Skender Dervović Skendo, legenda sarajevske Ferhadije: Čovjek koji je svakom znao izmamiti osmijeh na lice

Svi koji su ikada na sarajevskoj Ferhadiji sreli Skendera Dervovića poznatijeg kao Skenda, bivali su “žrtvom” njegove inteligentne priče. Iako je bio prijatelj svagog Sarajlije, umro je sam, bez ikoga. Da li ga se Sarajevo još uvijek sjeća?

Skenderov mezar

Skenderov mezar

– Prijatelju moj, vidiš li ove ovdje ljude. Ovo mjesto ne poznaje bogataše, siromahe, vjernike i nevjernike, poštene i nepoštene. Ovdje smo ti svi isti – govori jedan od radnika na sarajevskom groblju Bare dok pokazuje na šezdeset hiljada grobova, mezara, vječnih počivališta…

– A zbog koga si ti došao ovdje – upita me ne spuštajući pogleda sa nijemih svjedoka smrti, koji prkose prolasku vremena, uzdižu se iznad grobova i kao da govore “ovdje ćete svi završiti”.

– Došao sam posjetiti mezar Skendera Dervovića – odgovorih u nadi da će se znati o kome govorim.

– A, našem Skendi!? Neka, neka. Lijepo je kad se i njega neko sjetio. Vrlo rijetko ljudi dolaze na njegov mezar, vrlo rijetko… A mnogima je znao uljepšati dane i noći sa svojim duhovitim opaskama, izjavama i nekim pitanjima na koje je samo on znao odgovor – govori dok gleda prema Skendinom mezaru.

– Eh, kada bi sada mogao ustati, pa da nam ispriča koju anegdotu! – dodaje.

Diplomirani pravnik

Skenda je bio sin Idriza, glavniog stenografa nekadašnje Narodne skupštine Bosne i Hercegovine. Skenda je sve to vrijeme bio uz svog oca, učio, zapisivao ono što bi mu se reklo, proučavao svako slovo zakona. Već tada, svi su znali da će on jednoga dana postati jedan od uspješnih pravnika, imati svoju aktovku u kojoj će nositi mnoge važne slučajeve sa suda. I postao je pravnik. Sa kravatom, uvijek obrijan i namirisan, tumačio je pravdu na najbolji mogući način. Međutim, u postratnom vremenu u Skendinoj glavi desilo se nešto čudno, nešto što niko nije razumio.

– Vrlo često dok bi sjedio u Velikom parku, Skenda bi prišao i tražio odgovor na određena pitanja. Posljednji put bilo je to na ljeto 20005. godine. Prišao je i upitao da li znam šta je nafaka? Prije nego sam uspio išta reči, Skenda je dao odgovor da je to sve ono što u životu pojedemo i popijemo – govori Elvir Saltaga, student Ekonomskog fakulteta dok se sjeća jednog od mnogobrojnih iznenadnih susreta sa Skenderom Dervovićem.
I naša druga sagovornica Aida se sjeća Skendinih neobičnih poteza na sarajevskoh Ferhadiji.

– Jednom dok sam sjedila na kafi sa prijateljicama, Skenda se polako primakao s leđa i poljubio me obraz, nakon čega se udaljio nekoliko metara, stao i smješkao se, kao ono “E nek’ sam te poljubio…”. Nije bilo ništa loše u tom njegovom potezu, naprotiv! – kaže Aida.

Kanta vode uz kafu

Skender Dervović bio je doktor rimskog prava. Jedan od rijetkih kojem je u “onom” vrmenu to pošlo za rukom. Doktorirao je na temu “Latinske izreke u rimskom pravu”. Prema riječima ljudi koji su provodili s njim najviše vremena, Skenda se često “hvalio” kako je svaku od četiri godine studija na Pravnom fakultetu obnovio. Kolporteri na sarajevskoj Ferhadiji sjećaju se interesantnih situacija u kojima je Skenda bio glavna uloga.

– Vrlo često, dok bi šetao ovuda pored nas prišao bi da nam kaže kako je prevario Crnogorce ili ispričao neki vic. Sjećam se tako jednom dok smo pili jutarnji kafu, pored nas se zadesio i Skendo kojem bi konobari obično uz kafu donijeli i kantu vode i govorili: “Evo, da nam ne zapališ kafanu” – sjeća se Mirsad jutarnih druženja sa Skendom.

– Taj čovjek je pušio dvije cigare u isto vrijeme zbog čega je imao izrazito požutjele brkove i bradu. Zbog toga su mu konobari donodili kantu vode – pojašnjava Mirsad nesvakidašnju situaciju.

I kada bi se tmurni oblaci nadvili nad Sarajevo, u sarajevskoj Ferhadiji bila je jedna svijetla tačka, neko ko vas neće opteretiti svojom pričom, neko ko se nije žalio na svoj život niti bilo šta drugo. Jednostavno, Skenda je živio u svijetu koji smo mi upozavali preko njegovih slučajnih upadica tokom šetnje Titovom ulicom

Međutim, kako su prolazile godine, Skenda je bio sve slabiji. Njegovo zdravlje počelo iznenada pogoršavati. U jesen 2005. godine na pragu još jedne sarajevske zime, Skenda se zauvijek oprostio od svog grada, sugrađana, svoje Ferhadije i Titove. No, tek njih četrdesetak došlo se oprostiti od Skende tog 29. novembra na Bare. Sarajevski glumac Mirza Tanović bio je na dženazi.

– Skendo je bio jedan veličanstven um, jedan dobra duša ovog grada i izuzetan pravnik kojeg sam poznavao 30 godina. Njegova smrt me potresla, a moj petnaestogodišnji sin je plakao i kazao kako će mu Skendini savjeti koje knjige treba čitati u Gimnaziji mnogo nedostajati – kazao je glumac Mirza Tanović.

Kažu da je Skenda osim pravnog završio još dva fakulteta. Čovjek koji nikada ni od koga nije zatražio niti jedan fening. U proteklom ratu Skendina žena je poginula, ali on se nikada nije mogao pomiriti sa tim. Tako smo od njega vrlo često mogli čuti pitanje “Kad dolazi voz, kad mi stiže žena?”. Iako je od tada živio sam, organizaciju oko Skendine dženaze preuzeli na sebe su preuzeli njegovi mlađi brat i sestra koji koji žive u inozemstvu. Na Barama Skendino ime je registrovano kao M18-11A-06. To je parcela i red u kojem je Skender Dervović ukopan.

(aura.ba/arhiva magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!