Silvana Zilha Armenulić 10.10.1976. – 10.10. 2018: SPASILA JE OD ZABORAVA SEVDALINKE “DA SAM PTICA”, “GOLUBE POLETI”, “A ŠTO ĆEMO LJUBAV KRITI”…

Svaka pjesma u izvedbi Silvane Armenulić je danas nešto neponovljivo i uvijek rado slušano! Među 600 najljepših pjesama svih vremena, iako su ih pjevali drugi izvođači, (ponekad izvodili i nakaradno), gledaoci beogradskog RTS su izbarali čak 23 njene kompozicije, u kapitalnom djelu “Žene BiH” među 50 najvećih, našlo se i njeno ime

Prije 42 godinu poginula je slavna Silvana Armenulić: Od miliona ljudi oprostila se pjesmom „Da sam ptica“. Sudbina je htjela da u direktnom TV prijenosu za 20 – milionski TV auditorij otpjeva uživo kompoziciju „Da sam ptica“ koju je snimila 1974. godine za zagrebački „Jugoton“ i prodala u tiražu od preko 100.000 primjeraka. Kompozitor Jovica Petković od autorskih tantijema sagradio vikendicu, vratio dugove kumu Zaimu Imamoviću i kupio novog „jugu“

Jedan je mlađi muzički sladokosac nedavno kazao ovako: „Kada želim da uživam u savršenim i maestralmnim izvedbama sevdalinki, ja prvo potražim da li je tu pjesmu snimila Silvana Armenulić. Ako, jeste dalje ne moram tražiti. U njenim izvedbama je određena jedinica mjere. Savršenstvo…“.

Autor ovih redaka je prije nekoliko dana razgovarao sa 16 – godišnjim Nerminom Nerkom Saldića, čiji su roditelji rođeni u Orašju, a danas žive u Australiji. Poznat mu je u cjelosti Silvanin stvaralački opus, uživa uz njenu muziku, a pjesme je zavolio jer Silvanu često slušaju I gledaju njegovi djed, nana, otac i majka.
– Ta žena kao da miluje dok pjeva – kazao nam je Nerko.
Zaista je ta slavna Dobojka Silvana – Zilha Armenulić (rođena Bajraktarević) zbog svojih glasovnih mogućnostu, ženstvenosti, elegancije i seksipila ostala upamćena kao prava ikona stila koja je plijenila pažnju prilikom svakog pojavljivanja u javnosti. Tako je bilo za života, a čini se da je tako i danas 42. godine nakon njene pogibije. I dalje se o njoj i njenom životu ispredaju priče, iznose novi detalji i najavljuju kao ekskluziviteti.

Sudbina je htjela da se za Silvanu vezuje i sjajna, sada već antologijska pjesma „Da sam ptica“. Njen autor je Jovica Petković. Pjesma je prvi put izvedena na „Beogradskom saboru“ 1968. godine i u izvedbi Zehre Deović je prošla nezapaženo.
Tek kada je snimila Silvana Armenulić 1974. godine kao vodeću numeru na svom LP-iju sa 4 sevdalinke, dvije starogradske i šest komponovanih pjesama, „Da sam ptica“ je postala planetarno popularna pjesma. Tih godina sve radijske stanice su ovaj snimak arhivirale, a Silvana postavila nove mete u diskografiji. Album „Da sam ptica“ je prodat u tiražu od preko 100.000 primjeraka.

„Nikada više uz karijeri nisam zaradio novca, kao od tantijema za pjesmu „Da sam ptica“ u Silvaninoj izvedbi. Svaka tri mjeseca u vrećama sam dobijao para. Kupio sam novog „jugu“, tada najskuplji automobil u Jugoslaviji, sagradio vikendicu u okolini Sarajeva i svom kumu Zaimu Imamoviću vratio dugove – ispričao je kompozitor pjesme „Da sam ptica“ Jovica Petković u jednoj radijskoj emisji za sarajevski „Kalman radio“.

Presretan je što je i ova pjesma pronašla put do publike i što je uvrštena u najljepše bosanske sevdalinke. Diplomatski je tada kazao da je Silvana uradila veliku stvar za pjesmu „Da sam ptica“ 1974. godine, ali i da je Zehra Deović isto tako dobro otpjevala u ponovljenoj verziji devedesetih godina prošlog vijeka.

Za Silvaninu izvedbu „Da sam ptica“ kažu da je dostigla svemirska prostranstva. O njenim zaslugama za spašavanje pjesme od zaborava rijetko ko se usudio pričati u novonastalim zemljama bivše Jugoslavije. Čak i Omer Pobrić, koji je bio inicijator da Silvana snimi ovu pjesmu nije bio voljan javno svjedočiti.

