Slavenka Polojac za Auru priča o svom čudesnom iscjeljenju: Dva mjeseca na otoku Cresu i sav bol je nestao!

Od rođenja imam problem s lijevim kukom. Tri operacije u djetinjstvu to su dovele u red, i živjela sam bez problema s te strane sve do moje tridesete godine. Sve te godine noga mi je bila kraća 2 cm, sada kako godine idu to se pomaklo na 4 cm. Godine nose svoje, pa i osteosporozu i sklerozu. A ti bolovi nisu baš da se zanemare.

U Slavenki Polojac, 46-godišnjoj tumačici lenormand i tarot karti iz Moslavine, ljubiteljci i numerologije i kristala, naši će čitatelji prepoznati drago lice koje nas svako malo obraduje tarot i drugim prognozama. U njoj će naši čitatelji prepoznati i svestranu ženu čija je možda ponajveća ljubav – tarot. Redovito naše čitatelje Slavenka obraduje tarot prognozama.
Danasje malo kvalitetnih tumača lenorman karti, a za Slavenku, ovo su karte koje život znače. U njima, Slavenka može vidjeti apsolutno sve što vas zanima. Za Slavenku u kartama nema tajni, no, ovog puta, donosimo vam nešto drugačiju priču o Slavenki. U nastavku pročitajte njeno iskustvo sa osteoporozom, sklerozom, životom s kraćom nogom…i čudesnim iscjeljenjem.

-Imam 46 godina, i od rođenja imam problem s lijevim kukom. Tri operacije u djetinjstvu to su dovele u red, i živjela sam bez problema s te strane sve do moje tridesete godine. Sve te godine noga mi je bila kraća 2 cm, sada kako godine idu to se pomaklo na 4 cm. Godine nose svoje, pa i osteosporozu i sklerozu. A ti bolovi nisu baš da se zanemare. Vidjelo se da prilično hramam, bilo je dana kada sam „vukla“ nogu za sobom. Tablete protiv bolova su bile tu kao trenutna pomoć od par sati. I idemo iz početka. Štikle koje obožavam mogla sam zaboraviti. A najviše su me smetali pogledi ljudi, oni sažaljivi.
Čekao me umjetni kuk
-Vidjelo se da se „ljuljam“ dok hodam i ja sam znala da me vrlo brzo čeka operacija, gdje ću dobiti umjetni kuk. To meni nije stres, stres su mi štake i to mirovanje od nekoliko mjeseci. Tako sam ja to tada zamišljala. Gdje god bih došla, samo sam slušala savjete da je red da idem na operaciju jer ću si i drugi kuk uništiti skroz pa i kičmu i završiti u invalidskim kolicima. Pitala sam to mog ortopeda, koliko imam vremena još do operacije. Sreća moja što me je valjda sam Bog poslao razumnom čovjeku. Moj doktor mi je rekao :“Dođite da se dogovorimo za operaciju, kada nećete moći prijeći duže od 200 m.“

– Doktor na mojoj valnoj dužini, nema šta.Taj dan još nije došao. 2020. godina, i doba korone. Sticajem okolnosti, provela sam dva mjeseca na otoku koji me ozdravio, izliječio, ne znam kako bih to nazvala. Moj Cres. Ja zaista ne znam što se to desilo tamo jer nikada nisam niti čula niti čitala da je tamo itko ozdravio ovako kao ja. Mene operacija čeka jednog dana, ali nakon boravka na Cresu bol jer nestala. Ja se više ne „ljuljam“kada hodam, ne hramam.

Čudesni Cres
Boravak na mojem rajskom otoku, nije mi produžio nogu, ona je i dalje kraća 4 cm, ali ja bolove nemam evo već više od godinu dana. Moja kuma, koja je veliki šaljivdžija, kaže da sam ja na Cresu doživjela prosvjetljenje. Ja ne znam kako se to zove što se meni desilo, ali sam se preporodila. Nema više posjeta kiropraktičaru, razmišljanju kada ću pod nož. Ja ponovo živim onako vedro i veselo, sada radim poslove o kojima nekada nisam mogla niti pomisliti i živim bez boli.
Aura je pisala o otoku Susku, koji je nedaleko Cresa, koliko je ljekovita energija na njemu. Moje prijateljica s Cresa mi je pričala da je boravak na Velom Lošinju ljekovit. Ali za te dobre energije koje su mene ozdravile, nitko nije čuo. Ali ja sam ih doživjela. I živim ih i dan danas. Nedavno sam naletjela na članak „da li je moguće zaljubiti se u neko mjesto“ evo ja sam dokaz da je to itekako moguće. Ja taj otok volim. Na žalost ne idem često, samo preko ljeta. Ali ostatak godine moje misli su tamo. Kakva je to povezanost, nije mi jasno, ali ja sam tamo postala ona ja kakva sam bila u mladosti.
Plava laguna
-Toliko imam volje i elana kao kada sam imala dvadeset godina. U nekim stresnim situacijama, kada ne znam kuda bih sa sobom, samo se sjetim mirisa četinara, i ispijanja kave u društvu cvrčaka, i mene napušta teret koji nam život nosi. I da napomenem, tamo su ljudi posebni. Posebno dobri. Neki drugi svijet. Cres nema ludila od klubova i noćnog života tijekom ljeta ali ona atmosfera i ljepota, to je za stare duše poput mene, i to nema cijene. Ja živim bez bolova. Pješačim bez problema do 6 km a to je za mene nešto veliko, što prije dvije godine nisam niti mogla zamisliti. Dok me bude svako ljeto, zna se gdje sam. Moj raj – moj Cres.
-Punim baterije, i ne dam bolu da me slomi. Ona sreća u meni, kada siđem s trajekta i shvatim da sam tu gdje sam potpuno svoja, to se ne može opisati i nema cijenu. Prije puno godina, obožavala sam gledati film „Plava laguna“. Ja sada imam svoju, to je taj „moj“ rajski otok na Kvarneru, gdje sam ozdravila. I zaljubila se u to mjesto, koje ima dušu. Gdje skoro svaki kamen, ima svoju povijest. A ja, sanjar, dok šetam uskim creskim uličicama, napajam se srećom što sam tu gdje jesam. I ništa me ne boli, hvala ti Bože na tome – podijelila je sa nama svoje iskustvo Slavenka.

(E. K./aura.ba)