Sihiri u kući Tvrtka N. iz Bazela: Zaručnica me ostavila dan prije vjenčanja!

Nikada nismo razgovarali o tome gdje je zaista provela tih pola godine izbivanja iz mog života. Prvog dana, kada mi se vratila, naivno je objasnila da se uplašila braka i da se odselila kod rodbine. Pravio sam se kako da joj vjerujem. Tako je ostalo do danas

Stajao sam na vratima sav preznojen dok mi je srce snažno lupalo. Mislio sam da sanjam. Moja Gordana stajala je na vratima. Bila je lijepa i dotjerana. Baš kao i onaj dan kada sam je posljednji put vidio.

– Pa gdje si ti do sada – pitao sam je zbunjeno.
– Bojala sam se braka pa sam se odselila kod rodbine – rekla je isprekidanim glasom.
– A ja sam pomislio da me više ne voliš i da si otišla sa drugim muškarcem – rekao sam naivno.

Htio sam da pomisli kako sam povjerovao u njezinu priču. Jednostavno, bojao sam se progovoriti bilo šta što bi je ponovo moglo udaljiti od mene. Bojao sam se i same pomisli da bi Gordana mogla ponovo otići od mene. Odjednom sam poželio da što prije uđe u moj život i naš dom, te da je više nikada ne pustim da ode od mene.

Gordanu sam upoznao po završetku studija. Stanovala je u Bazelu, svega nekoliko blokova od ulice gdje smo stanovali moja majka i ja. Bila je prelijepa.
Radila je kao medicinska sestra u lokalnoj ambulanti, a ja sam bio pravnik u jednoj kompaniji koja se bavila građevinskim poslovima.

Sretali smo se u Imperijalu, restoranu koji je držao moj prijatelj Mario. Kod Marija su se okupljali uglavnom gosti sa prostora bivše Jugoslavije. Mario je bio gazda, ali je svakodnevno radio u restoranskoj huhinji i stalno je govorio da svojom hranom odžava vezu između nas i naših matičnih zemalja. Ni u pola Sarajeva nisi mogao pojesti tako dobar burek kao što si mogao pojesti kod Marija, a Srbijanci su govorlili da je njegova šljivovica bolja nego ona iz srca Šumadije.
Gordana je kod Marija dolazila najčešće poslije posla, i uvijek je bila u društvu sa kolegicama. Svi muškarci koji su dolazili u naš restoran bili su zaljubljeni u nju, ali joj niko nije prilazio, jer se bojao da će ga ona odbiti, i da će ga zbog toga prijatelji zezati. A ona, mudrica, znajući da mami muške uzdahe, kao u inat se dotjerivala i svaki dan bila sve ljepša.
Odjednom je nekako postalo očito da sam ja najviše od svih zaljubljen u Gordanu.
– Pazi se Tvrtko, da nisi malo previše poletio – zezali su me prijatelji. Nisam mario za to.

Gordana i ja nismo se zabavljali dugo. Upoznao nas je Josip, sin od njezine tetke, sa kojim sam ja povremeno izlazio u grad. Tog dana došao sam obići njegovu porodicu i njega za Božić, kada je i Gordana došla njegovim u posjetu. Poslije smo se viđali skoro svaku večer.

Nepunih šest mjeseci kasnije dogovorili smo brak. Ja sam bio van sebe. Nisam mogao vjerovati da će doći dan kada ću se buditi pokraj Gordane i da ću biti dio njezinog života. Za svedbu smo bili dogovorili skoro sve. Ostale su još samo neke sitnice oko hrane. To jutro smo se trebali naći u Imperijalu da sa Marijom dogovorimo da nam on pripremi hranu.
Telefon je zvonio, ali se Gordana nije javljala. Prošao je jedan sat, pa drugi, pa treći, a Gordana se i dalje nije javljala.
Onda sam je potražio kod kuće, ali je nije bilo tamo. Zvao sam neke njezine prijatelice, ali niko nije znao gdje je Gordana. Već me počela hvatati panika, razmišljao sam da pozovem i policiju. A onda sam od nje dobio SMS poruku. Pisalo je da zaboravim na nju, i da sreću potražim u nekoj drugoj ženi. Rekla mi je da sam ja previše dobar i da je ne zaslužujem.

Nisam mogao vjerovati u to šta mi se desilo. Mislio sam da je neka šala. Pokušavao sam je nazvati, ali se ona idalje nije javljala.

Taj dan bio je najgori za mene. Nisam želio prihvatiti da je moj san srušen. Sljedećih dana moja majka je pokušavala razgovarati sa njezinim roditeljima, ja sam pokušavao na sve načine da dođem do nje, ali između mene i Gordane kao da je neko postavio zid.

Nakon toga prošlo je više od pola godine. Ja sam prestao ići kod Marija u Imperijal. Nisam mogao gledati ono mjesto gdje smo posljednji put sjedili zajedno. Želio sam da je izbrišem iz sjećanja i izbacim iz srca, ali nije išlo. Ona je uvijek bila pred mojim očima.

Prije nekoliko mjeseci pozvao sam efendiju Alju Harića. Telefon je dugo zvonio i taman kada sam pomislio spusiti slušalicu, efendija se javio.

– Kako ti mogu pomoći – pitao me.
– Želim da se ubijem. Ne mogu više ovako – rekao sam jecajući.
– Time nećeš riješiti svoje probleme. Naprotiv. Zapast ćeš u samo veće bolove. Bog ne voli one koji sebi oduzmu život. Njegova kazna za to je mnog veća od one koju preživljaš – rekao je efendija autoritativnim glasom.
– Ali šta da radim – ponovo sam jecao.
– Ti si žrtva crne magije. Ako mi dozvoliš, uradit ću ti rituale od kojih će ti biti lakša – ponovo je rekao efendija.

Pomalo sam se bojao Aljinih riječi, nisam znao kako će sve to izgledati, šta će se desiti na kraju, ali sam, svejedno, na kraju pristao na njegove terapije. Vjerovao sam da gore od ovoga svakako ne može ni biti.
Prošlo je sedam dana od mog i Aljinog razgovora. Za to vrijeme bio sam u nekakvom čudnom stanju. Kao u snu. Uzeo sam godišnji odmor pa sam vrijeme uglavnom provodio u kući. Nisam imao nikakve nade. Samo sam onako sjedio i čekao.
Sedmog dana telefon je ponovo zazvonio.

– Tvrtko, nemoj da se brineš. Uspio sam skinuti crnu magiju sa tebe i tvoje kuće. Tvoja vjerenica će ti se vratiti – rekao je efendija.

Nisam znao šta da mu odgovorim. Samo sam se kratko zahvalio.
Čudo se zasita desilo sljedećeg jutra. Gordana je stajla na mojim vratima. Došla je sa koferima. Kao da je znala da je očekujem. (Iz arhiva Alje Harića).