Sjećanje na Nadu Mamulu: ZAŠTO SE POSVAĐALA SA ŠERBOM, KAKO JE SA OMER BEGOM PROLAZILA U PARIZU, ZAŠTO JOJ JE SAFET TEPAO „KVOČKA“

Zanimljivo je da je Nada Mamula jedini srbijanski pjevač koji je imao dovoljno smjelosti da se „umiješa“ u sevdah. Nosilac je i Plakete grada Sarajeva.

I danas spomenuti Nadu Mamulu, znači govoriti o jednoj zaista velikoj estradnoj umjetnici. Sjajno i srdačno je izvodila bosanske sevdalinke. Neponovljive interpretacije „Bosno moja divna mila“, „U đul bašti“, „Omer beže“, „Na teferič pošla nana“, „Mujo kuje konja po mjesecu“, „Sunce žeže, zapara je ljuta“… Umrla je 11. oktobra 2001. godine, a urnisana 17.10. u prisustvu najbliže rodbine i nekolicine prijatelja

Jedno novinsko podsjećanje na priču dugu preko 30 godina i priču koja se još uvijek piše, nije dovoljno, jer teško je o Nadi Mamuli sve kazati na ovako malom prostoru. Rijetko ko, kao Nada Mamula će uspjeti da tako nadahnuto i sa srcem otpjeva stare i nezaboravne pjesme, poput „Omer beže“, „U đul bašti“, „Ah meraka“, „Na teferič pošla nana“, „Negdje u daljine“, „Bosno moja divna mila“, „Mujo kuje konja po mjesecu“…

Svojim intrpretacijama ona je ovim sevdalinkama udahnula vječnost, a u analima će ostati zabilježena kao pjevačica, koja je više od tri decenije širom bivše Jugoslavije i svijeta bila istinski ambasador bosanske narodne pjesme. Bila je i ostala dio bosanske sevdalinke, dio onog pravog muzičkog meraka i sve ljepote ovog melosa. Njen prijatni alt podjednako su cijenili i publika i muzički stručnjaci.

Nada Mamula i Safet Isović

Iako se proslavila pjevajući i njegujući sevdah, Nada nije odrastala u bosanskom podneblju. Sudbina i životni putevi doveli su je iz rodnog Beograda u Sarajevo. Došla je kao žena udata za Nikolu Mamulu, službenika tadašnjih željeznica, koji je dobio službu u gradu na Miljacki. Prije toga imala je neznatno pjevačko iskustvo u Radio Beogradu. U Sarajevu je radila na željezničkoj stanici na razglasu.

„ Jedog dana sam pozvala Radio Sarajevo i pitala ih za audiciju. Rekli su mi da dođem i odmah su me primili – ponosno je za života isticala Nada Mamula.

I tako slava je počela. U početku pjevala je u emisijama koje su tekle uživo, veoma brzo je postala radijski pjevač koji je radio za mjesečnu plaću.

Jedno vrijeme je sarađivala sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom, ali ta saradnja je završila neslavno. Nakon jednog nastupa u Zagrebu, sijevnule su i varnice po nacionalnoj osnovi, zbog kojih su oboje bili kažnjeni. Šerbo je čak bio suspendovan iz Narodnog orkestra RTV Sarajevo. Ni jedno, ni drugo o ovome ekscesu nisu željeli ili nisu smjeli pričati za života. Nada se okrenula Jozi Penavi, Zaimu Imamoviću, Himzi Polovini, Bebi Selimović, Safetu Isoviću, Kseniji Cicvarić, Zumri Mulalić, Radmili Jagodić i Jovici Petkoviću.

Sa Zaimom je snimila nekoliko duet pjesama negdje pred odlazak u penziju snimila je sa Safetom Isovićem duet „Oj Safete Sajo, Sarajlijo“, koju je u čast ovog barda bosanske pjesme napisao i komponirao Dragan Toković.

Prvu ploču snimila je 1957. godine, a najveće uspjehe doživjela je sa pjesmama „Omer beže“, „U đul bašti“, „Ah, ,meraka“, „Negdje u daljine“, „Još ove noći čaše nam dajte“, „Sarajevo, mjesto najmilije“, „Bosanka sam“, „Mujo kuje konja po mjesecu“ i „Na teferič pošla nana“, koju je specijalno za nju komponirao Jozo Penava. Pjesma je prvi put izvedena na festivalu „Beogradski sabor“ početkom sedamdesetih godina i osvojila je prvu nagradu stručnog žirija. Na ilidžanskim festivalima bila je redovan gost i pretplatnik za nagrade.