Godine 1973. u dvorani današnjeg sarajevskog Bosanskog kulturnog centra (tadašnji „Đuro Đaković“ Silvana je održavala solistički koncert povodom 6. aprila – rođendana Sarajeva. Pratio je orkestar Omera Pobrića. Na generalnoj probi, uz kafe pauzu, Pobrić je hvalio Silvanine izvedbe sevdalinki „A što ćemo ljubav kriti“ i „Teško mi je jadnoj u Sarajvu sama“, a onda joj je predložio da snimi „Da sam ptica“.

„Bježi Omere, da me Zehra u top strpa. Znaš kako je sujetna! Ne želim nove skandale – govorila je Silvana, ali je Pobrić bio uporan:

Prošlo je šest godina od tada. I Zehra je pjesmu zaboravila, nigdje je ne pjeva. A šteta. Dobra je pjesma. Ti ćeš joj dati dušu – ubjeđivao je Omer slavnu pjevačicu i počeo joj pjevušiti pjesmu. U tom trenutku Silvana, od autora ovih redaka, iz sveske uzima dvolisnicu, piše riječi i počinje pjevati „Da sam ptica“. Dobrih pola sata su uvježbavali numeru za njenu koncertnu predstavu u Sarajevu.

U jesen 1974. godine zagrebački „Jugoton“ će pustiti u prodaju Silvanin maestralni LP album sa 12 pjesama, na kojem je vodeća pjesma bila „Da sam ptica“. Bio je to veliki zaokret u njenoj karijeri, odvažan i konceptualno revolucionaran u narodnoj muzici. U eri komponovane muzike, ona snima album sa sevdalinkama i starogradskim pjesmama, u kojima je oduševljavala aranžmanskim i glasovnim vratolomijama. Kao da je znala da publici i narodnoj muzici poklanja još jedan antologijski biser.
U niski dotadašnjih hitova “Nad izvorom”, “Šta će mi život”, “Rane moje”, “Ciganine sviraj sviraj”, “A što ćemo ljubav kriti”, “Srce gori jer te voli”, “Ja nemam prava nikoga da volim” nanizala je i umjetnički, možda, najvrijedniju i najsjaniju – nedostižnu interpretaciju “Da sam ptica”. Srcem je ispjevala. Ona je Bosnu u srcu nosila.

Sudbina je htjela da se ljubavi Silvane i Bosne svjedoči 9. oktobra 1976. godine pred milionskim TV auditorijem. Te nedjelje, oko 12 sati, u direktnom TV prijenosu sa jedne od najvećih turističko – privrednih manifestacija u tadašnjoj Jugoslaviji „Berba grožđa“ u Aleksandrovcu zapjevala je „Da sam ptica“. Pjevala je uživo uz narodni orkestar RTV Beograd, kojem je rukovodio čuveni violinista Miodrag Jašarević. Po pogledima im se moglo vidjeti da su oboje zadovoljni dok je Silvana pjevala, a oni je pratili u ovoj izuzetno zahtjevnoj pjesmi. Blizu deset hiljada posjetilaca je ovacijama pozdravilo Silvanu.
Niko nije primijetio da se umalo nije onesvijestila na sceni. Migrena joj je raznosila glavu, tog dana je imala i jedan nezgodan udarac u glavu; na probi je nesmotreno udarila u zaštitnu ogradu za improvizovanu binu. Povrh svega toga psihički je bila dotučena, bila se posvađala sa tadašnjim čovjekom svoga života, sportskim komentatorom Markom Markovićem, koji je te večeri prenosio utakmicu Španija – Jugoslavija. Brak sa Radmilom Armenulićem bio je samo na papiru, trebala je da se obavi samo još jedna rasprava o podjeli imovine i brige o zajedničkoj kćerki Gordani.

I sada je autoru ovih redaka pred očima slika fontane u centru Aleksandrovca, iz koje je tog dana za vrijeme Silvanine izvedbe pjesme „Da sam ptica“ umjesto vode teklo crveno vino, simbol ljudskog rađanja i trajanja. Silvana je i tada izgledala kao princeza, pjevala je kao nikada do tada. Kao da je znala da odlazi na Pravedniji svijet. I otišla je.

Poginula je u jutarnjim satima 10. oktobra, vraćajući se za Beograd u mjestu Kolari, na auto putu Niš – Beograd. Zajedno sa njom u smrt su otišli Miodrag Jašarević i njena trudna sestra Mirsada – Mirjana Bajraktarević. Njena tek kupljena „ford granada“, jedno od 4 takva automobila u tadašnjoj Jugoslaviji iz nepoznatih razloga je prešla na drugu stranu saobraćajnice i zabila se pod kamion sa prikolicom. Satima su vadili raskomadana tijela sva tri umjetnika.

