Senada N. (42) iz Ciriha: Ogriješila sam se o sirotinju!

Plakala sam i molila Aidu da nam pomogne. Obećavala sam da ću se promijeniti. Rekla je da će pomoći radi naše djece i poštenih ljudi koji rade za nas. Uradila nam je tretmane koji su trajali deset dana. Odmah poslije toga počele su stizati uplate na račun…

Prije nekoliko godina sa suprugom sam uspjela osnovati malu, ali izuzetno profitabilnu firmu. Imali smo velike planove. Upošljavali smo i desetak radnika. Bili smo i u realizaciji da otvorimo nekoliko predstavništava na području bivše Jugoslavije. U svim tim silnim obavezama i planovima nismo ni slutili da nešto može poći naopkao. A, pošlo je…

 Propast firme

Preko noći se firma počela urušavati. Iako smo radili kao crnci, para nije bilo. Već smo počeli i sa kašnjenjem plata. Koliko god smo se trudili da ne dođe do potopa, on je, izgleda, bio neminovan. Ugovarali smo nove poslove, ali čim bi naši radnici došli da odrade posao, stvorili bi se problemi oko naplate. Nakon niza neuspješnih poslova, prestali smo da vjerujemo svima.

Posao i brige smo iz kancelarije donijeli i u kuću. Najviše su ispaštala naša djeca. Prigovarali su nam i korili nas. Željeli su da imaju roditelje, nekoga ko će brinuti o njima, njihovom učenju, odjeći, društvu… Više nisam znala ni kakve su im ocjene u školi, na roditeljske sastanke sam prestala ići. Starija kćerka je studirala. Ni na nju nisam obraćala pažnju. Ali, ona jeste na nas. Ubijalo ju je to što je slušala svakodnevne žustre rasprave između mene i supruga.

Do tada smo živjeli na visokoj nozi. Ja sam bila nadmena. Na radnike sam gledala kao na nižu rasu. Suprug je bio drugačiji. On je znao da su oni zaslužni za firmu koliko i mi. I to je bio jedan od razloga svađa. Kako bih spasila firmu, predlagala sam da otpusti radnike. On nije dao. Sve je stalo. Dugovi su se gomilali i na kraju su naši računi bili blokirani.

Zaslužena kazna?

Imali smo i mi dužnika, ali nam niko ništa nije uplaćivao. Zbog duga od 400.000 eura, naša firma je stala. Radnicima nismo mogli dati ni eura bez obzira na njihove molbe i upozorenja. Zbog svega toga, suprug je pao u depresiju. Sve je palo na mene a ni sama nisam znala šta da uradim. Pokušavala sam posuditi novac, ni to nisam uspjela. Tada sam ja stala pred radnike. Po prvi put shvatila sam ih. Gorko sam zaplakala i rekla da nemamo novca, da me pokušaju razumjeti. Većina njih je ostala uz nas. To me ganulo. Zarekla sam se da im neću ostati dužna ni jedan euro.

Krenula je moja potraga za spasom.Obilazila sam hodže, vidovnjake i na kraju stigla do iscjeliteljke Aide Terzić. Kada je pogledala u “svete knjige” rekla je da smo dobili zasluženu kaznu od Boga jer smo sirotinju omalovažavali i nismo im pomagali. Naša oholost bila je kriva za sve.

Plakala sam i molila Aidu da nam pomogne. Obećavala sam da ću se promijeniti. Rekla je da će pomoći radi naše djece i poštenih ljudi koji rade za nas. Uradila nam je tretmane koji su trajali deset dana. Odmah poslije, račun je odblokiran i počele su stizati uplate. Sada smo ponovo u poslu. Promijenila sam odnos prema radnicima, pomažem i siromašne i vjerujte mi, ta djela me čine presretnom.

error: Content is protected !!