Zanimljivo je da je Nada Mamula jedini srbijanski pjevač koji je imao dovoljno smjelosti da se „umiješa“ u sevdah. Nosilac je i Plakete grada Sarajeva.

 „E, Bosna, čudo je to jedno. Ko nije u Bosni živio, to ne zna. Već kada sam prvi put otišla, nešto me je „zgrabilo“. U Bosni sam osjetila i veselost i druželjubivost i svesrdnost. Moje najljepše godine su ostale rasute po Bosni. Ne pjeva se za Džaba „Bosno moja, moje živovanje…“. Sevdah vam je to – rana u srdašcu se ne prebolijeva. Sve je u mojoj karijeri vezano za Bosnu. Najljepše mi je ostalo u Sarajevu…

 Čujte, bilo šta da traže od mene za Bosnu, ja bih dala – zabilježili smo u posljednjem Nadinom intervjuu 1995. godine za Radio Novi Sad.

U Bosni je bila, kazala je, kao u svojoj avliji. Bosanske pjesme lijepe, melodične, a narod drag, gostoprimljiv i prijatan, a ona ih srcem zavoljela i srcem pjevala.

                 Omer beg u Parizu

 Prilikom jednog gostovanja u Parizu sa grupom jugoslovenskih umjetnika, Nada se odlučila na jednu malu “podvalu“. Otpjevala je nekoliko pjesama, poklonila se i krenula da odloži mikrofon. U tom trenutku blizu pet hiljada tadašnjih jugoslovenskih gastarbajtera je počelo skandirati „O-mer be-že, O-mer be-že“. Orkestar je već počeo svirati uvodne taktove, a Nada započela pjesmu. Za „kaznu“ je morala otpjevati četiri puta.

 Spasio me je Safet Isović. On izađe na scenu i mi zajedno otpjevamo „Oj Safete Sajo Sarajlijo“. Tada se ja povlačim, a Safet nastavi program – pričala je za života poznata umjetnica.

                     Jecaji „Glasa nade“

Posljednje godine života Nada je provodila u samoći. Živjela je od penzije i uspomena. Od uspomena na Sarajevo, pored ploča i festivalskih nagrada, sačuvala je jedan čilim i bakarni ibrik. U vrijeme raspada Jugoslavije i rata u Bosni, niko osim Ksenije Cicvarić, Hanke Paldum, Mehe Puzića i Azemine Grbić nije joj se javljao. Grupa sarajevskih umjetnika joj je 1993. godine poslala nekoliko stotina maraka, ali je Nada vratila novac Azemini Grbić.

 „Podijelite taj novac izbjeglicama“ – rekla je slavna umjetnica.

Poslednji intervju Nada Mamula je dala za sarajevski Radio “Glas nade“ u proljeće 1998. godine. U direktnom telefonskom razgovoru sa Ekremom Milićem pjevačica je gotovo jecala:

 „Kako mi je Safet Isović, je li živ? Čula sam da je ranjen. Kako je Beba Selimović, je li još uvijek dama? Kako živi Zehra Deović, je li se udala? Kako je Hanka Paldum, kako njena djeca… Bože, šta uradiše mojoj Bosni

Razgovor je prekinut, a nastavljen je sedam minuta kasnije, nakon što se pjevačica pribrala. U nastavku je ispričala kako je u Srbiji mediji ne simpatišu, ne puštaju se njene pjesme i ne spominje njeno ime.

 „Zamjeraju mi što sam kompletnu svoju pjevačku karijeru posvetila Bosni. I neka zamjeraju. Kada bi se ponovo rodila, ponovo bih uradila isto. Nema pjesme bez Bosne i nema boljih ljudi od Bosanaca.

                       Preko 20 kumčadi

Znate li vi da širom Bosne imam kumčadi. Imam ih preko 20. Kako nisam mogla roditi vlastito dijete, radovala sam se svakom novorođenčetu. Svugdje sam išla na babine, darivala djecu i bila šišana kuma. Moje kumče Selma često mi se javlja iz Njemačke, pa Mirza mi se javio iz Tuzle. Pita me, dijete moje drago, kako živim. A, meni se srce cijepa. Zovem ga da dođe meni, a on veli da ne smije i ne može u Srbiju. Bolne su to rane. (E. Milić/aura.ba)

Nada Mamula i sarajevski novinar Ekrem Milić

 

Komentari

komentara