj se stanje naglo pogoršalo. Hitno je prebačena u madridsku bolnicu gdje je pala u duboku komu iz koje se više nikada nije probudila. Vrlo brzo je umrla, a doktori Pedro Kabeza i Gregorio Arolo kao uzrok smrti su zapisali prestanak rada srca i pluća. Nakon autopsije, dijelovi njenih unutrašnjih organa su poslani na analizu, ali ništa neobično nije otkriveno.

Porodici Lazaro bilo je kristalno jasno da policija želi da što prije stavi tačku na ovaj slučaj, a danima nakon Estefanijine smrti niko nije ništa spominjao vezano za njenu sudbinu. Međutim, tragična smrt Estefanije kao da je označila početak užasa i paklenih oblaka koji su se nadvili iznad njihovog doma u kojem su se počele dešavati neobjašnjive stvari.

Fotografija Estefanije koju je na neobjašnjiv način zahvatio plamen

Fotografija kćerke u plamenu

Od dana kada je Estefanija umrla, životi porodice Lazaro pretvorili su se u noćnu moru. Tvrdili su da ih iz sna usred noći budi glas djevojke koja viče „Mama, mama!“, a kada bi ušli u prostoriju iz koje bi dopirao glas, ne bi pronašli nikoga.

Predmeti i posteljina u Estefanijinoj sobi bi bile razbacane po podu, iako je njena soba bila zatvorena od njene smrti. Sljedeće noći, porodica je čula jezivi smijeh koji je odzvanjao hodnikom koji je vodio u spavaću sobu. Smijeh kojeg su kasnije opisali da zvučao kao da pripada „staroj ženi“. Jesen  1992. godine, porodica Lazaro je provela slušajući zvukove nevidljivih šaka koje su udarale u zidove i vrata dnevnog boravka koja su se od siline udara širom otvarala. Kako bi pokušali spriječiti vrata da se otvaraju, postavili su dvosjed i teški mramorni ukras ispred vrata.

Idućeg dana, snažan nalet vjetra izbio je kvaku na vratima, prevrnuvši i dvosjed i mramorni ukras koji je odletio preko cijele sobe. Vjetar koji se pojavio u zatvorenom stanu je sa zida srušio i fotografiju nasmijane Estefanije. Gospođa Lazaro je vratila fotografiju na zid, ali je istog trena fotografija ponovo pala na pod. Ovaj put, fotografiju je podigao Estefanijin otac, a istog trena iz Estefanijinog nasmijanog lica je buknuo plamen.

Na paranormalne pojave u domu Lazaro nisu bili imuni ni njihove komšije koje su nekoliko puta za španske medije priznali da su u stanu vidjeli tamne sjene koje su prolazile kroz zidove spavaće sobe.

Estefanija Lazaro i zgrada koja je bila 1992. godine bila epicentar paranormalnih događaja u Španiji

Crna prikaza bez lica

Dani su prolazili, a istraumirana porodica Lazaro kao da se već navikla da će do kraja života nositi kćerkino prokletstvo. Policajcima koje su često zvali upomoć, govorili su da se vrata sama zatvaraju, električni prekidači sami pale i gase, pa čak i da čuju „šaputanja“ na nepoznatim jezicima.

Možda najjeziviji događaj koji se desio pod krovom Lazarovih, tiče se dvije Estefanijine sestre koje su dijelile sobu. Jedne noći, nekoliko sati prije zore, djevojke su svjedočile paklenoj prikazi koja je vrebala u njihovoj sobi.

  • U sobi je bio mrak i čule smo neobično zviždanje, koje se znalo javljati i prethodnih noći. Pokušale smo ga ignorisati, ali tada smo u blizini vrata čule životinjsko režanje od kojeg smo se sledile u mjestu. Blijedo svjetlo uličnih lampi je prodiralo kroz prozor spavaće sobe i tada smo primjetile da se na podu nalazi nešto nepoznato.
  • Imalo je oblik čovjeka, puzalo je i vuklo se preko poda… Crna glava nije imala tragove  očiju i usta, i šta god da je to bilo, kretalo se prema nama. Počele smo vrištati i u tom trenu plišane igračke sa polica su poletjele preko sobe. U sobu su utrčali naši roditelji, a na podu nije bilo ni traga crnom čudovištu. Pod je bio prektiven igračkama kao da smo se satima igrale s lutkama – ispričale su djevojke španskim medijima.

 Raskomadana raspela

U noći 27. novembra 1992. godine, madridska policija je primila uznemirujući poziv. Prestravljena porodica Lazaro ih je pozvala što su se fotografije i raspela počeli sami micati po zidovima. Kada su stigliu na adresu Luiz Marin 8, policajce je dočekao pravi karneval paranormalnih pojava.

Zvanični policijski izvještaj navodi samo neke događaje koji su te večeri šokirali policajce:

„Sjedili smo zajedno sa porodicom, i inspektorom Jose Negrom i vidjeli smo kako se vrata kredenca sama otvaraju i zatvaraju. Drveno raspelo koje se nalazilo na zidu se rasprsnulo u stotine komadića. Bijeli stolnjak koji se nalazio na stolići je iznenada počeo da poprima tamnosmeđu boju. Poroverili smo i spavaće sobe, a sva raspela koja su se nalazila na zidovima su bila okrenuta naopako, a male figurice Isusa su bile iščupane sa njih…“ – stoji, između ostalog u izvještaju kojeg je potpisalo četvero policajaca.

Nakon te noći, porodica Lazaro se preselila u novi dom i nisu više imali sličnih iskustava, kao ni porodica koja se kasnije doselila u njihov dom. Čitav slučaj, kao i uzrok nesreće porodice Lazaro ostao je misterija.

Ipak, njihova priča služi kao napomena svima onim koji paranormalne pojave ne shvataju ozbiljno, i ne vjeruju da na ovom svijetu postoje sile koje ne možemo kontrolisati.

(D.K./aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!