Otišla je Silvana kao miljenica jugoslovenskih naroda i narodmnosti tog 10. oktobra 1976. godine na Onaj svijet, ali i u legendu. Imala je nepunih 36 godina. Da je danas živa imala bi 78 godina, ali bi bilo veliko pitanje kako bi tekla njena karijera. Svi veliki Jugosloveni devedesetih godina, u vrijeme raspada Jugoslavije, proganjani su u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Podgorici, Novom Sadu, Ljubljani….

Jedino je publika na prostorima bivše Jugoslavije nije izbrisala iz srca. Ostala je amazonka i fenomen, prve dame narodne pjesme koja se, poput Aladina iz lampe, iz kafanskog dima, zamiješanog od gustog duhana i jeftine rakije, uzdigla do olimpijskih visina. I otišla u legend…

Bila je sretna u profesiji koju joj je sudbina dodijelila, ali je duboko u duši I privatnom životi bila nesretna. Imala je nekoliko nesretnih ljubavi, prvu u Sarajevu, od koje je pobjegla jer majka jednog obućara nije željela pjevačicu. Kemo se zvao, bio sin jedinac. Nikada se nije ženio nakon propale ljubavi sa Silvanom…

U braku sa beogradskim teniserom Radmilom Armenulićem rodila je kćerku i zbog majčinskih emocija trpila je poniženja supruga, a posebno svekrve. Ali, nije željela da se odvoji od djeteta. Nakon što je kćerka porasla, kupila je sebi stan i započela konspirativnu vezu sa Markom Markovićem. Dan prije pogibije bila je zakazana posljednja sudska rasprava za razvod sa Radmilom, sa kojim nije živjela posljednje dvije godine.

Silvanu i njenu neponovljivo toplu emociju (jeca i pjeva) prihvataju i generacije koje su prigrile njene pjesme zahvaljujući internetu.

Decenije su prohujale od Silvanine pogibije, a ona i dalje kao da neprikosnoceno vlada danas balkanskim prostorom. Jedinica je mjere za eleganciju, ljepotu, seksipil, pjesmu, popularnost… Kao takva dobila je proctor u knjizi “ŽeneBiH” koja obavljuje biografije i ilustracije 50 žena koje su kroz historiju Bosne i Hercegovine razbijale stereotipe, unapređivale prava žena i zalagale se za emancipaciju.

NEKE ANEGDOTE IZ SILVANINOG ŽIVOTA

NIKO NE PITA ZA FILM, NEGO KAKVA JE SILVANA!
Kada je početkom 1972. godine Fadil Hadžić pripremao zagrebačku premijeru svog filma “Lov na jelene”, u kojem je Silvana igrala glavnu žensku ulogu, u jednom trenutku, ne skrivajući zadovoljstvo što je umjesto Olivere Katarine, za koju je pisana uloga, angažovao Silvanu.
Film “Lov na jelene” bio je najgledaniji film sezone u Zagrebu, ali je bio i predmetom nekih političkih razmirica. SUBNOR Hrvatske tražio je njegovu zabranu..

AUTOGGRAMI; PORED SILVANE KIRK DAGLAS NEPRIMJEĆEN!

Kada se jednom prilikom u zenitu popularnosti, Silvana s manjim društvom pojavila na večeri u beogradskoj “Skadarliji”, stvorila se golema gužva. Kuharice su izvirivale da je odmjere, orkestar je zasvirao tuš, a konobari su prestali dvoriti.

Najvatreniji su joj se unosili u lice da je bolje vide, a ni uglađeni čikice sijedih lasi nisu se libili da je zamole za autogram. Slučaj je zamijesio smiješnu igru da je odmah nakon nje ušao i holivudski star Kirk Daglas.

Sjeo je i zapanjio se: na njega se niko nije osvrnuo, a oko stola jedne smjelo dekoltirane plavojke uporno su škljocali fotografi.

Tada je naletio još jedan čovjek s kamerom i pogledom pitao Daglasa može li ga snimiti? Ovaj je, napokon zadovoljene taštine, pokretom glave odobrio. I gle čuda: nakon toga što je bljesnuo fleš, neznani snimatelj priđe stolu, zatraži novce i ostavi cedulju da se slike za tri dana mogu podići u fotografskoj radnji u Acinoj ulici.
Ta anegdota, komična i tugaljiva u isti mah, pročula se po Beogradu brzinom oluje, pa je i dan- današnji prepričavaju kao nevjerovatan dokaz fenomena Silvane Armenulić kojem ni najpronicljiviji ekspert za psihologiju mase nije uhvatio glave ni repa. (E. Milić/aura.ba)

Komentari

komentara