Sejad Hadžić iz Sarajeva preživio „penicilinski šok“ i kliničku smrt: U kliničkoj smrti „vidio“ i svoje svježe iskopano grobno mjesto

Sejad Hadžić

Sve se to odigravalo munjevitom brzinom, a za našeg sagovornika borba ljekara za njegov život trajala je cijeli jedan vijek, budio se i padao u košmar, gubio je svijest i „vraćao se iz svijeta mrtvih“, da bi potom kazao i ovo: “Čak sam vidio i grobno mjesto u koje sam trebao leći, ali Božijom voljom još hodim po ovom dunjaluku!”

Dok „pod suncem bude hodio“, Sejad Hadžić, kulinar iz Sarajeva, ne može zaboraviti 28. maj 1994. godine, kada je u goraždanskoj bolnici doživio „penicilinski šok“, a potom i kliničku smrt. Našao se, kako sam kaže, s one strane života.

– Zahvaljujući dragom Bogu i ljekarima vratio sam se ponovo među žive, uvjeren kako je smrt, kako ono kažu naši stari, „bliža od jake za vratom“. Taj dan kada se to dogodilo, smatram svojim drugim rođendanom – kaže ovaj rođeni Višegrađanin, koji je rat proveo u Goraždu kao pripadnik Armije BiH.

Košmar u glavi

Sejadova priča nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ispričao je:

– U to vrijeme smrt u Goraždu nije predstavljala ništa novo, sustizala je ljude na svakom koraku, pa ni moja smrt ne bi bila neko iznenađenje za druge, osim možda da sam preselio na onaj drugi svijet bez gelera ili metka u tijelu. Radi preventivne zaštite od trovanja, došao sam u goraždansku bolnicu da dobijem treći penicilin po redu. Brižna medicinska sestra Lejla je uradila ono što je trebala uraditi, ali ta treća doza penicilina mogla je biti pogubna za mene. Zazujalo je u ušima. U prvi mah pomislio sam da je medicinski radnik pored mene uključio neku mašinicu, nešto što proizvodi ružan i rezak zvuk, ali kada se zamračilo pred mojim očima, uspio sam kazati sestri da mi je pozlilo.

– Nastao je košmar u glavi. Kao kroz san čujem kako neko panično doziva doktoricu Minhetu, te kako ženski glas govori da sam već mrtav. Osjećao sam kočenje tijela, grčeve, gušenje… Neko je pominjao ispumpavanje penicilina iz utrobe na usta, još nešto nerazumljivo su govorili, obuzimala me je studen, valjda od skidanja odjeće, a potom sam osjetio rezak ubod igle u desnu butinu. Bila je to „protivinjekcija“, kako to neki znaju kazati. No, ja sam potom izgubio svijest…

Povratak iz svijeta mrtvih

Sve se to odigravalo munjevitom brzinom, a za Sejada Hodžića, borba ljekara za njegov život trajala je cijeli jedan vijek. Budio se i padao u košmar, gubio je svijest i „vraćao se iz svijeta mrtvih“.

– Iznad moje glave stajala je doktorica Minheta, koju kao da sam gledao kroz crnoplavu zavjesu. Pomjerala se oko mene poput robota. Čuo sam je. Pitala je: „Mogu li je vidjeti? Jesam li oženjen? Koliko imam djece?“ Otvarao sam oči i gledao crnoplavu siluetu. Možda sam otvarao usta da nešto kažem, ali riječ je ostajala u grlu. Gutao sam nešto što se nije moglo progutati. U jednom trenutku sam shvatio da odlazim. Da li sam to uspio kazati doktorici, ni danas ne znam, ali počelo je moje putovanje u svijet slika koje prije nikada nisam vidio. Nakon tih strašnih prizora u tunelu kroz kojeg sam „protutnjao“ munjevitom brzinom, najednom se pojavila svjetlost.

– Pred  očima se ukazala cvijetna avlija ispred moje kuće u Višegradu. Pored ruža najljepših boja vidio sam likove mojih najdražih: majke, supruge, sina Harisa i kćerke Mirele. Lijepe slike su se mijenjale i nenadano nestajale, da bi se odnekud pojavile slike mezara rahmetli Hajre, Jasne i Azre Zlatić. Jedno grobno mjesto pored bilo je svježe iskopano. Ustvari, bio je to kabur u koga sam trebao leći – kaže Sejad ozbiljnog lica i dodaje kako je uvjeren da se iz svijeta mrtvih vratio zahvaljujući Bogu i doktorici Minheti.

– U isto vrijeme osjetio sam kako me neko šamara po licu i glas doktorice. Vikala je: „Probudite se, sve je uredu!“ – prisjeća se naš sagovornik, danas uzoriti sarajevski kulinar.

Otimanje iz zagrljaja smrti

Kada je Sejad došao svijesti i stao na svoje noge, shvatio je da se zajedno sa ljekarima grčevito borio da preživi. Otimao se iz zagrljaja kliničke smrti! Ispričali su mu da je u jednom trenutku pripodigao glavu… Kada su ga upitali, zašto to radi, odgovorio je da čuje plač svoje supruge u hodniku. No, supruge nije tamo bilo, kao i mnogo toga što je samo on vidio i čuo. Čak je „ostavio i oporuku“, te pominjao i gdje ga trebaju pokopati…

– Sjećam se, molio sam one oko sebe da mi čuvaju djecu, te da me ukopaju u onu iskopanu rupu koju sam vidio u kliničkom snu. Shvatio sam da sam ponovo među živima, onog trenutka kada sam zbog stida, hladnoće, čega li još, sam navukao donju odjeću, uvjeren kako je putovanje do smrti i nazad trajalo vječnost – kaže Sejad.

Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba

Komentari

komentara